Bitka kod Varne
| Bitka kod Varne | |||
|---|---|---|---|
| Varninski krstaški rat Osmanlijski ratovi u Evropi | |||
.jpg) | |||
| Datum | 10. 11. 1444. | ||
| Lokacija | Blizu Varne, današnja Bugarska | ||
| Ishod | Odlučna osmanlijska pobjeda | ||
| Sukobljene strane | |||
| Komandanti | |||
| |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
| Žrtve | |||
| |||
Bitka kod Varne odigrala se 10. novembra 1444. blizu Varne u istočnoj Bugarskoj.[9] Osmanlijska vojska pod vodstvom Sultana Murata II porazila je mađarsko-poljsku i vlašku vojsku koju su predvodili Vladislav III (koji je također bio kralj Ugarske), Janko Hunjadi (u ulozi komandanta udruženih kršćanskih snaga) i Mirča II. To je bila konačna bitka Varninskog križarskog rata.[10][11]
Pozadina
[uredi | uredi izvor]Ugarsko kraljevstvo je ušlo u krizu nakon smrti kralja Sigismunda 1437. Njegov zet, koji je bio njegov nasljednik, kralj Albert je vladao samo 2 godine i umro 1439, ostavivši svoju udovicu, Elizabetu s nerođenim djetetom, Ladislavom. Ugarski plemići su tada pozvali mladog kralja Vladislava III da preuzme vladavinu Ugarske, očekujući njegovu pomoć u odbrani protiv Osmanlija. Nakon njegovog krunisanja za kralja Ugarske, više se nikad nije vratio u svoju domovinu, preuzevši vladavinu Ugarske kraljevine pored uticajnog plemića Janka Hunjadija.
Nakon neuspjelih ekspedicija od 1440. do 1442. na Beograd i Transilvaniju, i nakon što su ga je porazio Hunjadija od 1442. do 1443. u "dugoj kampanji", osmanlijski sultan Murat II potpisao je desetogodišnje primirje s Ugarskom. Nakon što je sklopio mir s Karamanijskim emiratom u Anadoliji u augustu 1444, odrekao se prijestola i ustupio ga je dvanaestogodišnjem sinu Mehmedu II.
Očekivavši Osmanlijsku invaziju podstaknutu mladim i neiskusnim novim sultanom, Ugarska se dogovorila s Mletačkom republikom i papom Eugenom IV da organizira novu križarsku armiju pod vodstvom Hunjadija i Vladislava III. Čuvši za to, Mehmed II je shvatio da je premlad i neiskusan da se uspješno bori protiv koalicije. Opozvao je Murata II na prijestolje da vodi vojsku u bitku, ali Murat II je odbio. Ljut na svog oca, koji se odavno povukao u mirni život u Anadoliji, Mehmed II je napisao: "Ako si ti sultan, dođi i vodi svoju vojsku. Ako sam ja sultan, onda ti ja naređujem da dođeš i da vodiš moju vojsku." Tek nakon što je primio pismo je Murat II odlučio da predvodi osmanlijsku vojsku.
Pripreme
[uredi | uredi izvor]Udružena Papinska vojska je bila sastavljena uglavnom od mađarskih, poljskih, čeških (čije su udružene armije iznosile 15.000 vojnika) i vlaških (7000 vojnika)[4] snaga, s manjim odredima Čeha, papinskih vitezova, teutonskih vitezova, Bosanaca, Hrvata, Bugara, Litvanaca i Rutena (Ukrajinaca).[12]
Papinski, mletački i đenovski brodovi blokirali su Dardanele dok je ugarska armija marširala na Varnu, gdje bi se sastala s papinskom flotom i plovila niz obalu do Carigrada, izbacivši Osmanlije iz Evrope. Ugarsko napredovanje bilo je brzo, osmanlijske tvrđave su zaobiđene, dok su se lokalni Bugari iz Vidina, Orjahova i Nikopolja pridruživali armiji (Fružin, sin Jovana Šišmana je također učestvovao u kampanji sa svojom gardom). Dana 10. oktobra, blizu Nikopolja, otprilike 7000[4] vlaških konjanika pod vodstvom Mirče II, jednog od sinova grofa Vlada Tepeša, također se pridružilo.
