Povijest Češke
Povijest Češke je povijest prostora koji naseljavaju Česi od doseljenja Slavena do današnje Češke Republike.
Češki su teritorij od davnine (oko 400. pr. Kr. - 8. pr. Kr.) naseljavali narodi keltskoga podrijetla (Boii) i po njima je prozvana Bohemijom (njemački: Böhmen). God. 8. pr. Kr. osvajaju je Germani Markomani i Kvadi. U 5. stoljeću osvojila su ga slavenska plemena koja su oko 530. god. iz istočne Bohemije prodrla rijekama Labom i Vltavom do središta današnje Češke.[1] Krajem tog stoljeća već postoji Moravsko Kneževstvo koje obuhvaća današnju jugoistočnu Moravsku, Záhorie u jugozapadnoj Slovačkoj, te dijelove Donje Austrije.
Od 623. do 658. god. Češka se nalazi u sastavu prve slavenske države kneza Sama. Nakon toga, Češka se našla pod franačkom vlašću, te naposljetku (od 843.) priznaje vlast Nijemaca.
God. 833. Moravsko kneževstvo postaje Velikomoravska Kneževina, nakon što je pod njezinu vlast došlo i Nitrijsko Kneževstvo na području današnje Slovačke i dijelovima sjeverne Mađarske. Prvi knez Velike Moravske bio je Mojmir I. (vladao 830. – 846.), a za kneza Rastislava (846. – 870.) stanovništvo je primilo kršćanstvo (sv. Ćiril i Metod).
Najveći je teritorij ova kneževina obuhvaćala oko 890. godine u doba Svatopluka I., kad je u nju pripadalo i cijelo područje današnje Češke Republike i Slovačke, zapadni dio današnje Mađarske, kao i Lužicu u današnjoj Njemačkoj, te Šlesku i područje gornje Visle u južnoj Poljskoj. Nakon Svatoplukove smrti (895.), češki su knezovi postali vazali istočnofranačkog vladara Arnulfa Karantanskoga, a Moravska je kao država prestala postojati kad su 906. – 907. na njezino područje prodrli Mađari.
Nakon propasti Velikomoravskoga kneštva,[2] središte države se premješta u Češku u kojoj je do 10. stoljeća učvršćena središnja državna vlast na čelu s dinastijom Přemyslovića (8. – 13. st.).
Bertalan Székely (1866.)
Podrobniji članak o temi: Češka (povijesna pokrajina)Nasljedni kraljevski naslov dobio je Otokar I. Přemysl (1198.), a Češka je svoj vrhunac doživjela za vladanja Otokara II. Přemysla (1253. – 1278.). Nakon njegovog poraza i poginije na Moravskom polju 1278. god. veći dio države pripao je rimsko-njemačkom kralju Rudolfu I.
Ubrzo je dinastija Přemyslovića utrnula (1306.), a od 1310. god. Češkom vladaju kraljevi iz kuće Luksemburgovaca (do 1437.). Za Karla IV. Luksemburškog (1346. – 1378.) proširena je vlast na Lužicu i Šlesku (Zemlje Krune sv. Vaclava), a u Pragu (koji tada slovi za jedno od kulturnih središta Europe) osnovano je prvo sveučilište u središnjoj Europi (1348.).
Kralj “zlatnog doba” češke države označili su vjerski ratovi koji su potresali zemlju u 15. stoljeću. Crkva je proglasila herezom reformatorski pokret Jana Husa, te nakon što je u Konstanzu spaljen na lomači (1415.), diljem Češke i u okolnim zemljama trajali su tzv. husitski ratovi (1419. – 1436.).
Poslije Mohačke bitke i smrti kralja Ludovika II. Jagelovića (1526.), izborom Ferdinanda I. na vlast dolaze Habsburgovci (1526. – 1918.). Protureformacijske pozicije Habsburgovaca dovele su do otpora češkog protestantskog plemstva, svrgavanja Ferdinanda II. i izbora Fridrika V. Falačkog za češkog kralja kao Fridrika I. (1619.). Porazom čeških ustanika kod Bíle hore 1620. god., Češka je izgubila status kraljevstva i postala austrijskom pokrajinom.
Podrobniji članak o temi: Češko državno pravoOd 16. stoljeća do kraja 1. svjetskog rata Češka i Moravska pripadale su Habsburškom Carstvu i dijelile njegovu povijest.
