Idi na sadržaj

Atomsko sklonište

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Atomsko sklonište je hrvatska i jugoslavenska hard rock grupa osnovana u Puli 1977. godine. Ova muzička grupa je uglavnom poznata po čvrstoj hard rock muzici i svojim antiratnim tekstovima.[1][2][3]

Muzička karijera

[uredi | uredi izvor]

Preteča Atomskog skloništa (1968-76.)

[uredi | uredi izvor]

Prava preteča Atomskog Skloništa dolazi 1968. godine sa rock grupom Hush iz Pule. Bruno Langer je svirao bas gitaru, Dragan Gužvan električnu gitaru, Saša Dadić bubnjeve, a Branko Umković je pjevao. 1972. godine u Hush dolazi Sergio Blažić, koji je prvo svirao bubnjeve, a kasnije zajedno pjevao sa Brankom. Iste godine Unković se seli u Split i Blažić postaje vokalni solista. Međutim, kao i ostale rock grupe u Istri, ni Hush nije zabilježio značajan uspjeh mada su predstavljali veliku atrakciju u Puli. Bruno Langer se 1974. godine priključuje koparskoj rock grupi Bumerang koja djeluje od 1970. godine i koja je do tad objavila jednu singl ploču. Veliki uspjeh postigli su kao predgrupa poznatom engleskom sastavu Status Quo na njihovoj jugoslavenskoj turneji. Nakon dolaska Brune Langera uslijedio je treći uzastopni nastup na Boom festivalu 1974. u sportskoj hali Tivoli u Ljubljani, a sa tog koncerta ostao je sačuvan snimak koncertne izvedbe pjesme "Koji ti te vrag" koji je snimljen na albumu Boom '74.

Kasnije se Bumerangu (na nagovor Brune Langera), priključuje i Sergio Blažić, te grupa jedno vrijeme nastupa u postavi: Blažić, Langer, Vedran Božić, Pavel Kavec, Tihomir Pop-Asanović i Zlatko Klun (osnivač i jedini originalni član). Bumerang prestaje sa radom u jesen 1976, a muzičari iz Bumeranga su završili u drugim rock grupama: Time (Vedran Božić), Oko (Pavel Kavec, Zlatko Klun), September (Tihomir Pop-Asanović).

Početak

[uredi | uredi izvor]

Sergio Blažić i Breuno Langer se vraćaju u Pulu, i iste godine iniciraju saradnju sa pulskim pjesnikom Boškom Obradovićem, koji se osim pisanja pjesama bavio režijom i organizovanjem različitih umjetničkih manifestacija. Još 1968. godine on je režirao predstavu pod nazivom "Atomsko Sklonište" koja je bila premijerno izvedena u Istarskom narodnom teatru. Predstava je zasnovana na izboru iz svjetske antiratne poezije, za tu priliku pojačane njegovim pjesmama "Kuga u Danangu" (protiv Vijetnamskog rata i "Vaclavske Namjesti" (protiv invazije Varšavskog pakta na Čehoslovačku. Obradović pristaje na saradnju, a to se desilo 26. februara 1976. koji se uzima kao zvanični datum zvaničnog nastanka Atomskog Skloništa. kada je Boško ispred kafane "Jadran" donio fasciklu sa pjesmama i predložio muzičarima kompletan koncept rock grupe koja bi ne samo stvarala muziku na osnovu njegovih tekstova, već i nosila široki multimedijalni pristup zasnovan na takvoj vrsti tekstova. Već po njegovoj pjesničkoj orijentaciji mogao se naslutiti i pravac kojim će se kretati umjetnički izraz Atomskog Skloništa koji će na nekadašnjoj jugoslavenskoj muzičkoj sceni predstavljati nešto posve novo i neuobičajeno.

Na koncertima su nastupali okruženi bodljikavom žicom, u isparanoj odjeći, praćeni pirotehnikom, a ponekad su znali scenografiju obogatiti sa stotinama otvorenih kišobrana (kao simbolima zaštite). Sergio Blažić je zbog svoje statičnosti na bini, simbolizovao otuđenog čovjeka, van vremena i prostora. Sa koferom pored njega izgledao je kao neki prognanik sa planete. Niko od članova grupe ništa nije govorio tokom koncerata, nije bilo najava pjesama, kao ni zahvaljivanja publici. U cijeli koncept stvaralaštva grupe u početnoj fazi djelovanja biće uključeno oko 20 stalnih saradnika iz različitih segmenata djelovanja (slikarstvo, fotografija, dizajn, književnost i film). Pored Obradovića koji se može smatrati osnivačem i idejnim vođom grupe, prvu postavu Skloništa činili su: Sergio Blažić (pjevač), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara) i Bruno Langer (bas). Krajem 1977. na klavijaturama im se pridružuje Eduard Kancelar, a jedan od najznačajnijih nastupa na kojem su se predstavili široj rock publici, bio je na Boom festivalu 1977. u Novom Sadu.