Armenske izbjeglice u kraljevini Ugarskoj također su učestvovale u ratovima svoje nove države protiv Osmanlija već od bitke kod Varne 1444, kada su Armeni viđeni s kršćanskim snagama.[13]
Postavljanje
[uredi | uredi izvor]U kasnu večer 9. novembra, osmanlijska vojska s oko 50.000 vojnika približila se Varni sa zapada. Na vrhovnom vojnom vijeću kojeg je održao Hunjadi tokom noći, papinski legat Julijan Cesarini, insistirao je na brzom povlačenju vojske. Međutim, kršćani su se našli između Crnog mora, Varnenskog jezera, strmih šumskih nagiba platoa Franga (visokog 356 m) i protivnika. Cesarini je tada predložio taktiku odbrane putem "tvrđave od zaprežnih kola" od Husita do dolaska kršćanske flote. Ugarski velikaši, hrvatski i češki komandanti su ga podržavali, ali mladi (dvadesetogodišnjak) Vladislav i Hunjadi su odbili ovu taktiku odbrane. Hunjadi je izjavio: "Pobjeći je nemoguće, predati se je nezamislivo. Borimo se sa hrabrošću i čašću." Vladislav je ovo prihvatio i dao mu je naredbu. Andreas del Palatio tvrdi da je Hunjadi komandovao "vlaškom vojskom", što je ukazivalo na veliki rumunski dio u Hunjadijevoj ličnoj vojski.[14]
U jutro 10. novembra, Hunjadi je postavio vojsku od 20.000 do 30.000 križara u luk između Varnenskog jezera i platoa Franga; linija je bila duga oko 3,5 km. Dvije čete (barjaci) s ukupno 3500 vojnika od kraljevih poljskih i mađarskih čuvara, ugarskih najamničkih vojnika s barjacima ugarskih plemića držali su centar. Vlaška konjica je ostavljena u rezervi iza centra.
Desni bok koji se poredao uz brdo prema selu Kamenaru brojao je oko 6500 ljudi formiranih u 5 četa. Biskup Jan Dominek iz Varadina vodio je vojsku sa svojom četom; Cesarini je predvodio četu njemačkih najamničkih vojnika i četu bosanskih. Egerski biskup vodio je svoju četu, a vojni guverner Slavonije, ban Franko Talovac, predvodio je jednu hrvatsku četu.
Lijevi bok, s ukupno 5000 vojnika formiranih u 5 četa predvodio je Mihael Szilágyi, Hunjadijev šura, i taj bok je bio sačinjen od Hunjadijevih Transilvanaca, Bugara, njemačkih najamničkih vojnika i četa mađarskih velikaša. Iza Mađara, bliže prema Crnom moru i jezeru bio je Wagenburg (tvrđava od zaprežnih kola), kojeg je štitilo 300 ili 600 čeških i rutenskih najamničkih vojnika pod vođstvom hetmana (kapetana) Ceyka, s Poljacima, Litvancima i Vlasima. Svaku kočiju je štitilo oko 7 do 10 vojnika, a Wagenburg je bio opremljen sa bombardama.
U centru Osmanlijske vojske bili su janjičari i regruti iz Rumelije, postavljeni oko dva tračanska tumula. Murat je posmatrao i vodio bitku s jednog od ta dva tumula. Janjičari su iskopali rovove iza jaraka i dvije palisade. Desno krilo se sastojalo od spahija iz Rumelije, a lijevo krilo se sastojalo od akindžija, spahija iz Anadolije i ostalih vojnika. Janjičarski strijelci i neke akindžije bili su postavljeni na platou Franga.
Bitka
[uredi | uredi izvor]
Lahka osmanlijska konjica u jurišu je napala vojsku bana Talovca. Kršćani s lijevog boka uzvratili su napad s bombardima i zaustavili prodor konjice. Nakon toga su kršćani neorganizirano pošli u potjeru za konjicom. Međutim, spahije su ih napale s boka. Vojnici kršćanskog desnog boka pokušali su pobjeći u malu tvrđavu Galatu na drugoj strani zaliva Varne, ali većina ih je poginulo u močvarnom području oko jezera i rijeke Devnje, gdje je Cesarini također poginuo. Jedino su se vojnici bana Talovca uspjeli povući iza Wagenburga.
