Civil
Prema međunarodnom humanitarnom pravu, civili su osobe koje nisu pripadnici oružanih snaga" i nisu "borci ako otvoreno nose oružje i poštuju zakon i običaje ratovanja.[1] Malo se razlikujo od neboraca, jer neki neborci nisu civili (naprimjer, vojni kapelan pridruženi zaraćenoj straci ili služe vojno osoblje sa neutralnom zemljom). Civili na teritorijama strane u oružanom sukobu imaju pravo na određene privilegije prema običajno pravo ratovanja i međunarodnim ugovorima kao što je Četvrta Ženevska konvencija. Privilegije koje uživaju prema međunarodnom pravu zavise od toga da li je sukob unutrašnji (građanski rat) ili međunarodni.
U nekim nacijama, uniformisani pripadnici civilne policije ili vatrogasna odeljenja kolokvijalno nazivaju građane civilima.[2]
Etimologija
[uredi | uredi izvor]Reč "civil" potiče iz kasnog 14. stoljeća i potiče od starofrancuskog "civilien". Vjeruje se da se civil koristio za označavanje neboraca još 1829. Termin "neborci" sada se odnosi na ljude općenito koji ne učestvuju u neprijateljstvima u vrijeme ratova, a ne samo civile.[3]
Legalna upotreba u ratu
[uredi | uredi izvor]Međunarodni komitet Crvenog krsta Komentar iz 1958. na 1949 Ženevska konvencija IV o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata kaže: „Svaka osoba u neprijateljskim rukama mora imati status po međunarodnom pravu: on je ili ratni zarobljenik i, kao takav, obuhvaćen Trećom konvencijom, civil obuhvaćen Četvrtom konvencijom, ili opet član medicinskog osoblja oružanih snaga koje je obuhvaćeno Prvom konvencijom. Nema srednjeg statusa; niko u neprijateljskim rukama ne može biti van zakona. Smatramo da je to zadovoljavajuće rješenje – ne samo zadovoljavajuće za um, već i, iznad svega, zadovoljavajuće sa humanitarne tačke gledišta.”[4] MKCK je izrazio mišljenje da „Ako civili direktno učestvuju u neprijateljstvima, oni se smatraju 'nezakonitim' ili 'neprivilegiranim' borcima ili zaraćenim stranama (ugovori o humanitarnom pravu ne sadrže izričito ove termine) može biti krivično gonjen prema domaćem zakonu države pritvora za takvu radnju."[5][6][7][8][9] Član 50 Protokola I Dodatni uz Ženevske konvencije, 1977 predviđa:[9]
- 1. Civil je svaka osoba koja ne pripada ni jednoj od kategorija lica iz člana 4A(1), (2), (3) i (6) Treće konvencije i člana 43 ovog Protokola. U slučaju sumnje da li je neko civilno lice, smatraće se da je to lice civil.
- 2. Civilno stanovništvo čine sva lica koja su civili.
- 3. Prisustvo u civilnom stanovništvu pojedinaca koji ne spadaju u definiciju civila ne lišava stanovništvo njegovog civilnog karaktera.
Definicija je negativna i definiše civile kao osobe koje ne pripadaju određenim kategorijama. Kategorije lica pomenute u članu 4A(1), (2), (3) i (6) Treće konvencije i u članu 43 Protokola I su borci. Stoga je u Komentaru Protokola istaknuto da je civilno lice svako ko nije pripadnik oružanih snaga i ne učestvuje u neprijateljstvima u vrijeme rata. Civili ne mogu učestvovati u oružanom sukobu. Civili su zaštićeni prema Ženevskim konvencijama i njihovim protokolima. Član 51. opisuje zaštitu koja se mora pružiti civilnom stanovništvu i pojedinim civilima.