Boškove godine

[uredi | uredi izvor]

Ubzo nakon toga, sa izdavačkom kućom RTV Ljubljana potpisuju ugovor i za koju će snimiti svoj prvi album. Album pod nazivom Ne cvikaj generacijo snimaju krajem 1977. godine, a u prodaji se pojavljuje u martu 1978. Veoma mali je broj rock grupa sa područja bivše Jugoslavije koje su nakon objavljivanja prvog albuma imale tako dobar i žestok početak muzičke karijere. 11. maja 1978. nastupaju u okviru rock programa Omladinskog festivala u Subotici, neposredno nakon izlaska prvog albuma, i tu doživljavaju novi uspjeh. Krajem maja su nastupili po prvi put pred beogradskom publikom, kao gosti "Palilulske Rock-lige '78", na stadionu Tašmajdan koji će u budućnost postati beogradski dom Atomskog Skloništa. Svirali su potpuno besplatno, što je po riječima organizatora "danas velika retkost, kada svi trče da zgrabe pare...". Prema izvještajima sa tog koncerta, u tridesetominutnom nastupu izveli su materijal sa prve ploče, bez ijednog trenutka pauze. U to vrijeme, debi album je za tri sedmice dostigao tiraž od 16.000 primjeraka. Ipak, ukupno gledano, Atomci rijetko nastupaju i ne organizuju koncerte niti samostalno, niti žele da nastupaju u malim prostorima. Također, većina muzičara nije željela da se profesionalno posveti muzici i da organizuju turneje. Pored toga, veliki razlog za odsustvo samostalnih svirki trebalo je vidjeti u Serđinoj bolesti. Ipak, Boško Obradović sve to objašnjava odbijanjam Atomaca da održavaju "stereotipne turneje".

U jesen 1978. objavljuju drugi album pod nazivom Infarkt, na kojem je grupa Atomsko Sklonište pokazala punu tekstualnu i muzičku izvođačku zrelost. U skladu sa ostalim poboljšanjima i dizajn omota Andreja Habiča je na vrhunskom nivou. Ploča je pakovana u kartonski omot i ima malo veće dimenzije nego standardni 12" LP omot. Sastavni dio albuma je knjiga fotografija Tone Stojka, njihovog saradnika od ranih dana, čime je efektno prikazan još jedan domen njihove umjetnosti. Na osnovu uspješnih albuma i upečatljivih koncerata, sljedeće, 1979. godine su stekli mnogobrojnu vjernu publiku. Diskografsku neaktivnost te 1979. godine (budući da su krajem prošle godine objavili album) njihova izdavačka kuća RTV Ljubljana je nadoknadila izdavanjem singla "Pomorac sam majko / Pakleni vozači". Godinu dana kasnije izlazi još jedan singl: "Bez Kaputa / Tko Će Tad Na Zgarištu Reći" (pjesme sa njihova prva dva albuma).

Atomsko Sklonište je krajem 1979. godine, sa malo više sredstava i sa većom medijskom podrškom, pristupilo snimanju svog trećeg albuma. U vremenu horoskopa je bio sniman na poluostrvu Stoja u blizini Pule u pokretnom studiju "Mobile One", koji je u to vrijeme bio najveći pokretni (48-kanalni) studio na svijetu i u kojem su svoju muziku snimale neke poznate svjetske grupe. Bio je to prvi album u nizu koji će producirati Englez John Etchells. Od ovog albuma Atomci zvanično djeluju kao kvartet, bez klavijaturiste. Paul Bilandžić je u međuvremenu napustio grupu i osnovao svoj sastav "Lilihip". Po mnogo čemu ovaj muzički rad je različit od njihova dva prethodna albuma.

Nakon tri izdana albuma i mnoštva odsviranih koncerata, Atomsko Sklonište počinje na snimanjem albuma uživo. Boško Obradović je želio da realizuje nešto veliko što bi predstavljalo krunu dotadašnjeg rada grupe. Dugo najavljivani koncert trebao je da se održi u zagrebačkoj Areni, ali je do promjene plana došlo u posljednji čas, te su koncerti održani u Domu JNA (današnji Dom hrvatskih branitelja). Tako je u jesen 1980. godine objavljen koncertni album pod nazivom Atomska trilogija, za koji je korišten materijal sa oba koncerta.

