Olena Bilosjuk

Olena Bilosjuk
Olena Bilosjuk
Lični podaci
Puno ime	Olena Mihajlivna Bilosjuk
Državljanstvo	Ukrajina
Rođenje	9. januar 1987 (37 godina); Legnica, Donjošlesko vojvodstvo, Poljska
Karijera
Klub	Kolos Ternopil
Trener	Ihor Počinok
Status	neaktivna
Kraj karijere	2022.
Olimpijske igre
Nastupi (b.)	3 (2010, 2014, 2022)
Medalje (b.)	1 (1 zlatna)
Svjetska prvenstva
Nastupi (b.)	9 (2009, 2011, 2012, 2013, 2016, 2017, 2020, 2021, 2023)
Medalje (b.)	6 (1 zlatna)
Svjetski kup
Prvi nastup (b.)	2006/07
Pojedinačne pobjede (b.)	2
Timske pobjede	4
Plasman (b.)	7. (2015/16); Poj.: 5. (2016/17); Spr.: 5. (2015/16); Pot.: 4. (2012/13); Mas.: 7. (2015/16);
IBU
Prvi nastup	2005/06.
Plasman	44. (2019/20.)
Pojedinačne pobjede	2
Medalje
Olimpijske igre
Svjetsko prvenstvo u biatlonu
Nagrade
Ordeni	Orden kneginje Olge I reda; Orden kneginje Olge II reda; Orden kneginje Olge III reda
Fusnote
	^ Pobjede u utrkama na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima u kojima su rezultati vrednovani za Svjetski kup ubrajaju se u pojedinačne pobjede. ; ^ Pobjede u timskim i utrkama štafeta u Svjetskom kupu zvanično se ne ubrajaju u statistiku pobjeda. ; ^ Plasman u Svjetskom kupu u pojedinačnim disciplinama uveden je od sezone 1996/97. ; ^ IBU kup se do 2008. službeno zvao Evropski kup. ;
	Službeni rezultati; IBU \| Olympedia \| FIS

Olena Mihajlivna Bilosjuk, (ukrajinski: Олена Михайлівна Білосюк ) rođena 9. januara 1987. u Legnici, Donjošlesko vojvodstvo u Poljskoj, kao Olena Mihajlivna Pidhrušna (ukrajinski: Олена Михайлівна Підгрушна) nekadašnja je ukrajinska biatlonka, olimpijska pobjednica, svjetska prvakinja i osvajačica dviju srebrnih i triju bronzanih medalja na Svjetskim prvenstvima u biatlonu.

Karijera

Olimpijske igre

Olimpijske igre	Poj.	Spr.	Pot.	Mas.	Šta.
Vancouver 2010. (Biatlon)	32	18	20	11	6
Soči 2014. (Biatlon)	8	26	21	7	1
Peking 2022. (Biatlon)					4

Olena Bilosjuk je nastupila na trima Olimpijskim igrama i to na: Zimskim olimpijskim igrama 2010, Zimskim olimpijskim igrama 2014. i Zimskim olimpijskim igrama 2022. U pojedinačnoj konkurenciji najbolji joj je rezultat sedmo mjesto na ZOI 2014. u utrci masovnog starta, kada je bez promašaja i zaostatkom od 1:11.5 min bila sporija od pobjednice Bjeloruskinje Darije Domračeve. U ekipnim disciplinama najbolji joj je rezultat osvojena zlatna medalja na istim igrama u štafeti s Vitom, Valentinom Semerenko i Julijom Džimom, kada su za 26.4 s bili brži, od kasnije, zbog dopinga diskvalifikovane ruske štafete u sastavu: Jana Romanova, Olga Zajceva, Ekaterina Šumilova i Olga Viljuhina. Na Zimskim olimpijskim igrama 2018. bila je nosilac zastave na otvaranju, a na Zimskim olimpijskim igrama 2022. na svečanom zatvaranju Igara.^[1]^[2]

Svjetska prvenstva

Svjetsko prvenstvo	Poj.	Spr.	Pot.	Mas.	Šta.	MŠ.
2009. Pyeongchang	16				NZ
2011. Hanti-Mansijsk	24	31	19	23	DIS
2012. Ruhpolding	14				6
2013. Nové Město na Moravě	11	1	3	11	2
2016. Oslo	NZ	16	5	18	5	4
2017. Hochfilzen	10	34	NS	NS	2	5
2020. Antholz		4	13	24	3
2021. Pokljuka	43	11	7	12	3

