Idi na sadržaj

Fitoplankton

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Diatomeje su među najćešćim predstavnicima fitoplanktona.

Fitoplankton (starogrčki φυτόν - phyton = biljka + πλαγκτός - planktos = lutalica, skitnica) su autotrofne (samohrane) omponente planktonske zajednice i ključni organizmi okeanskih, morskih i slatkovodnih bazena u vodenim ekosistemima.[1] Većina fitoplanktona je premala da bi se mogla pojedinačno vidjeti golim okom. Međutim, ako su prisutni u dovoljno velikom broju, neki tipovi mogu se primijetiti kao obojene mrlje na vodenoj površini zbog prisustva hlorofila u ćelijama i pratećih pigmenata (poput fikobiliproteina ili ksantofila) kod nekih vrsta. Otprilike 1% globalne biomase nastaje djelovanjem fitoplanktona.[2]

Tipovi

[uredi | uredi izvor]

Fitoplankton je izuzetno raznolik, varira od bakterija sa fotosintezom (cijanobakterije), do diatomeja sličnih biljkama, oklopljenih kokolitofora.[3]

           Cijanobakterije                     Diatomeje                     Dinoflagelate                           Zelene alge                     Kokolitofore
(Crteži nisu u jednakoj skali)

Ekologija

[uredi | uredi izvor]
Fitoplankton se javlja u mnogo oblika i veličina
Fitoplankton je osnova okeanskih lanace ishrane.
Kada se dvije struje sudaraju (ovdje struje Oyashio i Kuroshio) stvaraju vrtloge. Fitoplankton se koncentrira duž granica vrtloga, prateći kretanje vode.
Cvjetanje algi na jugozapadu Engleske.

Ugljik

[uredi | uredi izvor]

Fitoplankton uključuje fotosintske mikroskopske biotske organizme koji nastanjuju gornji osunčani sloj gotovo svih okeana i masa slatke vode na Zemlji. Oni su agensi za "primarnu proizvodnju", stvaranje organskih spojeva iz ugljik-dioksida, rastvorenog u vodi, procesa koji održava vodenu prehrambenu mrežu.[4]

Fitoplankton dobija [[energija|energiju] kroz proces potosinteze i stoga mora živjeti u dobro osvijetljenom površinskom sloju (nazvanom eufotična zona) okeana, mora, jezera ili drugih vodnih masa. Fitoplankton obavlja otprilike polovinu svih fotosintetskh aktivnost na Zemlji.[5][6][7] Njegova kumulativna fiksacija energije u ugljikovim spojevima (primarna proizvodnja) osnova je za veliku većinu okeana, a također i za mreže ishrane mnogih slatkih voda (hemosinteza je značajan izuzetak).

Dok su skoro sve fitoplanktonske vrste obligatni fotoautotrofi, postoje neke koje su miksotrofne i druge, nepigmentirane vrste koje su zapravo heterotrofne (potonji se često posmatraju kao zooplankton). Od njih su najpoznatiji dinoflagelatni, rodovi poput Noctiluca i Dinophysis, koji dobijaju organski ugljik gutanjem drugih organizama ili detritusnog materijala.

Minerali

[uredi | uredi izvor]

Fitoplankton presudno ovisi o mineralima. To su prvenstveno makronutrijenti kao što su nitrati, fosfati ili silicijeva kiselina, čija raspoloživost upravlja ravnotežom između tzv. biološke pumpe i uzlazne struje dubokih voda bogatih hranjivim tvarima. Sastav hranjivih sastojaka fitoplanktona pokreće i Redfieldfieldov odnos makronutrijenata općenito dostupan u površinskim okeanima.

