Petar Perica
| Petar Perica | |
|---|---|
 Petar Perica
| |
| Rođen | 27. lipnja 1881. Kotišina kraj Makarske |
| Umro | 24. listopada 1944. Daksa kraj Dubrovnika |
| Zaređen | 1914. |
| Portal o kršćanstvu | |
| Portal o životopisima | |
Petar Perica (Kotišina kraj Makarske, 27. lipnja 1881. ‒ Daksa, 24. listopada 1944.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, pjesnik i pastoralni radnik.
Ostat će zapamćen kao autor omiljenih hrvatskih vjerskih pjesama Do nebesa nek se ori i Rajska Djevo Kraljice Hrvata.[1]
Rođen je u obitelji Stipe i Antice Kate Perice, kao jedno od njihovo šestero djece. Osnovnu školu pohađao je u Makarskoj. Školovanje je nastavio 1895. godine u isusovačkoj gimnaziji Travniku kao sjemeništarac splitsko-makarske biskupije. Odgojitelji su ga cijenili zbog čednoga vladanja i marljivosti, pa je 25. ožujka 1895. svečano primljen u Marijinu kongregaciju. Tom prilikom dobio je diplomu na kojoj je, uz predsjednika kongregacije, potpisan i Petar Barbarić kao uzoran đak i sjemeništarac. Smrt Petra Barbarića snažno se je dojmila Perice te je on do pred kraj Drugoga svjetskoga rata nosio sa sobom pramen Barbarićeve kose kao relikviju.[1]
Papa Lav XIII. proglasio je 25. ožujka 1899. encikliku Annum Sacrum ("Sveta godina") o velikom jubileju 1900. godine, s posebnim pozivom da se katolička mladež posveti Srcu Isusovu u 1900. godini. Idejni začetnik da se hrvatska katolička mladež posveti Srcu Isusovu bio je p. Antun Puntigam (1859. – 1926.), odgojitelj i profesor u travničkom sjemeništu. Poznavajući Peričin pjesnički talent, p. Puntigam zamolio ga je da napiše pjesmu posvetnicu hrvatske mladeži za njezinu posvetu Srcu Isusovu.[2] Tako je Perica napisao Do nebesa nek se ori, (uglazbio ju je nastavnik glazbe u sjemenišnoj gimnaziji Milan Smolka),[1] koja je objavljena u posebnoj brošuri pripremljenoj kao uvod u posvetu mladeži.[3]
Petar Perica tijekom gimnazije shvatio je da želi postati isusovac. Dana 7. ožujka 1901. stupio je u isusovački novicijat austrijske pokrajine Družbe Isusove u Velehradu. Novaštvo je završio 7. ožujka 1903. položivši prve zavjete, te je tako postao član Družbe. U travničko sjemenište vratio se je ujesen 1904. kao mladi isusovac na službi odgojitelja đaka u konviktu.[1]
Za proslavu 50. obljetnice proglašenja dogme Bezgrješnoga Začeća ispjevao je 8. prosinca 1904. pjesmu Kraljici Hrvata. Za tu je pjesmu skladatelj Vladimir Stahuljak prilagodio napjev češke pjesme Tisickrate pozdravujem Tebe. To je do današnjega dana najomiljenija hrvatska katolička crkvena pjesma,[1] a navodi se pod više naslova: Zdravo, Djevo; Zdravo, Djevo, svih milosti puna; Rajska Djevo, Kraljice Hrvata.