Ovim albumom grupa Atomsko sklonište je zatvorila muzičku trilogiju, po mnogo čemu jedinstvenu na području bivše Jugoslavije. Narednih mjeseci nastavljaju koncertne aktivnosti. Tokom septembra ponovo nastupaju u dva navrata na stadionu Tašmajdan u Beogradu (gdje se do tada prodalo više od pola tiraža svih njihovih ploča). Na prelazu između 1980. i 1981. godine svirali su dva koncerta sa Ribljom Čorbom (u hali Pionir) pod nazivom "Atomska Čorba".

Nova 1981. godina ovoj grupi donosi značajne promjene. Bubnjar Saša Dadić odlučuje da napusti grupu, a na njegovo mjesto dolazi Zdravko Širola (pored bubnjeva svira i klavijature), sklapajući tako najpoznatiju postavu grupe: Langer, Blažić, Gužvan i Širola. Najveći koncertni nastup sviraju na beogradskom hipodromu 1981. godine. Tada su nastupili pred 50-60.000 posjetilaca kao nosioci programa prvog dana dvodnevnog festivala "Hipodrom '81", koji se trebao zvati "Atomski Hepening", ali je ipak kasnije došlo do promjene naziva. Drugog dana su nastupili Bijelo dugme i Iron Maiden.

Druga trilogija

[uredi | uredi izvor]

Novi album u prvoj polovini 1981. godine donosi još novina ali i potresa. Sniman je u "Super Bear" studiju u francuskom gradu Nici. Tu je neposredno prije njih, grupa Pink Floyd snimila svoj čuveni album The Wall. Bruno Langer od ovog albuma preuzima kompletno pisanje muzike, a grupa je prekinula prepoznatljivu praksu da album otvara recitacija Boška Obradovića. Extrauterina će biti posljednji album na kojem će ova grupa predstavljati njegove tekstove, a nakon ovog albuma dolazi do prestanka njihove saradnje. Bruno Langer ovaj prekid saradnje označava kao oslobađanje Atomskog skloništa od svega što je suvišno i strano rokenrolu, mada ostaje činjenica da su ubjedljivo najkvalitetniji materijali snimljeni dok je Boško Obradović bio tekstopisac i idejni vođa Skloništa. Iako je samo par mjeseci ranije Boško najavljivao da će biti vođa Atomskog Skloništa do svoje smrti, već u periodu izlaska "Extrauterine" bilo je jasno da su unutrašnji sukobi i nesuglasice doveli do "mirnog" odlaska Obradovića iz Skloništa, pa je prekid saradnje već unaprijed bio najavljen. Extrauterina je album koji je pomogao još većem učvršćavanju visokih pozicija ove grupe u Jugoslaviji. Na ovom albumu je primjetna i promjena glavne teme pjesama, gdje je velika većina njih posvećena "ljubavnim temama."

Te godine ova grupa bilježi mnogo televizijskih snimanja, a u Beogradu snimaju i film u režiji Miroslava Jokića. Rezultat je bila priča sastavljena od video snimaka pjesama koje precizno prate koncepciju Atomskog skloništa. Na početku filma su scene koje prikazuju okruženje kao poslije atomske katastrofe: pustoš, ruševine i olupine. Dok se na kraju filma ipak dolazi do vedrijih snimaka. Neke scene su snimljene u Puli, ali velika većina je urađena u Beogradu na različitim lokacijama, između ostalog deponija smeća i auto otpad na početku (u cilju dočaravanja uništenja i razrušenosti), a zelena polja i prometni autoput na kraju (obnavljanje prirode i ljudske civilizacije). Kompletna ekipa filma je uložila mnogo truda, ali najveći napor učinili su sami članovi Atomskog Skloništa: Bruno, Boško, Dragan, Sergio i Zdravko naročito snimajući scene u gomili smeća i otpada.