U Svjetskoim okeanima, kao što je Južni okean, fitoplankton je također ograničen nedostatkom mikronutrijenata gvožđa. To je dovelo do toga da su neki naučnici zagovarali gnojenje gvožđem kao sredstvo za suzbijanje antropogenih nakupljanja ugljik-dioksida (CO2) u atmosferi.[8] Eksperimenti velikih razmjera dodali su gvožđe (obično poput soli kao što je gvožđe-sulfat) u okeane da bi se potaknuo rast fitoplanktona i izvukao atmosferski CO2 u okean. Međutim, kontroverze oko manipulacije ekosistemom i djelotvornost gnojidbe gvožđem usporile su takve eksperimente.[9]

B vitamini

[uredi | uredi izvor]

Za preživljavanje, fitoplankton ovisi o vitaminima B skupine. Utvrđeno je da područja u okeanu koja imaju glavni nedostatak nekih vitamina B skupine, imaju manje i fitoplanktona.[10]

Temperatura

[uredi | uredi izvor]

Učinci antropogenog zagrijavanja na globalnu populaciju fitoplanktona područje je aktivnih istraživanja. Očekuje se da će promjena u vertikalnom raslojavanju vodenog stupca, brzina temperaturno ovisnih bioloških reakcija i atmosferska opskrba hranjivim tvarima imati važan utjecaj na buduću produktivnost fitoplanktona.[11][12]

pH

[uredi | uredi izvor]

Uticaji antropogenog zakiseljavanja okeana na rast fitoplanktona i strukturu zajednice također su dobili značajnu pozornost. Fitoplankton, kao što je kokolitoforni, ima ćelijske zidove od kalcij-karbonata koji su osjetljivi na zakiseljavanje. Dokazi sugeriraju da se, zbog njihovog kratkog generacijskog vremena, neki fitoplankton može prilagoditi promjenama pH uzrokovanim povećanim ugljik-dioksidom u kratkim vremenskim razmjerima (mjesecima do godinama).[13][14]

Mreža ishrane

[uredi | uredi izvor]

Fitoplankton je osnova vodene mreže ishrane, pružajući bitnu ekološku funkciju za cijeli žicvot u vodi. U budućim uvjetima antropogenog zagrijavanja i zakiseljavanja okeana, promjene u smrtnosti fitoplanktona mogu biti značajne. Jedan od mnogih lanaca hrane u okeanu –značajan zbog malog broja veza – je onaj u slijedu fitoplanktona koji održavaju krili (rak sličan sićušnim kozicama), a kojima se hrane kitovi.

Strukturna i funkcionalna raznolikost

[uredi | uredi izvor]

Pojam fitoplankton obuhvata sve fotoautotrofne mikroorganizme u vodenim prehrambenim mrežama. Međutim, za razliku od zemaljskih biocenoza, gdje je većina autotrofnih biljaka, fitoplankton je raznolika skupina, koja uključuje protiste eukariote, te I eubakterije i arheobakterije i prokariote. Postoji oko 5.000 poznatih vrsta morskog fitoplanktona.[15] Kako je takva raznolikost evoluirala unatoč oskudnim resursima (ograničavajući diferencijacijuekoloških niša) nejasno je.[16]

U pogledu brojnosti, najvažnije skupine fitoplanktona uključuju diatomeje, cijanobakterije i dinoflagelate, iako su zastupljene i mnoge druge skupine algi. Jedna skupina, kokolitoforida, odgovorna je (dijelom) za oslobađanje značajnih količina dimetil-sulfida (DMS) u atmosferu. DMS se oksidira stvarajući sulfat koji, u područjima niske koncentracije čestica aerosola mogu doprinijeti količini jezgara kondenzacije oblaka, uglavnom dovodeći do povećanog oblačnog pokrivača i oblaka albedo prema takozvanoj hipotezi CLAW.[17][18] Različite vrste fitoplanktona osnova su različitih trofičkih razine unutar različitih ekosistema. U oligotrofnim ledenim okeanskim regijama, kao što su Sargasko more ili Južni pacifički gir, fitoplanktonom dominiraju ćelije male veličine, nazvane pikoplankton i nanoplankton (koji se također nazivaju i pikoflagelate i nanoflagelate) koji se uglavnom sastoje od cijanobakterija (Prochlorococcus , Synechococcus) i pikoeukariota poput roda Micromonas' '. Unutar produktivnijih ekosistema, kojima dominiraju uzlazne struje ili visoki kopneni inputi, veće dinoflagellate su dominantniji fitoplankton i odražavaju veći dio biomase.[19]

