Savjest
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Kao svjesno biće čovjek ima sposobnost samoopažanja. To znači da može kontrolisati i izražavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka često se naziva "glas savjesti" (to Kant naziva "praktični um"), a to znači da mi svojim umom objašnjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktično djelovanje. Tako se savjest javlja uporedo sa opažanjem kao analiza našeg djelovanja.
Toma Akvinski kaže da je to "primjena znanja na konkretnu radnju". Akvinski također kaže da "ako je i povinovanje i nepovinovanje zabludjeloj savjesti loše, izgleda da su ljudi sa zabludjelom savješću uhvaćeni u zamku, i ne mogu izbjeći grijeh".
Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li tačno odredili nešto prema onome što je u stvarnosti, to jeste, da li nam je procijena ispravna i da li je primjena našeg postupka odgovarajuća situaciji. Ona se odvija u procesu opisa situacije sa svim okolnostima-ponovno proživljavanje. Možemo govoriti o prethodnoj savjesti, kada prije djelovanja prosuđujemo šta je dobro, a šta zlo i naknadnoj savjesti, kada nakon djelovanja otkrivamo dobro i zlo.
Savjest je slična pravnom postupku pa se često naziva unutrašnjim sudijom. Savjest i sudi i izriče kaznu. Ona zahtjeva promijenu u ponašanju. Pošto je to subjektivna kategorija, često se događa da je pojedinac potiskuje i ne iskazuje kajanje za svoje postupke. Kako je čovjek društveno biće on je odgovoran drugim ljudima i njihovim savjestima - zato je dužan svoje postupke opravdavati argumentima.
Čovjek mora imati savjest o dužnosti, a dužnost se shvata kao dobro djelovanje. Ko nema savjest o dužnost nema ni prava. Toma Akvinski kaže da je osnovno načelo praktičnog uma: "Dobro valja činiti, za njim težiti, a zlo valja izbjegavati".
Vrste savjesti
[uredi | uredi izvor]Ponekada se savješću opravdavaju zla djela, pa primjer pogrešnom procijenom situacije, pogrešnim postupkom mada želimo dobro, psihičkim smetnjama i slično. Razlikujemo četiri osnovne vrste savjesti:
- Neispravna savjest- nastaje zbog prihvaćanja neispravnih principa za koje se misli da su objektivni i važeći za svako djelovanje. Uzrok ovakve savjesti je nedostatak znanja i volje da se spozna ili je to robovanje predrasudama.
- Površna savjest- ona rukovodi nekim djelovanjem na osnovu određenog principa, a zanemaruje druge principe. Površna savjest ne predviđa moguće posljedice nekog djelovanja. Max Weber insistira na etici odgovornosti za posljedice, a ne na onoj koja se samo zasniva na namjerama.
- Popustljiva savjest- takva savjest pravilno procijeni šta treba činiti, ali popušta pred teškoćama i donosi neispravne odluke. Ponekada se javlja usljed pritiska okoline.
- Skrupulozna savjest- javlja se kod pretjeranog preispitivanja neke moguće odluke. Uzroci su nesigurnost ili strah od autoriteta.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je savjest subjektivna i relativna kategorija. Razni ljudi će različito djelovati u određenim prilikama vođeni svojom savješću (na primjer odbiti ratnu službu ili prihvatiti).
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]