Petar Perica potom je studirao skolastičku filozofiju u Bratislavi (1906. – 1909.) i teologiju u Innsbrucku (1911. – 1914.). Za svećenika je zaređen 26. srpnja 1914. godine, a mladu misu slavio je 9. kolovoza 1914. u Kotišini u mjesnoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga.[1]
Godine 1915. došao je kod isusovaca u Zagreb. Imenovan je zamjenikom urednika Glasnika Srca Isusova i upraviteljem Apostolata molitve za područje zagrebačke nadbiskupije. Od 1917. do 1919. godine radio je kao profesor u travničkom sjemeništu. Često je pobolijevao. Operirana su mu pluća i liječen je u Italiji, Austriji i Njemačkoj. Za vrijeme liječenja u Njemačkoj, pohodio je 1922. godine mističarku Terezu Neumann, koja mu je prorekla mučeničku smrt.[1]
Tijekom rada u Splitu 1920.-ih godina bio je duhovnik udruga koje čine dio tadašnjega hrvatskoga katoličkoga pokreta, među kojima i u Hrvatskom orlovskom savezu. U to se je vrijeme živo dopisivao s Ivanom Merzom, tadašnjim predsjednikom Hrvatskoga orlovskoga saveza. Od 1937. živio je u Dubrovniku na službi superiora tamošnje isusovačke zajednice. Na službi je i u dubrovačkom biskupijskom sjemeništu. Bio je duhovnik Križarskoga bratstva Dubrovnika.[1]
Nakon što su 18. listopada 1944. godine, partizani ušli u Dubrovnik, u nedjelju 22. listopada iza 10 navečer su uhitili Petra Pericu. Čuvši o partizanima koji su ga došli uhititi u kuću Družbe Isusove, pater Perica je kratko rekao: "Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!" Potom se brzo spremio, uzevši sa sobom svoj redovnički križ, sliku Srca Isusovog i Marijinog, te sv. Josipa. Spremajući se stalno preporučivo - kratkim zazivima Srcu Isusovom i Marijinom, te sv. Josipu. Nekoliko puta je ponovio da je rado spreman podnijeti žrtvu, zatražio oprost od u kući prisutne redovničke braće i od svih se oprostio.
U noći s 23. na 24. listopada 1944. godine iz zatvora u samom Dubrovniku prevezen je s većom grupom drugih uglednih građana Dubrovnika na obližnji otočić Daksu: njih pedesettrojica su ondje potom pobijeni u pokolju na Daksi.
Zatočenici su na Daksi bili smješteni u staroj samostanskoj crkvi, odakle su ih tamničari jednoga po jednoga izvodili "u šetnju, dok ne dođe brod za Vis". Jedan od njih je svjedočio da su padru Perici skinuli haljine, za koje se on otimao ne želeći ostati gol. Nakon što su ga posve razodjenuli, potezali su ga za bradu i izrugivali mu se. Potom su ga bacili u jamu i ubili zračnom puškom za podvodni ribolov.
Dan nakon njegova pogubljenja, oblijepljen je Dubrovnik plakatima s tekstom tobožnje presude Petru Perici i desetcima drugih stanovnika Dubrovnika, s navodom da je presudu navodno donio vojni sud. Komunistički vođa Ante Jurjević Baja je u svojem pismu Okružnom komitetu Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju izvijestio da je navod o suđenju potpuno izmišljen.[4]
Posmrtni ostatci žrtava na Daksi ekshumirani su te su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci Petra Perice.[5] Nakon gotovo 66 godina, 26. lipnja 2010. dostojno je pokopan uz svoju redovničku subraću na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo.[6]
Budući da su ga partizani ubili 1944. godine na otočiću Daksi u kontekstu očite mržnje prema kršćanskoj vjeri, a da je za života bio na glasu svetosti, među katolicima ga mnogi smatraju kršćanskim mučenikom.[7]
S obzirom na pastoralni doprinos p. Perice i okolnosti smrti, mnogi su iskazali mišljenje da bi za Petra Pericu trebalo pokrenuti postupak kanonizacije.[8][9][10] S druge pak strane neki relativiziraju težinu zločina na Daksi tvrdeći da je Petar Perica bio simpatizer ustaških vlasti.[11]
Rodna kuća oca Petra Perice u Kotišini preuređena je u njegovu spomen-kuću.[12] U Makarskoj njemu u čast ime nosi Osnovna škola oca Petra Perice.[13] Postumno je dobio nagradu za životno djelo Grada Dubrovnika za 2018. godinu.[14]
O Petru Perici napisani su mnogobrojni članci i tri opsežne monografije u kojima su podrobno opisani detalji iz njegova života, mučenička smrt, ekshumacija i potpune bibliografije tekstova o njemu.[1][15][16]
- Marlon Macanović (2021.) Petrus : Padre Petar Perica - Kristov slavuj, Split, vlast. nakl.[17]
- Roko Prkačin (2019). O. Petar Perica DI: Pjesnik i mučenik. Drugo prošireno izdanje. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove. [Prvo izdanje 2014.]