Nastupila je na devet Svjetskih prvenstava od SP 2009. do SP 2023. Osvojila je jednu zlatnu, dvije srebrne i tri bronzane medalje. Zlatnu medalju osvojila je na SP 2013. u utrci na 7,5 km, kada je bez promašaja bila 6.4 s brža od norveške biatlonke Tore Berger s jednim promašajem i 22.8 s od Ukrajinke Vite Semerenko, koja je utrku također završila bez promašaja. Prvu srebrnu medalju osvojila je na istom prvenstvu u štafeti s Julijom Džimom, Valentinom Semerenko i Vita Semerenko kada su s 7 s zaostatka bile sporije od norveške štafete u sastavu: Hilde Fenne, Ann Kristin Flatland, Synnøve Solemdal i Tora Berger te na istom prvenstvu prvu bronzanu u utrci potjere, kada je s dva promašaja i zaostatkom od 21.5 s bila iza norveške biatlonke Tore Berger, koja je završila utrku s tri promašaja. Drugu srebrnu medalju osvojila je na SP 2017. u štafeti s Irinom Varvinec, Julijom Džima i Anastasijom Merkušinom, kada su sa 6.4 s zaostatka bile sporije od njemačke štafete u sastavu: Vanessa Hinz, Maren Hammerschmidt, Franziska Hildebrand i Laura Dahlmeier. Ostale dvije bronzane medalje osvojila je na SP 2020. u štafeti s Anastasijom Merkušinom, Julijom Džima i Vitom Semerenko kada su s 18.4 s zaostatka bile sporije od norveške štafete u sastavu: Synnøve Solemdal, Ingrid Landmark Tandrevold, Tiril Eckhoff i Marte Olsbu Røiseland; te na slijedećem prvenstvu u štafeti s Anastasijom Merkušinom, Julijom Džima i Darijom Blaško, kada su s 9.2 s zaostatka bile sporije od norveške štafete u sastavu: Ingrid Landmark Tandrevold, Tiril Eckhoff, Ida Lien i Marte Olsbu Røiseland. Na SP 2011. je nastupila u štafetnoj utrci s Vitom Semerenko, Valentinom Semerenko i Oksanom Hvostenko, kada su osvojile drugo mjesto, ali su, zbog kasnije dokazanog dopinga Oksane Hvostenko, diskvalifikovane, te im je oduzeta srebrna medalja.^[3]^[4]

Svjetski kup

Plasman u Svjetskom kupu
2006/07	2007/08	2008/09	2009/10	2010/11	2011/12	2012/13	2013/14	2014/15	2015/16	2016/17	2017/18	2018/19	2019/20	2020/21	2021/22	2022/23
		52	28	26	32	8	27		7	33	52	44	25	39	46	59

Prvi nastup Bilosjuk u Svjetskom kupu bio je u sezoni 2006/07. u finskom Lahtiju 2. marta 2007. u utrci na 7,5 km, kada je osvojila 44-o mjesto bez promašaja i zaostatkom od 2:22.3 min bila sporija od njemačke biatlonke Martine Beck, koja je završila utrku bez promašaja. Najbolji rezultati u pojedinačnim utrkama joj je pobjeda u sezoni SK 2015/16. u kanadskom Canmoru 5. septembra 2016. u utrci na 7,5 km bez promašaja i prednošću od 7.5 s u odnosu na poljsku biatlonku Krystynu Guzik, koja je utrku završila bez promašaja; U sezoni SK 2008/09. u norveškom Holmenkollenu 21. marta 2010. u utrci masovnog starta na 12,5 km bez promašaja i zaostatkom od 14.7 s iza pobjednice njemačke biatlonke Simone Hauswald, koja je utrku završila s dva promašaja; te treći put u sezoni SK 2011/12. u russkom Hanti-Mansijsku 16. marta 2012. u utrci sprinta na 7,5 km bez promašaja i zaostatkom od 3.2 s iza pobjednice njemačke biatlonke Magdalene Neuner, koja je utrku završila s dva promašaja. U ekipnim utrkama pobijedila je tri puta: U Oberhofu 3. januara 2013. u sezoni SK 2012/13. s Valentinom Semerenko, Vitom Semerenko i Julijom Džimom; te u austrijskom Hochfilzenu u sezoni SK 2013/14. u istom sastavu. Treću pobjedu ostvarila je u Ruhpoldingu 17. januara 2016. u sezoni SK 2015/16. s Valentinom Semerenko, Julijom Džimom i Irinom Petrenko s 1.2 s prednosti ispres drugoplasirane njemačke štafete u sastavu: Karolin Horchler, Miriam Gössner, Maren Hammerschmidt i Laura Dahlmeier.