Poglavlje III Protokola I reguliše gađanje civilnih objekata. Član 8(2)(b)(i) Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda,1998. također uključuje ovo u svoju listu ratnih zločina: "Namjerno usmjeravanje napada na civilno stanovništvo stanovništva kao takvog ili protiv pojedinačnih civila koji ne učestvuju u neprijateljstvima". Nisu sve države ratificirale Protokol I iz 1977. ili Rimski statut iz 1998., ali prihvaćeno je načelo međunarodnog humanitarnog prava da je direktno gađanje civila kršenje običajnog prava ratovanja i obavezujuće za sve zaraćene strane.
Civili u savremenim sukobima
[uredi | uredi izvor]Stvarni položaj civila u modernom ratu ostaje problematičan.[10] Komplikovan je nizom pojava, uključujući:
- činjenica da su mnogi moderni ratovi u suštini građanski ratovi, u kojima je primjena zakona ratovanja često teška i u kojima je posebno teško održati razliku između boraca i civila;
- gerilski rat i terorizam, od kojih oba imaju tendenciju da uključuju borce koji izgledaju kao civili;
- rast doktrina "rata zasnovanog na efektima", prema kojem se manje fokusira na napad na neprijateljske borce nego na podrivanje izvora moći neprijateljskog režima, koji mogu uključivati očigledno civilne objekte, kao što su električne centrale;
- upotreba "zakonske zaštite", pojma koji se odnosi na pokušaje diskreditacije neprijatelja tako što se čini da njegove snage krše zakone rata, naprimjer napadom na civile koji su namjerno korišteni kao ljudski štitovi;
- termin postaje dvosmislen u društvima koja koriste široko rasprostranjenu regrutaciju, ili na drugi način "militarizovana društva", u kojima većina odraslih ima vojnu obuku. O tome se raspravljalo s obzirom na izraelsko-palestinski sukob.[11]
Počevši od 1980-ih, često se tvrdilo da su 90 posto žrtava modernih ratova civili.[12][13][14][15] Ove tvrdnje, iako postoji široko vjerovanje, nisu potkrijepljene detaljnim ispitivanjem dokaza, posebno onih koji se odnose na ratove (kao što su oni u bivšoj Jugoslaviji i Afganistanu 2001-danas) koji su centralni za tvrdnje.[16]
U prvim godinama 21. stoljeća, unatoč brojnim problemima povezanim s tim, pravna kategorija civila bila je predmet znatne pažnje u javnom diskursu, u medijima i Ujedinjenim nacijama, te u opravdavanju određenih upotreba oružane snage za zaštitu ugroženog stanovništva. Nije „izgubio ništa od svog političkog, pravnog i moralnog značaja."[17]
Iako se često pretpostavlja da su civili u suštini pasivni posmatrači rata, ponekad imaju aktivnu ulogu u sukobima. Ovo može biti kvazivojno, kao kada je u novembru 1975. marokanska vlada organizovala "zeleni marš" civila da pređu granicu u bivšu špansku koloniju Zapadna Sahara da bi zatražili teritoriju za Maroko – sve u isto vrijeme kada su marokanske snage tajno ušle na teritoriju.[18] Osim toga, i bez nužnog dovođenja u pitanje svog statusa neboraca, civili ponekad učestvuju u kampanjama nenasilnog građanskog otpora kao sredstva suprotstavljanja diktatorskoj vlasti ili stranoj okupaciji: ponekad se takve kampanje dešavaju u isto vrijeme kao i oružani sukobi ili gerilske pobune, ali se obično razlikuju od njih i po svojoj organizaciji i po učešću.[19]
Službenici koji su direktno uključeni u sakaćenje civila izvode ofanzivne borbene operacije i ne kvalifikuju se kao civili.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "civilian". Oxford English Dictionary. Oxford University Press. 2021. Pristupljeno 2021-10-04.
A person who is not professionally employed in the armed forces; a non-military person.
- ^ "CIVILIAN". Cambridge Dictionary.
- ^ "the definition of civilian". Dictionary.com. Arhivirano s originala, 3 December 2013. Pristupljeno 2 May 2018.