Vojnici drugog osmanlijskog boka napali su Mađare i Bugare Mihaela Szilágyija. Njihov prodor bio je zaustavljen, ali nakon toga su spahije napale ponovo. Hunjadi je odlučio da pomogne i savjetovao Vladislava da sačeka dok se ne vrati; zatim je krenuo naprijed s dvije konjičke čete. Mladi kralj nije poslušao Hunjadijev savjet i poveo u napad 500 poljskih vitezova prema osmanlijskom centru. Pokušali su nadvladati janjičare s ciljem da zarobe Murata i skoro su uspjeli, ali je ispred Muratovog šatora kraljev konj ili pao u zamku ili bio izboden, nakon čega je janjičar Kodja Hazar usmrtio kralja i odrubio mu glavu. Kraljeva glava je predana sultanu i kasnije odnesena na osmanlijski dvor.[15][potrebna stranica] Osmanlije su uništile ostatak poljske konjice.
Prilikom povratka, Hunjadi je uporno pokušavao povratiti kraljevo tijelo, ali sve što je uspio uraditi je organizirati povlačenje ostatka svoje vojske; u vojsci je stradalo hiljade žrtava i bila je praktično uništena. Kraljeva glava i tijelo nikad nisu pronađeni. Dvorski pjesnik Michael Beheim napisao je pjesmu na osnovu priče Hansa Mergesta koji je proveo 16 godina u osmanlijskom zatočeništvu poslije bitke.
Posljedice
[uredi | uredi izvor]
Nakon smrti Vladislava, na vlast kraljevine Mađarske došao je četverogodišnji kralj Ladislav. Naslijedio ga je Kazimir IV nakon trogodišnjeg interregnuma (vrijeme od smrti ili silaska s prijestolja jednog vladara pa do stupanja na prijestolje drugog vladara).
Osmanlijske žrtve bile su toliko velike da je Muratu trebalo tri dana da shvati da je pobijedio u bici.[16] Stoga, osmanlijska pobjeda kod Varne, popraćena pobjedom na drugoj bici kod Kosova 1448. odvratila je evropske države od slanja pomoći Bizantijskom carstvu tokom osmanlijskog pohoda na Konstantinopolj 1453.
Pobjedom u bici, sklonjene su prepreke koje su spriječavale osmanlijsko širenje u istočnu i centralnu Evropu; daljnim bitkama veliki dio jugoistočne i istočne Evrope došao je u vlast Osmanlijskog Carstva.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Riley-Smith, Jonathan (30. 7. 2005). "The Crusades: A History". ISBN 9780826472700. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ^ a b Martorell, Joanot; Galba, Martí Joan de (23. 7. 1996). "Tirant Lo Blanc". ISBN 9780801854217. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ^ Martorell, Joanot; Galba, Martí Joan de (23. 7. 1996). "Tirant Lo Blanc". ISBN 9780801854217. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ^ a b c Imber, Colin (2006). "The Crusade of Varna, 1443–45". ISBN 9780754601449. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ^ Riley-Smith, Jonathan (30. 7. 2005). "The Crusades: A History". ISBN 9780826472700.
- ^ (^ Pears, Sir Edwin (1903). "The destruction of the Greek empire and the story of the capture of Constantinople by the Turks".)
- ^ a b c Ervin Liptai, Magyarország hadtörténete, ISBN 963-326-337-9
- ^ Johann Wilhelm Zinkeisen
- ^ "Dictionary of Battles, by Thomas Benfield Harbottle". www.gutenberg.org. Pristupljeno 22. 10. 2023.
- ^ Bodnar, Edward W. Ciriaco d'Ancona e la crociata di Varna, nuove prospettive. Il Veltro 27, nos. 1–2 (1983): 235–51
- ^ Halecki, Oscar, The Crusade of Varna. New York, 1943
- ^ Magyarország hadtörténete (1984), str. 102–103.
- ^ Basmadjian (1922). "Histoire moderne des Armeniens" (jezik: francuski). Paris: 45. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ^ Istoria Romaniei, Vol II, str. 440, 1960.
- ^ Florescu, Radu R.; Raymond McNally (1989). Dracula, Prince of Many Faces: His Life and His Times. Boston: Little, Brown & Co.
- ^ Kenneth Meyer Setton, The Papacy and the Levant, 1204-1571: The Fifteenth Century, Vol. II, (American Philosophical Society, 1978), 90.