Strategija rasta

[uredi | uredi izvor]

Početkom dvadesetog stoljeća Alfred C. Redfield pronašao je sličnost elementarnog sastava fitoplanktona s glavnim otopljenim hranjivim tvarima u dubokom oceanu.[20] Redfield je predložio da omjer ugljika prema dušiku i fosforu (106: 16: 1) u okeanu kontroliraju fitoplanktonske potrebe, jer fitoplankton naknadno oslobađa dušik i fosfor dok se remineraliziraju. Ovaj takozvani „Redfieldov omjer“ u opisivanju stehiometrije fitoplanktona i morske vode postao je osnovno načelo za razumijevanje ekologije mora, biogeohemije i evolucije fitoplanktona.[21] Međutim, Redfieldov omjer nije univerzalna vrijednost i može se razlikovati zbog promjena u dostupnosti egzogenih hranjivih tvari.[22] i mikrobnih metabolizama u okeanu, kao što su fiksacija dušika, denitrifikacija i anamoks.

Dinamička stehiometrija u jednoćelijskim algama odražava njihovu sposobnost skladištenja hranjivih sastojaka u unutrašnjem bazenu, prebacivanje između enzima s različitim potrebama hranjivih tvari i izmjene sastava osmolita.[23][24] Različite ćelijske komponente imaju svoje jedinstvene stehiometrijske karakteristike, npr. strukture za skupljanje resursa (svjetlost ili hranjive tvari) kao što su bjelančevine i klorofil sadrže visoku koncentraciju dušika, ali malo fosfora. U međuvremenu, one za rast, kao što je ribosomna RNK, sadrže visoku koncentraciju dušika i fosfora. Na temelju raspodjele resursa, fitoplankton je razvrstan u tri različite strategije rasta:

  • preživljivajući,
  • cvjetajući[25] i
  • generalisti.
    Preživljavajući ima visoki omjer N:P (> 30) i sadrži obilje sredstava za prikupljanje resursa za održavanje rasta uz ograničene resurse. Cvjetajući fitoplankton ima nizak omjer N:P (<10), sadrži visoki udio mehanitzama za rast i prilagođen je eksponencijalnom rastu. Generalisti imaju sličan omjer N: P u odnosu na Redfieldov odnos i sadrže relativno jednake struktura za prikupljanje resursa i rast.

Okolišne kontroverze

[uredi | uredi izvor]
Svjetske koncentracije hlorofila u površinskom okeanu koje je satelit promatrao tokom sjevernog proljeća, u prosjeku od 1998. do 2004. Hlorofil je marker distribucije i bogatstva fitoplanktona.
Obalna područja u kojima dolazi do prekomjernih bočnih struja. Hranjive tvari koje prate struje mogu poboljšati bogatstvo fitoplanktona

Studija iz 2010. objavljena u prestižnom časopisu „Nature“ izvijestila je da se morski fitoplankton u prošlom stoljeću znatno smanjio u svjetskim okeanima. Procjenjuje se da su koncentracije fitoplanktona u površinskim vodama smanjene za oko 40% od 1950., brzinom od oko 1% godišnje, vjerovatno kao odgovor na zagrijavanje okeana.[26][27] Studija je pokrenula raspravu među naučnicima i dovela do nekoliko komunikacija i kritika, također objavljenih u časopisu Nature.[28][29][29][30] U praćenju iz 2014. godine, autori su koristili veću bazu podataka o mjerenjima i revidirali svoje metode analize kako bi objasnili nekoliko objavljenih kritika, ali na kraju su došli do sličnih zaključaka kau u izvornoj studiji časopisa.[31] Te su studije i potreba za razumijevanjem fitoplanktona u okeanu dovele do izrade studije Secchi Disk Citizen Science u 2013.[32] Ta studija obuhvata analizu fitoplanktona koju su proveli pomorci (mornari, ribolovci, ronioci) koja uključuje Secchi Disk i aplikaciju za pametne telefone.

