Očna vodica

Očna vodica
Humor aquosus
Očna vodica ; Humor aquosus
	Dijagram ljudskog oka
Identifikatori
TA	A15.2.06.002
FMA	58819
	Anatomska terminologija

Očna vodica je prozirna, želatinozna tečnost slična plazmi, koja sadrži niske koncentracije proteina. Luči se iz cilijarnog epitela, struktura koja podržava očno sočivo. Nalazi se u prednjoj i zadnjoj očnoj komori očne jabučice, u prostoru između sočiva i rožnjače. Ne treba je miješati sa staklastom tečnošću staklastog tijela, koja se nalazi u većeoj šupljini oka iza sočiva.^[1]^[2]^[3]^[4]^[5]

Funkcije

Očna vodica ima nekoliko bitnih funkcijaː

Održava očni pritisak i unutrašnji napon očne jabučice;
Ishranjuje (npr. aminokiselinama i glukozom) očna tkiva bez krvnih sudova: zadnji dio rožnjače, trabekulski sistem, sočivo i prednji dio staklastog tijela;
Prenosi askorbat (anionski oksidans), u prednji segment oka;
Učestvuje u imunom odgovoru u odbrani od patogena, što dokazuje prisustvo imunoglobulina;
Učestvuje u optičkom aparatu oka, odnosno ukupnom indeksu prelamanja svjetlosti.

Sastav

Glavni aktivni sastojci su aminokiseline koje se prenose pomoću cilijarnih epitelinih ćelija. U očnoj vodivi obično su prisutniː

Stvaranje

Cilijarno tijelo, tačnije njegov nepigmentirani epitel luči očnu vodicu u zadnju očnu komoru. Vodica prolazi kroz uski rascjep između prednjeg dijela leće i zadnjeg dijela šarenice, kroz zjenicu u prednju očnu komoru, gdje se pomoću trabekula izlijeva iz oka. Zatim se ulijeva u Schlemmov kanal, ili direktno – kroz vodenu i epibioničnu venu, ili indirektno – kroz kanale u epibioničnu venu, po unutarbioničnom pleksusu, a nakon toga u orbitne vene. Stvaranje očne vodice se može odvijati na dva načina.

Filtracija se odvija tako da se krv koja dolazi u kapilare cilijarnog tijela grubo filtrira pomoću kapilarnih endotelnih ćelija. Zatim se plazma ponovo filtrira pomoću pigmentiranih i nepigmentiranih cilijarnih epitelnih ćelija pa odlazi u zadnju očnu komoru, putujući (kao očna vodica) između sočiva i šarenice u prednju očnu komoru.
Diamond-Bossertov model podrazumijeva da se u nepigmentiranim cilijarnim ćelijama odvija aktivni transport, što uzrokuje mali gradijent međućelijskog osmotskog pritiska. Veća koncentracija tekućine u proksimalnim dijelovima unutarćelijskog prostora generira protok vode. Koncentracija opada, od proksimalnog prema distalnom dijelu, te otpušta tekućinu u zadnju očnu komoru.

Drenaža

Očna vodica se kontinuirano proizvodi cilijarnim nastavcima, pa ta količina mora biti odvedena odgovarajućom – balansiranom veličinom drenaže. Mala odstupanja u stvaranju i odvođenju očne vodice utiču imaju na unutaročni pritisak.

Odvodi očne vodice idu kroz zadnju očnu komoru, pa uskim prostorom između zadnje nje površine šarenice i prednje površine sočiva (čemu pridonosi mali otpor), kroz zjenicu u prednju komoru. Odatle izlazi iz oka kroz trabekulaki sistem u Schlemmov kanal, koji nalazi se u limbusu, mjestu gdje se spajaju rožnjača i bionjača, okružujući rožnjaču. U epibionične vene utiče kroz 25-30 kanalića. Najveći otpor u protoku pruža trabekulski sistem, gdje otiče najviše očne vodice. Unutrašnji zid kanala je vrlo delikatan i omogućava filtriranje tekućine, zahvaljujućo višem unutaročnom pritisku. Drugi put je uveobionična drenaža, koja ne ovisi o intraokularnom pritisku, a vodica tuda prolazi u manjoj količini nego kroz trabekulski sistem kanalića.

Normalni pritisak tekućine je oko 15 mm Hg iznad atmosferskog, tako da, pri injiciranju šprice, tekućina lahko prolazi. Ako, zbog kolapsa i propadanja rožnjače, tekućina curi, biva ugrožena normalna čvrstoća oka.

Bolesti i poremećaji

Glaukom je stanje koje je obilježeno povećanim unutaročnim pritiskom, povećanjem proizvodnje ili smanjenjem odvođenja očne vodice. Smanjeni otpor u odvođenju očne vodice može se dogoditi zbog nenormalnog trabekulskog sistema, što može nastati ozljedom ili usljed bolesti šarenice. Ipak, povećan unutaročni pritisak sam nije ni dovoljan ni neophodan za razvoj glaukoma sa primarno otvorenim uglom, ali je veliki faktor rizika. Nekontrolirani glaukom vodi gubitku vidnog polja i sljepoći.

Dodatne slike

Obilježene očne strukture
Prikaz ostalih (obilježenih) očnih struktura

Također pogledajte

Reference

^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010)ː The Oxford Textbook of Medicine Arhivirano 21. 3. 2012. na Wayback Machine (5th Ed.). Oxford University Press
^ Korene Z., Hadžiselimović R., Maslić E. (2001): Biologija za 8. razred osnovne škole. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-396-6.

Vanjski linkovi

Logo Commonsa

Očna vodica na Wikimedia Commonsu.

[1] Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.

[2] Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.

[3] Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.

[4] Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010)ː The Oxford Textbook of Medicine Arhivirano 21. 3. 2012. na Wayback Machine (5th Ed.). Oxford University Press

[5] Korene Z., Hadžiselimović R., Maslić E. (2001): Biologija za 8. razred osnovne škole. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-396-6.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]