- ^ Jean Pictet (ed.) – Commentary on Geneva Convention IV Relative to the Protection of Civilian Persons in Time of War (1958) Arhivirano 12. 7. 2007. na Wayback Machine, p. 51. 1994 reprint edition.
- ^ The relevance of IHL in the context of terrorism Arhivirano 29. 11. 2006. na Wayback Machine official statement by the ICRC 21 July 2005
- ^ "Armed Forces Act 2006, Section 357". legislation.gov.uk. HM Government. 1 October 2010. Pristupljeno 4 October 2021.
- ^ "UCMJ, 64 Stat. 109, 10 U.S.C. § 802". Legal Information Institute. Cornell Law School. Pristupljeno 4 October 2021.
- ^ "Customary IHL - Rule 5. Definition of Civilians". ihl-databases.icrc.org. Pristupljeno 2020-07-04.
- ^ a b "Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949, and relating to the Protection of Victims of International Armed Conflicts (Protocol I), 8 June 1977. DEFINITION OF CIVILIANS AND CIVILIAN POPULATION". International Committee of the Red Cross.
- ^ Hugo Slim, Killing Civilians: Method, Madness and Morality in War, Hurst, London, 2008.
- ^ Slim, Hugo (2003). "Why Protect Civilians? Innocence, Immunity, and Enmity in War". International Affairs. 79 (3): 481–501. doi:10.1111/1468-2346.00318.
- ^ Kahnert, M., D. Pitt, et al., Eds. (1983). Children and War: Proceedings of Symposium at Siuntio Baths, Finland, 1983. Geneva and Helsinki, Geneva International Peace Research Institute, IPB and Peace Union of Finland, p. 5, which states: "Of the human victims in the First World War only 5% were civilians, in the Second World War already 50%, in Vietnam War between 50 - 90% and according to some information in Lebanon 97%. It has been appraised that in a conventional war in Europe up to 99% of the victims would be civilians."
- ^ Graça Machel, "The Impact of Armed Conflict on Children, Report of the expert of the Secretary-General, 26 Aug 1996, p. 9. Arhivirano 23. 7. 2009. na Wayback Machine
- ^ Mary Kaldor, New and Old Wars: Organized Violence in a Global Era, Polity Press, Cambridge, 1999, p. 107.
- ^ Howard Zinn, Moises Samam, Gino Strada. Just war, Charta, 2005, p. 38.
- ^ Adam Roberts, "Lives and Statistics: Are 90% of War Victims Civilians?", Survival, London, vol. 52, no. 3, June–July 2010, pp. 115–35. Arhivirano 5. 2. 2017. na Wayback Machine Print edition ISSN 0039-6338. Online ISSN 1468-2699.
- ^ Adam Roberts, "The Civilian in Modern War", Yearbook of International Humanitarian Law, vol. 12, T.M.C. Asser Press, The Hague, 2010, pp. 13–51. ISBN 978-90-6704-335-9; ISSN 1389-1359. One part of this article, relating to casualties, also appeared in Survival, June–July 2010, as footnoted above.
- ^ Ian Brownlie, African Boundaries: A Legal and Diplomatic Encyclopaedia, C. Hurst, London, for Royal Institute of International Affairs, pp. 149-59 gives a useful account of the background and origin of the dispute over Western Sahara.
- ^ See for example the chapters on the anti-Marcos movement in the Philippines (by Amado Mendoza) and on resistance against apartheid in South Africa (by Tom Lodge) in Adam Roberts and Timothy Garton Ash (eds.), Civil Resistance and Power Politics: The Experience of Non-violent Action from Gandhi to the Present, Oxford University Press, 2009 [1], pp. 179-96 and 213-30.
Dopunska literatura
[uredi | uredi izvor]- Helen M. Kinsella. The Image Before the Weapon: A Critical History of the Distinction Between Combatant and Civilian (Cornell University Press; 2011) 264 pages; explores ambiguities and inconsistencies in the principle since its earliest formulation; discusses how the world wars and the Algerian war of independence shaped the issue.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