Otpor germanizaciji doveo je već koncem 18. stoljeća da češkog narodnog preporoda. Češka građanska skupština je 1848. god. tražila ravnopravnost s Nijemcima i sjedinjenje čeških zemalja. Član Narodnog odbora František Palacký predsjednik je Slavenskog kongresa u Pragu na kojem se raspravljalo o jačanju austrijskih Slavena: Čeha, Slovaka, Poljaka, Rusina, Hrvata, Slovenaca i Srba. Nakon sloma praškog ustanka (lipanj 1848.) uveden je Bachov apsolutizam koji je nakratko umrtvio politički život u Češkoj.
Borba za češku autonomiju nastavljena je od 1860-ih, a nakon izborne pobjede 1891. god. mladočesi traže neovisnost Češke. Njihov je vođa T. G. Masaryk emigrirao 1914. god. i u inozemstvu osnovao pokret za osnutak samostalne češke republike.
Godine 1919. kad su padom Austro-Ugarskoga Carstva promijenjene granice, nastala je Čehoslovačka u koju su ušle Češka, Moravska i Slovačka, a prvi predsjednik bio joj je upravo Tomáš Garrigue Masaryk (do 1935.).
Čehoslovačka, Kraljevina Jugoslavija i Rumunjska osnovale su vojni savez "Mala Antanta" (1920. – 1938.) u strahu od eventualnog pokušaja Austrije ili Mađarske da vojnim putem povrate teritorije koje je Austro-Ugarska ranije imala.
Suživot različitih etničkih sukoba (Čeha, Slovaka, Mađara, Nijemaca) u jednoj državi izazvao je opće nezadovoljstvo koje je 1938. Hitler iskoristio i pripojio Njemačkoj područje Sudeta sa stanovništvom njemačke tradicije i jezika (Münchenski sporazum). Vojna intervencija u Sudetima bila je jedna od uzroka 2. svjetskog rata, a prethodila je pripojenju cijele Čehoslovačke Reichu. U razdoblju njemačke okupacije Čehoslovačka je prestala postojati, a premijer Edvard Beneš (1935. – 1946.) odlazi u London, gdje 1940. postaje predsjednik Nacionalnog vijeća Čehoslovačke republike, koje saveznici priznaju kao legitimnu vladu u izbjeglištvu.
Poslije 2. svjetskog rata, 1948., ponovno je uspostavljena Čehoslovačka kao narodna republika u sovjetskoj utjecajnoj sferi. 20 godina kasnije vlada Aleksandra Dubčeka, sekretara čehoslovačke komunističke partije, odobrila je niz reformi koje su označile zaokret prema liberalizmu, a trajale su kratko i ušle u povijest kao "Praško proljeće". Sovjeti su u Pragu intervenirali tenkovima radi uspostavljanja staroga poretka.[3] Gustáv Husák, slovački političar, bio je zadnji predsjednik Čehoslovačke (1975. – 1989.) i zloglasni čehoslovački komunistički vođa tijekom zadnjih 20 godina komunizma u Europi.
Čehoslovačka je postala članicom Srednjoeuropske inicijative od 1990. god. i članicom Višegradske skupštine.
Godine 1990., nakon urušavanja sovjetskog imperija, u zemlji su održani prvi slobodni višestranački izbori (Baršunasta revolucija); za predsjednika republike izabran je Vaclav Havel, dramski pisac i vođa oporbe dotadašnjem režimu.
Dana 1. siječnja 1993. god. Češka je proglasila neovisnost te su se dogovorno rastale Češka i Slovačka i postale dvije neovisne države; Češka se danas sastoji od većeg dijela Čehoslovačke. Do 2003. god. predsjednik (u dva mandata) bio je Václav Havel, a od tada Václav Klaus.
Djelujući u pravcu regionalne suradnje, Češka je ostala članica Srednjoeuropske inicijative i Višegradske skupštine koja se od 1993. god. preorganizirala u Srednjoeuropsko područje slobodne trgovine – CEFTA.
Godine 1999. Češka Republika službeno je primljena u NATO savez, a od 2004. god. je i članica Europske unije.
- ↑ Prema Dušan Třeštík: "Počátky Přemyslovců. Vstup Čechů do dějin (530-935)" (Početak Premislovaca, Pojava Čeha u povijesti (530. – 935.)), 1997., ISBN 80-7106-138-7.
- ↑ Nakon pobjede nad Mađarima 955. god., Oton I. Veliki daje Moravsku svome savezniku, čekom knezu Boleslavu I. Přemysloviću.
- ↑ Jan Palach je 16. siječnja 1969., usred Praga sam sebe zapalio i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu.
| |||||||||||||||||||