Procjene promjena u okeanskom fitoplanktonu vrlo su različite. Jedno globalno istraživanje primarne produktivnosti u okeanu ustanovilo je neto porast fitoplanktona, kako je procijenjeno iz izmjerenog hlorofila, uspoređujući opažanja u 1998.-2002. s onima koja su provedena tokom prethodne misije 1979.-1986.[33] Hlorofili su fotosintetski pigmenti koji se često koriste kao pokazatelj biomase fitoplanktona. Međutim, koristeći istu bazu podataka, druga su istraživanja zaključila da su i hlorofil i primarna proizvodnja, u istom vremenskom interval, opali.[34][35] Udio CO2 iz zraka, koji nije bio potrošen fotosintezom na kopnu i moru niti apsorbiran u okeanima, gotovo je konstantan u proteklom stoljeću, a to sugerira umjereni gornji dio ograničenje za koliko je komponenta ciklusa ugljika velika kao I opadanje količine fitoplankona.[36]

U sjeveroistočnom Atlantiku, gdje je na raspolaganju relativno duga serija podataka o hlorofilu, i na mjestu istraživanja, neto povećanje zabilježeno je od 1948. do 2002.[37] Tokom perioda 1998.-2005., globalna neto primarna produktivnost u okeanima porasla je 1998. godine, nakon čega je uslijedio pad u ostatku tog perioda, dovodeći do malog neto porasta.[38] Koristeći šest simulacija klimatskog modela, veliko multiuniverzitetsko istraživanje okeanskih ekosistema predviđalo je "globalno povećanje primarne proizvodnje od 0,7% na donjem kraju do 8,1% na visokom kraju" do 2050. godine, iako uz "vrlo velike regionalne razlike" uključujući "kontrakcije visoko produktivnog marginalnog bioma morskog leda za 42% u Severnoj hemisferi i 17% u Južnoj hemisferi".[39]

Novija multimodelna studija procijenila je da će se primarna proizvodnja smanjiti za 2-20% do 2100.[12] Uprkos znatnim odstupanjima u veličini i prostornom obrascu promjena, većina objavljenih studija predviđa da biomasa fitoplanktona i / ili primarna proizvodnja opadaju tokom sljedećeg stoljeća.[11][40][41][42][43][44][45][46][47]

Akvakultura

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Algakultura

Fitoplankton je ključna prehrambena komponenta i u akvakulturi i u marikulturi. Oboje koriste fitoplankton kao hranu za uzgoj životinja. U marikulturi, fitoplankton se prirodno pojavljuje i ulazi u zatvorene prostore s normalnom cirkulacijom morske vode. U akvakulturi se mora dobiti i uvesti direktno. Plankton se može prikupiti iz vode ili uzgajati, iako se raniji metod rijetko koristi. Fitoplankton se koristi kao hrana za proizvodnju rotifera koji se koriste za hranu drugih organizama. Fitoplankton se takođe koristi za ishranu mnogih vidova akvakulture: mehkušci, uključujući bisernice [ostrige]] i divovske školjke . Studija iz 2018. godine procijenila je hranjivu vrijednost prirodnog fitoplanktona u smislu ugljikohidrata, proteina i lipida širom svjetskog okeana koristeći podatke o okeanskoj boji sa satelita,[48] i utvrdila da kalorijska vrijednost fitoplanktona znatno varira u različitim okeanskim regijama i između različitih doba godine.[48][49]