- Mijo Ivurek (2015). Padre Petar Perica i njegovo doba (1881. – 1944.): Život i djelo isusovca, pjesnika ‒ autora najpjevanijih katoličkih pjesama u Hrvata: "Do nebesa" i "Zdravo Djevo Kraljice Hrvata", dobrotvora, domoljuba i mučenika s Dakse. Zagreb: Naklada Gea.
- Stojan Miloš (2015). Iz srca Središnje Bosne u svijet. Nova Bila: Multimedia Print.
- ↑ a b c d e f g h i Roko Prkačin (2019). O. Petar Perica DI: Pjesnik i mučenik. Drugo prošireno izdanje. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.
- ↑ Božidar Nagy (2000). Stota obljetnica posvete hrvatskemladeži Srcu Isusovu 1900. godine. Obnovljeni Život, 55(2), str. 233-246.
- ↑ Antun Puntigam (1900). Slavlje hrvatske omladine na osvitu novoga vijeka. Zagreb: Tiskara i naklada Antuna Scholza.
- ↑ Pismo Ante Jurjevića »Baje» pisano 25.10.1944. u Dubrovniku, Arhiv Socijalističke Revolucije u Splitu, Smještaj1-102-03A (na hrvatskom jeziku i u prijevodu na engleski) (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 24. veljače 2017. Pristupljeno 15. siječnja 2020. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Davorka Sutlović i Igor Borić (2010). Identifikacija pogubljenih na Daksi analizom DNK. Naša Gospa, 16(43), str. 61-65.
- ↑ Petar Marija Radelj (2010). Ukop oca Petra Perice. Naša Gospa, 16(43), str. 65.
- ↑ Josip Antolović (1991). Isusovac Petar Perica ‒ žrtva svirepe mržnje. Obnovljeni Život, 46(2), str. 258-266.
- ↑ Roko Prkačin (2010). Svjedok riječju, življenjem i krvlju. Naša Gospa, 16(43), str. 66.
- ↑ Stanko Lasić (2010). Pokrenuti postupak za proglašenje blaženim. Naša Gospa, 16(43), str. 67.
- ↑ L. Braili (2014). Padre Perica – kandidat za oltar! Dubrovniknet.hr (12 svibnja). URL: http://old.dubrovniknet.hr/novost.php?id=30332#.U4HPttJ_uE4 (pristupljeno 5. prosinca 2020.)
- ↑ Igor Miošić (2018). Nagrada i smisao nagrade: Dubrovački "demokratski mrak". U: Udruga antifašista Dubrovnik (23. veljače). URL: https://www.uafdu.hr/igor-miosic-nagrada-i-smisao-nagrade-dubrovacki-demokratski-mrak/ Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. ožujka 2020. (Wayback Machine) (pristupljeno 5. prosinca 2020.)
- ↑ IKA (2011). Makarska: Spomen ploča Petru Perici. U: Informativna katolička agencija (30. svibnja). URL: https://ika.hkm.hr/novosti/makarska-spomen-ploca-petru-perici/ (pristupljeno 8. prosinca 2020.)
- ↑ Osnovna škola o. Petra Perice Makarska. URL: http://os-pperice-ma.skole.hr/skola/povijest (pristupljeno 8. prosinca 2020.)
- ↑ Pavo Jančić (2018). Tko je bio i kako je živio padre Perica, ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Grada Dubrovnika? U: Dubrovniknet.hr (28. siječnja). URL: http://old.dubrovniknet.hr/novost.php?id=58881 (pristupljeno 8. prosinca 2020.)
- ↑ Mijo Ivurek (2015). Padre Petar Perica i njegovo doba (1881.-1944.): Život i djelo isusovca, pjesnika ‒ autora najpjevanijih katoličkih pjesama u Hrvata: "Do nebesa" i "Zdravo Djevo Kraljice Hrvata", dobrotvora, domoljuba i mučenika s Dakse. Zagreb: Naklada Gea.
- ↑ Stojan Miloš (2015). Iz srca Središnje Bosne u svijet. Nova Bila: Multimedia Print.
- ↑ HRK, U Splitu predstavljena knjiga „Petrus - padre Petar Perica - Kristov slavuj“, objavljeno 9. lipnja 2021., pristupljeno 12. srpnja 2021.
 | Wikizvor ima izvorni tekst Zdravo Djevo |
| Wikizvor ima izvorna djela autora: Petar Perica |