Godinu dana kasnije snimaju svoj sljedeći album u londonskom JAM studiju pod nazivom Mentalna higijena. Bruno Langer je sem pisanja muzike preuzeo ulogu tekstopisca i vođe ove grupe. Album je urađen u vrhunskoj produkciji Johna Etchellsa i snimljen je za samo dva dana. Postaće njihov najprodavaniji i najpopularniji album, ustoličujući ih na sam vrh tadašnje jugoslavenske rock scene (dobiće titulu grupe godine za 1982.). Iako je pred kraj snimanja albuma bilo pregovora sa Jugotonom, Sklonište je ipak ostalo vjerno svojoj matičnoj diskografskoj kući RTV Ljubljana. Kvalitetna muzika i novi, svježi i primjetno drugačiji tekstovi doveli su ovu grupu na vrhunac popularnosti od početka njihovog djelovanja. Dok su ostale bosanskohercegovačke grupe iz samog vrha rock i hard rock muzike početkom 1980-ih prolazile kroz krize, prestanke rada ili priklanjanja kratkotrajnom naletu novog talasa, Atomsko sklonište je ostalo dosljedno svom muzičkom pravcu. To im je na kraju i donijelo veliki uspjeh. Mentalna higijena (sa ilustracijama na omotu) donijeće im i najveću hit pjesmu za mnogobrojne top liste. "Treba imat dušu", je pjesma koja je puna tri mjeseca bila broj 1 na jugoslavenskim top listama. Pored nje, tu su još i: "Na palubi jada", "Johnny", "Žuti kišobran", "Kraljica cigana", "Rahela" i "Iza zida". Najbrža pjesma na albumu je "Pun mjesec". Album zatvara "Mutna rijeka", čiji je tekst nastao po istinitom događaju. U toj pjesmi, solo dionicu je odsvirao poznati saksofonista Mell Collins (jedno vrijeme zvanični član grupe King Crimson). Sve ove pjesme zajedno donijeće albumu veliki uspjeh, ogroman tiraž, (ploča se za manje od mjesec dana prodala u preko 150.000 primjeraka i na kraju dostigla platinasti tiraž) a grupi dobru podlogu za još jednu uspješnu turneju po čitavoj državi. Na turneji po BiH, Atomsko sklonište je sviralo po dva koncerta za jedno veče.

Uspjeh albuma "Mentalna higijena" im je dao i odvažnost da sa svojom muzikom pokušaju prodor i van granica Bosne i Hercegovine. Rezultat tog (prvog) pokušaja je album Space Generation (sniman na Floridi, objavljen 1983. godine) na kojem je objavljeno 9 pjesama (uglavnom sa dva posljednja albuma) ovaj put otpjevane na engleskom jeziku. Nekim pjesmama je promijenjen i aranžman, a rezultat je bio album primjetno blažeg senzibiliteta, mada je vjerno prenio velike hitove grupe. Kada su se nakon američkih koncerata vratili kući i ponovo krenuli na turneju, nastupi su im predstavljani pod sloganom "Povratak iz Amerike".

Šesti studijski album Zabranjeno snivanje, snimljen je i objavljen 1984. godine. Kao promotivne pjesme najviše su bile predstavljane laganije kompozicije: "Nježan i mlad" i "Jutro" (koja je predstavljala još jedan izlet u akustiku, sa gitarskim solom). Ipak tek među ostalim numerama ("Tražila je lice ljubavi", "Tvoj princ", "Ljubomora" i "Jučerašnje sutra") kriju se kvalitetni momenti na albumu. Ostali dio materijala nije dostigao neku široku popularnost (kao i cijeli album) unatoč kvalitetnim pjesmama. Čak je i dizajn omota najsiromašniji od svih njihovih ploča; pored osnovnih podataka, ništa se više ne nalazi na omotu, čak ni tekstovi pjesama. Kao glavni likovni motiv iskorištena je slika Andrea Mantegne, Oplakivanje Hrista.

Iste godine Atomsko sklonište neumorno nastavljaju koncertne nastupa širom zemlje i odlučuju se za snimanje još jednog živog albuma. Ovoga puta, za tu namjenu iskoristiće, praktično već tradicionalne, septembarske koncerte na stadionu Tašmajdan. Album simbolično nazvan Jednom u životu (koji se pojavio u prodaji naredne 1985. godine), bio je posljednji zvanični tonski zapis na kojem je pjevao Sergio Blažić. On se ni jednog trenutka tokom rada Atomskog skloništa nije predavao pred smrtonosnom bolešću (rak limfnih žlijezda), već godinama nastupajući na koncertima sjedeći na stolici. Zbog dugogodišnjeg tretmana hemoterapijama i zračenjem, njemu je potpuno opala kosa. Nakon svakog većeg koncerta on je morao ići na terapije u onkološki odjel Kliničkog centra ljubljana. Svaka svirka za njega je predstavljala novu pobjedu. Album "Jednom U Životu" je prikazao Serđa i drugove u njihovim najboljim momentima. Od pjesme "Olujni mornar" koja otvara ploču pa do "Djevojka br. 8" kojom završavaju ovaj 33 minute po trajanju dug koncertni album.