Proizvodnja fitoplanktona u vještačkim uvjetima I sama je oblik akvakulture. Fitoplankton se uzgaja u različite svrhe, uključujući hranu za ostale organizme akvakulture,[50] dodatak prehrani za zatočene beskičmenjake u akvarijima. Veličine kultura kreću se od malih laboratorijskih, manjih od 1L do nekoliko desetaka hiljada litara za komercijalnu akvakulturu.[50] Bez obzira na veličinu kulture, moraju se osigurati određeni uvjeti za efikasan rast planktona. Većina kultiviranog planktona je morski, a kao medij za kulturu može se koristiti morska voda specifične težine od 1.010 do 1.026. Ova voda mora biti sterilizirana, obično ili visokim temperaturama u autoklavu ili izloženošću ultraljubičastom zračenju, kako bi se spriječila biološka kontaminacija kulture. U medije za kulturu dodaju se raazna gnojiva, kako bi se olakšao rast planktona. Kultura se mora prozračiti ili na neki način miješati kako bi se plankton zadržao suspendiran, kao i da bi se omogućilo rastvaranje ugljik-dioksida za fotosintezu. Pored stalnog prozračivanja, većina kultura se ručno miješa ili protresa. Za rast fitoplanktona,neophodno je obezbijediti I svjetlost.