Nagrade

Ukrajinski Orden kneginje Olge III reda. (4. 4. 2003.)^[5]
Ukrajinski Orden kneginje Olge II reda. (23. 8. 2014.)^[6]
Ukrajinski Orden kneginje Olge I reda.^[7]

Privatni život

Za vrijeme nemira u Ukrajini 2014. godine Bilosjuk je postala zamjenica Ministra za kulturu i sport Ukrajine.^[8] Od 2013. do 2016. bila je u braku s Oleksijem Kajidom, bivšim zastupnikom u Vrhovnoj radi Ukrajine iz stranke Sveukrajinsko objedinjenje Sloboda i predsjednikom Oblasnog vijeća Ternopiljske oblasti. Godine 2021. udala se za bivšeg skijaša i servisera ukrajinske biatlonske reprezentacije Ivana Bilosjuka.^[9]

Napomene

Reference

^ "Ukraine". Sport-Reference.com (jezik: engleski). Arhivirano s originala 17. 4. 2020. Pristupljeno 25. 10. 2011.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
^ "Flagbearers for Ukraine". olympedia.org (jezik: engleski). Pristupljeno 3. 12. 2023.
^ Decision in KBilosjuk case now final, France receives WCH Relay Silver Arhivirano 1. 10. 2011. na Wayback Machine
^ "IBU Hearing Panel- Valentina KBilosjuk, UKR, 2011" (PDF) (jezik: engleski). Arhivirano s originala (PDF), 19. 2. 2014. Pristupljeno 8. 5. 2015.
^ "У К А З ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ". zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). 23. 3. 2008. Pristupljeno 8. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
^ "УКАЗ ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ №676/2014". zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). 23. 8. 2014. Pristupljeno 16. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
^ "УКАЗ ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ №676/2014". zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). 17. 3. 2014. Pristupljeno 8. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
^ Arhivirano [Date missing] na: biathlonews.com [Error: unknown archive URL]
^ Gromov, Jurij (5. 6. 2021). "Олімпійська чемпіонка Підгрушна вийшла заміж та змінила прізвищ". sport.fakty.ua (jezik: ukrajinski). Arhivirano s originala 22. 1. 2022. Pristupljeno 16. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)

Vanjski linkovi

Portal Biatlon

Olena Bilosjuk na Wikimedia Commonsu
Olena Bilosjuk na firstskisport.com (en)

Prethodi:	Nositeljica zastave Ukrajine: Pyeongchang 2018.	Slijedi:
Valentina Ševčenko	Nositeljica zastave Ukrajine: Pyeongchang 2018.	Oleksandr Abramenko Oleksandra Nazarova

[pob-1] Pobjede u utrkama na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima u kojima su rezultati vrednovani za Svjetski kup ubrajaju se u pojedinačne pobjede.

[šta-2] Pobjede u timskim i utrkama štafeta u Svjetskom kupu zvanično se ne ubrajaju u statistiku pobjeda.

[plasman-3] Plasman u Svjetskom kupu u pojedinačnim disciplinama uveden je od sezone 1996/97.

[IBU-4] IBU kup se do 2008. službeno zvao Evropski kup.

[5] "Ukraine". Sport-Reference.com (jezik: engleski). Arhivirano s originala 17. 4. 2020. Pristupljeno 25. 10. 2011.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)

[6] "Flagbearers for Ukraine". olympedia.org (jezik: engleski). Pristupljeno 3. 12. 2023.

[7] Decision in KBilosjuk case now final, France receives WCH Relay Silver Arhivirano 1. 10. 2011. na Wayback Machine

[8] "IBU Hearing Panel- Valentina KBilosjuk, UKR, 2011" (PDF) (jezik: engleski). Arhivirano s originala (PDF), 19. 2. 2014. Pristupljeno 8. 5. 2015.

[9] "У К А З ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ". zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). 23. 3. 2008. Pristupljeno 8. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)

[10] "УКАЗ ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ №676/2014". zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). 23. 8. 2014. Pristupljeno 16. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)

[11] "УКАЗ ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ №676/2014". zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). 17. 3. 2014. Pristupljeno 8. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)

[12] Arhivirano [Date missing] na: biathlonews.com [Error: unknown archive URL]

[13] Gromov, Jurij (5. 6. 2021). "Олімпійська чемпіонка Підгрушна вийшла заміж та змінила прізвищ". sport.fakty.ua (jezik: ukrajinski). Arhivirano s originala 22. 1. 2022. Pristupljeno 16. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)

[I]

[II]

[III]

[IV]

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

p r u Olimpijske pobjednice u biatlonu – štafeta
3 × 7,5 km	1992: Corinne Niogret, Véronique Claudel, Anne Briand (FRA)
4 × 7,5 km	1994: Nadežda Talanova, Natalija Snitina, Luiza Noskova, Anfisa Rezcova (RUS) 1998: Uschi Disl, Martina Zellner, Katrin Apel, Petra Behle (GER) 2002: Katrin Apel, Uschi Disl, Andrea Henkel, Kati Wilhelm (GER)
4 × 6 km	2006: Ana Bogali, Svjetlana Išmuratova, Olga Zajceva, Albina Ahatova (RUS) 2010: Svjetlana Sljepcova, Ana Bogali, Olga Medvedceva, Olga Zajceva (RUS) 2014: Vita Semerenko, Julija Džima, Valentina Semerenko, Olena Pidhrušna (UKR) 2018: Nadzeja Skardzina, Irina Krjuko, Dinara Alimbekava, Darja Domračeva (BLR) 2022: Linn Persson, Mona Brorsson, Hanna Öberg, Elvira Öberg (SWE)