Rem Koolhaas

	Rem Koolhaas
postmoderna arhitektura; (dekonstruktivistička arhitektura)
	; Rem Koolhaas na Drugom bijenalu arhitekture u Moskvi 2010. god.
Rođenje	17. studenog 1944.; Rotterdam, Nizozemska
Nacionalnost	nizozemsko
Vrsta umjetnosti	arhitektura
Praksa	Architectural Association School of Architecture; Sveučilište Cornell; Office for Metropolitan Architecture (OMA); Sveučilište Harvard
Utjecao	Zaha Hadid
Utjecali	Philip Johnson, Frank Gehry‎
Poznata djela	Kunsthal Rotterdam; Nizozemska ambasada u Berlinu; Casa da Música; Sjedište CCTV-a
Nagrade	Pritzkerova nagrada (2000.); Nagrada Praemium Imperiale (2003.); Zlatna medalja RIBA (2004.); Zlatni lav Venecijanskog bijenala (2010.)
Portal o životopisima

Remment Lucas Koolhaas, poznatiji po svom nadimku Rem (Rotterdam, 17. studenog 1944.) je međunarodno priznati nizozemski arhitekt, teoretičar arhitekture, urbanist i profesor na Postdiplomskom studiju dizajna na Harvardu. God. 2000. osvojio je prestižnu Pritzkerovu nagradu,^[1] a 2008. god. časopis Time ga je svrstao među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu.^[2]

Životopis

Koolhaas je proveo dio djetinjstva u Indoneziji gdje je njegov otac, Anton Koolhaas (1912. – 1992.), slavni spisatelj i kritičar, organizirao kulturni program po osamostaljenju države. Nakon povratka u Nizozemsku, radio je koncem 1960-ih kao novinar u tjedniku Haagse Post koji je u to politički i kulturno vrlo turbulentno vrijeme eksperimentirao s novim oblicima novinarstva. On je za Haagse Post, između ostalih, intervjuirao i umjetnika Constanta koji je sa svojim utopijskim arhitektonskim projektom „Novi Babilon” odlučujuće utjecao na Koolhaasa. On je također, poput oca, kratko radio kao scenarist.

Između 1968. i 1972. Koolhaas je studirao arhitekturu na Architectural Association School of Architecture (AA) u Londonu. Potom je radio u SAD-u za njemačkog arhitekta Oswalda Mathiasa Ungersa na Sveučilištu Cornell, koji je tamo bio profesor.

Zajedno s Madelon Vriesendorp, Eliom i Zoe Zenghelis je 1975. godine osnovao arhitektonski ured Office for Metropolitan Architecture (OMA), a kasnije i njegov istraživački pandan AMO, s trenutačnim sjedištem u Rotterdamu. Objavljivanjem nekoliko arhitektonskih teorijskih uradaka, predavanja i sudjelovanja na natječajima od osnutka OMA, Koolhaas je imao važnu ulogu u globalnim arhitektonskim raspravama.

Koolhaas je 2005. god. pokrenuo i arhitektonski časopis Volume Magazine, zajedno s Markom Wigleyjom i Ole Bouman. U prosincu 2007. god je bio i član „Odbora mudraca o budućnosti Europe” (Council of Wise Men on the Future of Europe).^[3]

Rem Koolhaas je danas profesor na Sveučilištu Harvard i oženjen je nizozemskom umjetnicom Madelon Vriesendorp, s kojom ima dvoje djece.

Djela

Jedna od njegovih najutjecajnijih knjiga je „Bunovni New York: retroaktivni manifest Manhattanu”, objavljen 1978., u kojoj je pokušao prikazati implicitnu filozofiju urbanog Manhattana. Koolhaas je protumačio ovu knjigu kao tipičan primjer metropole, čiji se karakter osobito manifestira u „kulturi zagušenja” („kultura konsolidacije”). Gustoća grada i njegovih unutrašnjih proturječnosti zbunjuju estetske, socijalne i kulturne uvjete da bi se došlo do tumačenja šarma i kvalitete pojedinačnih objekata.^[4] Prema tome, dopušteno je, pa čak i potrebno, miješati više funkcija u istoj građevini čiji oblik više ne ovisi o funkciji. Mnoge njegove zgrade i dizajn su oblikovani ovim shvaćanjem grada. Tipično obilježje njegovih zgrada je njihov kolažni izgled i labirintski dizajn. Oni kombiniraju različite estetike i funkcionalnosti, ili se sudaraju. Koolhaas naglašava kako je riječ o funkciji zgrade kao „društvenog katalizatora”, koja često ima svjesno provokativan društveni utjecaj.

Prve zgrade ostvarene prema njegovim nacrtima su ostvarene tek ranih 1980-ih: plan i nekoliko stambenih zgrada u IJ-plein na sjeveru Amsterdama, te Nizozemsko plesno kazalište (Nederlands Dans Theater) u Den Haagu (1980. – 87.).

Godine 1995., u suradnji s grafičkim dizajnerom Bruceom Mauom, i kolegama Jennifer Sigler i Hans Werlemann, napisao je manifest „S, M, L, XL”. Ovo djelo od 1376 stranica se sastoji od eseja, manifesta, dnevnika, fikcije, putopisa i refleksija o suvremenom gradu. Između ostalog Koolhaas ističe kako se u suvremenom gradu, zahvaljujući stalnom napretku, gubi tradicionalna ideja identiteta grada koja se ostvarivala njegovim specifičnim ulicama i zgradama.^[5]

»Područja konsenzusa se pomiču nevjerojatno brzo; mjehurići sigurnosti stalno eksplodiraju. Bilo koji arhitektonski projekt koji izvodimo traje najmanje četiri ili pet godina, tako da postoji neusklađenost između ubrzanja kulture i kontinuirane sporosti arhitekture.«

(^[6])

Kronološki popis poznatijih djela

Gradska vijećnica, Lille, Francuska (1988.)
Kunsthal Rotterdam, Nizozemska (1993.)
Second Stage Theatre, New York, SAD (1999.)
Kampus McCormick Tribune, Tehnološko sveučilite Illinoisa, Chicago, SAD (1997. – 2003.)
Nizozemska ambasada u Berlinu, Njemačka (2003.)
Središnja knjižnica Seattlea, SAD (2004.)
Casa da Música, Porto, Portugal (2001. – 05.)
Seulski sveučilišni muzej umjetnosti, Seul, Južna Koreja (2003. – 05.)
Paviljon Serpentine Gallery, London, UK (2006.)
Zgrada burze u Shenzhenu, Kina (2006.)
Sjedište CCTV-a, Peking, Kina (2004. – 09.)
Kazalište Dee i Charles Wyly, Dallas, Teksas, SAD (2006. – 09.)
Torre Bicentenario, Ciudad de Mexico, Meksiko (nedovršen)