Temperatura boje osvjetljenja treba biti približno 6.500 K, ali su uspješno korištene i vrijednosti od 4.000 K do više od 20.000 K. Trajanje izlaganja svjetlu trebalo bi biti oko 16 sati dnevno; ovo je najefikasnija vještačka dužina dana.[50]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Thurman, H. V. (2007). Introductory Oceanography. Academic Internet Publishers. ISBN 978-1-4288-3314-2.
  2. ^ Bidle KD, Falkowski PG (august 2004). "death in planktonic, photosynthetic microorganisms". Nature Reviews. Microbiology. 2 (8): 643–655. doi:10.1038/nrmicro956. PMID 15263899.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
  3. ^ Lindsey, R., Scott, M. and Simmon, R. (2010) "What are phytoplankton". NASA Earth Observatory.
  4. ^ Ghosal; Rogers; Wray, S.; M.; A. "The Effects of Turbulence on Phytoplankton". Aerospace Technology Enterprise. NTRS. Pristupljeno 16. 6. 2011.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  5. ^ Michael J. Behrenfeld; et al. (30. 3. 2001). "Biospheric primary production during an ENSO transition" (PDF). Science. 291 (5513): 2594–7. Bibcode:2001Sci...291.2594B. doi:10.1126/science.1055071. PMID 11283369.
  6. ^ "NASA Satellite Detects Red Glow to Map Global Ocean Plant Health" NASA, 28 May 2009.
  7. ^ "Satellite Sees Ocean Plants Increase, Coasts Greening". NASA. 2. 3. 2005. Pristupljeno 9. 6. 2014.
  8. ^ Richtel, M. (1. 5. 2007). "Recruiting Plankton to Fight Global Warming". New York Times.
  9. ^ Monastersky, Richard (1995). "Iron versus the Greenhouse: Oceanographers Cautiously Explore a Global Warming Therapy". Science News. 148 (14): 220–1. doi:10.2307/4018225. JSTOR 4018225.
  10. ^ Sañudo-Wilhelmy, Sergio (23. 6. 2012). "Existence of vitamin 'deserts' in the ocean confirmed". ScienceDaily.
  11. ^ a b Henson, S. A.; Sarmiento, J. L.; Dunne, J. P.; Bopp, L.; Lima, I.; Doney, S. C.; John, J.; Beaulieu, C. (2010). "Detection of anthropogenic climate change in satellite records of ocean chlorophyll and productivity". Biogeosciences. 7 (2): 621–40. Bibcode:2010BGeo....7..621H. doi:10.5194/bg-7-621-2010.
  12. ^ a b Steinacher, M.; Joos, F.; Frölicher, T. L.; Bopp, L.; Cadule, P.; Cocco, V.; Doney, S. C.; Gehlen, M.; Lindsay, K.; Moore, J. K.; Schneider, B.; Segschneider, J. (2010). "Projected 21st century decrease in marine productivity: a multi-model analysis". Biogeosciences. 7 (3): 979–1005. doi:10.5194/bg-7-979-2010.
  13. ^ Collins, Sinéad; Rost, Björn; Rynearson, Tatiana A. (25. 11. 2013). "Evolutionary potential of marine phytoplankton under ocean acidification". Evolutionary Applications (jezik: engleski). 7 (1): 140–155. doi:10.1111/eva.12120. ISSN 1752-4571. PMC 3894903. PMID 24454553.
  14. ^ Lohbeck, Kai T.; Riebesell, Ulf; Reusch, Thorsten B. H. (8. 4. 2012). "Adaptive evolution of a key phytoplankton species to ocean acidification". Nature Geoscience (jezik: engleski). 5 (5): 346–351. Bibcode:2012NatGe...5..346L. doi:10.1038/ngeo1441. ISSN 1752-0894.
  15. ^ Hallegraeff, G.M. (2003). "Harmful algal blooms: a global overview" (PDF). u Hallegraeff, Gustaaf M.; Anderson, Donald Mark; Cembella, Allan D.; Enevoldsen, Henrik O. (ured.). Manual on Harmful Marine Microalgae. Unesco. str. 25–49. ISBN 978-92-3-103871-6.
  16. ^ Hutchinson, G. E. (1961). "The Paradox of the Plankton". The American Naturalist. 95 (882): 137–45. doi:10.1086/282171.
  17. ^ Charlson, Robert J.; Lovelock, James E.; Andreae, Meinrat O.; Warren, Stephen G. (1987). "Oceanic phytoplankton, atmospheric sulphur, cloud albedo and climate". Nature. 326 (6114): 655–61. Bibcode:1987Natur.326..655C. doi:10.1038/326655a0.
  18. ^ Quinn, P. K.; Bates, T. S. (2011). "The case against climate regulation via oceanic phytoplankton sulphur emissions". Nature. 480 (7375): 51–6. Bibcode:2011Natur.480...51Q. doi:10.1038/nature10580. PMID 22129724.
  19. ^ Calbet, A. (2008). "The trophic roles of microzooplankton in marine systems". ICES Journal of Marine Science. 65 (3): 325–31. doi:10.1093/icesjms/fsn013.
