Mario Vargas Llosa
| Mario Vargas Llosa | |
|---|---|
.jpg) Mario Vargas Llosa 2016. | |
| Puno ime | Jorge Mario Pedro Vargas Llosa |
| Rođenje | 28. ožujka 1936. Arequipa, Peru |
| Nacionalnost | Peruanac, Španjolac (od 1993) |
| Period pisanja | 1952. - danas |
| Književne vrste | roman, drama |
| Književni period | postmodernizam |
| Supruga | Julia Urquidi (1955. – 1964.) Patricia Llosa (1965. – 2015.) |
| Djeca | Álvaro Vargas Llosa Gonzalo Vargas Llosa Morgana Vargas Llosa |
Nagrade | |
| Stranica | mvargasllosa |
| Portal o životopisima | |
Jorge Mario Pedro Vargas Llosa (Arequipa, Peru, 28. ožujka 1936.), peruansko-španjolski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010. i jedan od najistaknutijih predstavnika "hispanoameričkog booma".[1]
Rodio se u gradu Arequipi na jugu Perua, u obitelji srednje klase španjolskih korijena. Roditelji su mu se rastali pet mjeseci nakon vjenčanja. Rano djetinjstvo provodi u okrilju majčine obitelji o kojoj brine djed. Obrazovao se u mjesnoj školi, a onda i u Boliviji, kamo obitelj seli nakon djedovog imenovanja počasnim konzulom Perua. U Peru se vraćaju kada djed dobiva diplomatsko namještenje u gradu Piuri na sjeveru zemlje. U Piuri se školuje kod salezijanaca. Oca je upoznao u 10. godini. Roditelji mu se ponovno združuju 1946. te živi s njima u predgrađu Lime. Za njega je to i kraj idiličog djetinjstva i ulazak u svijet autoritativnog oca, u kojem upoznaje strah i neprijateljstvo.[2]
U Limi pohađa kršćansku školu. Čita Hugoa i Dumasa. S 14 godina otac ga šalje na vojnu akademiju, koju pohađa 1950. i 1951., a potom i napušta. Školovanje završava u Piuri, gdje radi kao amaterski novinar, i piše svoju prvu dramu koja je ubrzo i izvedena. Studij prava i književnosti upisuje 1953. u Limi. Prve kratke priče objavljuje 1957. Nakon diplome (1958.) dobiva stipendiju za studij u Madridu. Tu ostaje do 1960., a zatim se nastanjuje u Parizu, gdje živi do 1966. Više godina živi u Londonu i Barceloni; u Limu se vraća 1974.[3]
Doktorirao je 1971. tezom o kolumbijskom nobelovcu i tadašnjem prijatelju Gabrielu Garciji Márquezu. O razlozima njihovog kasnijeg privatnog sukoba i razlaza nisu javno govorili. U drugoj polovici sedamdesetih dolazi na različita mjesta u književnim organizacijama i sveučilištima; bio je predsjednik međunarodnog PEN-a od 1976. do 1979.[4]
U mladosti je zanesen marksističkom filozofijom i podupire kubanskog vođu Fidela Castra. Od njega se distancira nakon što je Castrova vlast zatvorila kubanskog pisca Heberta Padillu. Kasnije zastupa demokratske i liberalne političke pozicije, s kojima se 1990. neuspješno kandidirao na predsjedničkim izborima u Peruu.[5] Posjeduje također španjolsko državljanstvo od 1993. godine.
Ženio se dva puta, otac je troje djece.
U književnosti postaje poznat romanom Grad i gušteri (La ciudad y los perros) iz 1963. godine u kojem opisuje odrastanje i surovo okruženje u kojem žive kadeti vojne škole. U tehnici pripovijedanja kroz više perspektiva vidljiv je utjecaj Williama Faulknera.[5] U romanu Zelena kuća (La casa verde, 1965.) kombinira mitske i popularne motive i napušta linearno pripovijedanje. Knjiga je dijelom inspirirana autorovom ekspedicijom u amazonsku prašumu, koja ga je snažno senzibilizirala o teškom položaju autohtonih peruanskih plemena. Politički roman Razgovor u Katedrali (Conversación en la Catedral, 1969.) prikazuje raspad peruanskoga društva u vrijeme diktature Manuela Odríje.
Nakon Razgovora u katedrali, u repertoar ozbiljnih političkih i društvenih tema uključuje i humoristične tonove.[4] Tako roman Pantaleón i posjetiteljice (Pantaleón y las visitadoras, 1973) satirizira vojni i religijski fanatizam u Peruu. U proznoj komediji Tetka Julija i piskaralo (La tía Julija y el escribidor, 1977.) prisjeća se ljubavnih epizdoda iz mladosti i propituje suvremeno književno stvaralaštvo.[6] Rat za kraj svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981.), kapitalni roman-rijeka o vjerskom fanatizmu u Brazilu krajem 19. st. po mnogima je kulminacija njegovog pripovjedačkog umijeća.[5]
Napisao je i kriminalistički roman Tko je ubio Palomina Montera?. Roman Jarčevo slavlje opisuje vlast Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Autor je erotskih romana Posveta pomajci i Don Rigobertova bilježnica.
Napisao je studije o Gabrielu Garcíji Márquezu (García Márquez: povijest bogoubojstva, 1971.), Gustaveu Flaubertu (Vječna orgija: Flaubert i Madame Bovary, 1975.), Jean-Paulu Sartreu i Albertu Camusu (Između Sartrea i Camusja, 1981.) i dr.
Njegov dramski opus čine Gospođica iz Tacne (1981), Kathie i vodenkonj (1983.), Luđak s balkona, Lijepe oči, ružne slike (1996.), Teška vremena (Tiempos recios, 2019.) i dr.[7]
Autor je publicističkih naslova razne tematike: Pisma mladome piscu (1997.), Jezik strasti (2001.), Civilizacija spektakla (2012.) i Zov plemena (La llamada de la tribu, 2018.).
- Gabriel García Márquez
- Julio Cortázar
- Jorge Luis Borges
- Carlos Fuentes
- Juan Rulfo
- Isabel Allende
- Jorge Edwards
- ↑ Filozofski fakultet u Zagrebu, Kolegiji na razini Fakulteta, akademska godina 2017./18. Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. prosinca 2017. (Wayback Machine) (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
- ↑ Mario Vargas Llosa - Biographical, Nobelprize.org, Nobel Media AB, 2014. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
- ↑ Britannica, Mario Vargas Llosa, 6. siječnja 2017. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
- ↑ a b Mario Vargas Llosa Biography, TheFamousPeople.com, zadnje uređivanje 24. listopada 2017. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
- ↑ a b c LZMK, Hrvatska enciklopedija, Vargas Llosa, Mario (pristupljeno 1. prosinca 2017.)
- ↑ Teta Julija i piskaralo, Moderna vremena, Zagreb (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
- ↑ Llosa, M.V., Lijepe oči, ružne slike (drama), Kazalište : časopis za kazališnu umjetnost, XIII(43/44), prosinac 2010., str. 148-163 (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Mario Vargas Llosa |
- (šp.) Mario Vargas Llosa, službena web stranica
- (hrv.) Mario Vargas Llosa, Lijepe oči, ružne slike, prijevod drame na hrvatski jezik, časopis Kazalište, 2010.