  20. ^ Redfield, Alfred C. (1934). "On the Proportions of Organic Derivatives in Sea Water and their Relation to the Composition of Plankton". u Johnstone, James; Daniel, Richard Jellicoe (ured.). James Johnstone Memorial Volume. Liverpool: University Press of Liverpool. str. 176–92. OCLC 13993674.
  21. ^ Arrigo, Kevin R. (2005). "Marine microorganisms and global nutrient cycles". Nature. 437 (7057): 349–55. Bibcode:2005Natur.437..349A. doi:10.1038/nature04159. PMID 16163345.
  22. ^ Fanning, Kent A. (1989). "Influence of atmospheric pollution on nutrient limitation in the ocean". Nature. 339 (6224): 460–63. Bibcode:1989Natur.339..460F. doi:10.1038/339460a0.
  23. ^ Sterner, Robert Warner; Elser, James J. (2002). Ecological Stoichiometry: The Biology of Elements from Molecules to the Biosphere. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-07491-7.
  24. ^ Klausmeier, Christopher A.; Litchman, Elena; Levin, Simon A. (2004). "Phytoplankton growth and stoichiometry under multiple nutrient limitation". Limnology and Oceanography. 49 (4 Part 2): 1463–70. Bibcode:2004LimOc..49.1463K. doi:10.4319/lo.2004.49.4_part_2.1463.
  25. ^ Klausmeier, Christopher A.; Litchman, Elena; Daufresne, Tanguy; Levin, Simon A. (2004). "Optimal nitrogen-to-phosphorus stoichiometry of phytoplankton". Nature. 429 (6988): 171–4. Bibcode:2004Natur.429..171K. doi:10.1038/nature02454. PMID 15141209.
  26. ^ Boyce, Daniel G.; Lewis, Marlon R.; Worm, Boris (2010). "Global phytoplankton decline over the past century". Nature. 466 (7306): 591–6. Bibcode:2010Natur.466..591B. doi:10.1038/nature09268. PMID 20671703.
  27. ^ Schiermeier, Quirin (2010). "Ocean greenery under warming stress". Nature. doi:10.1038/news.2010.379.
  28. ^ Mackas, David L. (2011). "Does blending of chlorophyll data bias temporal trend?". Nature. 472 (7342): E4–5, discussion E8–9. Bibcode:2011Natur.472E...4M. doi:10.1038/nature09951. PMID 21490623.
  29. ^ a b Rykaczewski, Ryan R.; Dunne, John P. (2011). "A measured look at ocean chlorophyll trends". Nature. 472 (7342): E5–6, discussion E8–9. Bibcode:2011Natur.472E...5R. doi:10.1038/nature09952. PMID 21490624.
  30. ^ McQuatters-Gollop, Abigail; Reid, Philip C.; Edwards, Martin; Burkill, Peter H.; Castellani, Claudia; Batten, Sonia; Gieskes, Winfried; Beare, Doug; Bidigare, Robert R.; Head, Erica; Johnson, Rod; Kahru, Mati; Koslow, J. Anthony; Pena, Angelica (2011). "Is there a decline in marine phytoplankton?". Nature. 472 (7342): E6–7, discussion E8–9. Bibcode:2011Natur.472E...6M. doi:10.1038/nature09950. PMID 21490625.
  31. ^ Boyce, Daniel G.; Dowd, Michael; Lewis, Marlon R.; Worm, Boris (2014). "Estimating global chlorophyll changes over the past century". Progress in Oceanography. 122: 163–73. Bibcode:2014PrOce.122..163B. doi:10.1016/j.pocean.2014.01.004.
  32. ^ "Secchi Disk Study".
  33. ^ Antoine, David (2005). "Bridging ocean color observations of the 1980s and 2000s in search of long-term trends". Journal of Geophysical Research. 110 (C6): C06009. doi:10.1029/2004JC002620.
  34. ^ Gregg, Watson W.; Conkright, Margarita E.; Ginoux, Paul; O'Reilly, John E.; Casey, Nancy W. (2003). "Ocean primary production and climate: Global decadal changes". Geophysical Research Letters. 30 (15): 1809.
  35. ^ Gregg, Watson W.; Conkright, Margarita E. (2002). "Decadal changes in global ocean chlorophyll". Geophysical Research Letters. 29 (15): 20–1–20–4. doi:10.1029/2002GL014689.
  36. ^ Knorr, Wolfgang (2009). "Is the airborne fraction of anthropogenic CO2emissions increasing?". Geophysical Research Letters. 36 (21): L21710. Bibcode:2009GeoRL..3621710K. doi:10.1029/2009GL040613.
  37. ^ Raitsos, Dionysios E. (2005). "Extending the SeaWiFS chlorophyll data set back 50 years in the northeast Atlantic". Geophysical Research Letters. 32 (6): L06603. doi:10.1029/2005GL022484.
  38. ^ Behrenfeld, Michael J.; O’Malley, Robert T.; Siegel, David A.; McClain, Charles R.; Sarmiento, Jorge L.; Feldman, Gene C.; Milligan, Allen J.; Falkowski, Paul G.; Letelier, Ricardo M.; Boss, Emmanuel S. (2006). "Climate-driven trends in contemporary ocean productivity". Nature. 444 (7120): 752–5. doi:10.1038/nature05317. PMID 17151666.
  39. ^ Sarmiento, J. L.; Slater, R.; Barber, R.; Bopp, L.; Doney, S. C.; Hirst, A. C.; Kleypas, J.; Matear, R.; Mikolajewicz, U.; Monfray, P.; Soldatov, V.; Spall, S. A.; Stouffer, R. (2004). "Response of ocean ecosystems to climate warming". Global Biogeochemical Cycles. 18 (3): n/a. doi:10.1029/2003GB002134.
  40. ^ Hofmann, M; Worm, B; Rahmstorf, S; Schellnhuber, H J (2011). "Declining ocean chlorophyll under unabated anthropogenic CO2emissions". Environmental Research Letters. 6 (3): 034035. Bibcode:2011ERL.....6c4035H. doi:10.1088/1748-9326/6/3/034035.
  41. ^ Boyd, Philip W.; Doney, Scott C. (2002). "Modelling regional responses by marine pelagic ecosystems to global climate change". Geophysical Research Letters. 29 (16): 53–1–53–4. Bibcode:2002GeoRL..29.1806B. doi:10.1029/2001GL014130.
  42. ^ Beaulieu, C.; Henson, S. A.; Sarmiento, Jorge L.; Dunne, J. P.; Doney, S. C.; Rykaczewski, R. R.; Bopp, L. (2013). "Factors challenging our ability to detect long-term trends in ocean chlorophyll" (PDF). Biogeosciences. 10 (4): 2711–24. Bibcode:2013BGeo...10.2711B. doi:10.5194/bg-10-2711-2013.
  43. ^ Mace, Georgina M.; Mora, Camilo; Wei, Chih-Lin; Rollo, Audrey; Amaro, Teresa; Baco, Amy R.; Billett, David; Bopp, Laurent; Chen, Qi; Collier, Mark; Danovaro, Roberto; Gooday, Andrew J.; Grupe, Benjamin M.; Halloran, Paul R.; Ingels, Jeroen; Jones, Daniel O. B.; Levin, Lisa A.; Nakano, Hideyuki; Norling, Karl; Ramirez-Llodra, Eva; Rex, Michael; Ruhl, Henry A.; Smith, Craig R.; Sweetman, Andrew K.; Thurber, Andrew R.; Tjiputra, Jerry F.; Usseglio, Paolo; Watling, Les; Wu, Tongwen; Yasuhara, Moriaki (2013). "Biotic and Human Vulnerability to Projected Changes in Ocean Biogeochemistry over the 21st Century". PLoS Biology. 11 (10): e1001682. doi:10.1371/journal.pbio.1001682. PMC 3797030. PMID 24143135.
  44. ^ Taucher, J.; Oschlies, A. (2011). "Can we predict the direction of marine primary production change under global warming?" (PDF). Geophysical Research Letters. 38 (2): n/a. Bibcode:2011GeoRL..38.2603T. doi:10.1029/2010GL045934.
  45. ^ Bopp, Laurent; Monfray, Patrick; Aumont, Olivier; Dufresne, Jean-Louis; Le Treut, Hervé; Madec, Gurvan; Terray, Laurent; Orr, James C. (2001). "Potential impact of climate change on marine export production". Global Biogeochemical Cycles. 15 (1): 81–99. Bibcode:2001GBioC..15...81B. doi:10.1029/1999GB001256.
  46. ^ Cermeno, P.; Dutkiewicz, S.; Harris, R. P.; Follows, M.; Schofield, O.; Falkowski, P. G. (2008). "The role of nutricline depth in regulating the ocean carbon cycle". Proceedings of the National Academy of Sciences. 105 (51): 20344–9. Bibcode:2008PNAS..10520344C. doi:10.1073/pnas.0811302106. JSTOR 25465827. PMC 2603260. PMID 19075222.
  47. ^ Cox, Peter M.; Betts, Richard A.; Jones, Chris D.; Spall, Steven A.; Totterdell, Ian J. (2000). "Acceleration of global warming due to carbon-cycle feedbacks in a coupled climate model". Nature. 408 (6809): 184–7. Bibcode:2000Natur.408..184C. doi:10.1038/35041539. PMID 11089968.
  48. ^ a b Roy, Shovonlal (12. 2. 2018). "Distributions of phytoplankton carbohydrate, protein and lipid in the world oceans from satellite ocean colour". The ISME Journal (jezik: engleski). 12 (6): 1457–1472. doi:10.1038/s41396-018-0054-8. ISSN 1751-7370.
  49. ^ "Nutrition study reveals instability in world's most important fishing regions".
  50. ^ a b c Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom mcvey

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Fitoplankton
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Fitoplankton

Secchi Disk and Secchi app, a citizen science project to study the phytoplankton

Bibliografija

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Fitoplankton&oldid=3540317"