U proljeće 1985. godine Sergio učestvuje u snimanju pjesme "Za milion godina" u sklopu Yu rock misije koja je pratila svjetsku humanitarnu akciju Band Aid. Kao vrhunac akcije, juna te godine održan je veliki koncert domaćih muzičara u Beogradu. Atomsko Sklonište nastupa pred kraj koncerta, a na kraju njihovog nastupa poslije pjevačkog dijela pjesme "Ljubomora", Sergio se povukao sa bine, a ostatak Atomaca je odsvirao instrumentalnu pjesmu.

Atomsko Sklonište nastupa posljednji put sa Sergiom 21.07.1986. godine, na oproštajnom koncertu u pulskoj diskoteci "Piramida". Tada su nastupili u standardnoj postavi Blažić, Gužvan, Langer, Širola, pojačani Eduardom Kancelarom za klavijaturama.

Langer i Gužvan sa američkim saradnicima pripremaju još jedan album na engleskom jeziku. Za potrebe pripreme i snimanja tog albuma oni u ljeto 1986. odlaze na Floridu gdje provode skoro cijelu godinu. Tamo im stiže loša vijest: Sergio Blažić - Đoser umire u Pulskoj bolnici 18.01.1987. Sahranjen je dva dana kasnije pred više od 4.000 ljudi.

Langer i Gužvan nastavljaju rad na albumu This Spaceship na kojem se nalazi 8 starih pjesama, u temeljno izmijenjenim aranžmanima. Neke od pjesama na ovom ambumu su muzički izminjenjene gotovo do neprepoznatljivosti. Jedino su dvije pjesme nove, mada su i za njih iskorištene neke teme i gitarski rifovi iz starijih pjesama. Izlazak tog albuma, licencno objavljenog kod nas bez ikakvog uspjeha baš kao ni na američkom tržištu, ujedno predstavlja i kraj prvog, uspješnog desetogodišnjeg perioda grupe.

Poslije kraja

[uredi | uredi izvor]

Tokom 1987. godine Bruno Langer učestvuje kao gost grupe Time, na turneji Legende Yu rocka. Snimak poznate pjesme "Majko zemljo" koji su izveli Time, Bruno Langer i Janez Bončina zabilježen je na duplom koncertnom LP-u. Narednih godina Bruno nastupa sa raznim muzičarima i sve češće boravi u inostranstvu, a naročito u SAD-a.

Krajem 1980-ih sa novom postavom održava Atomsko sklonište sa kojima će početkom 1990. snimiti novi studijski album Criminal Tango, a koji će objaviti krajem te godine. U novoj postavi su bubnjar Nikola Duraković i gitarista Ranko Svorcan. Bruno Langer je već od ranije preuzeo ulogu pjevača. U snimanju albuma "Criminal Tango" učestvovao je član grupe iz ranih dana, Paul Bilandžić koji zbog privatnih obaveza nije sa ostatkom grupe putovao tokom koncertne turneje. Za plakate tokom turneje iskorištena je slika sa omota prethodnog albuma "Zabranjeno snivanje". "Criminal Tango" se može svrstati u dobro poznatu kategoriju: "što se više sluša - sve je bolji" a nesumljivo je da se radi o temeljno izmijenjenom zvuku ove grupe. Na albumu se nalazi nekoliko interesantnih pjesama, među kojima i "Tajna" posvećena Đoseru, a na kojoj gostuje saksofonista Berislav Jurišić.

Godine 1990. i 1991. ispunjene su bogatom koncertnom aktivnošću ove grupe po bivšoj Jugoslaviji. Na njima, a i kroz mnogobrojne intervjue, Bruno širi glas razuma, ljubavi i dobre volje u okruženju koje sve više postaje negativno, baš onako kako je opisano u pjesmama Boška Obradovića. Nastavljajući tradiciju da svira svugdje gdje se okupljaju ljubitelji rok muzike, grupa Atomsko sklonište nastupa krajem augusta 1991. godine na tradicionalnoj Zaječarskoj gitarijadi (odmah nakon nastupa na beogradskom Avala Festu). Bio je to pokušaj rock'n'roll misionarstva ljubavi i razuma ove grupe u vrijeme početka rata u Hrvatskoj. Negdje u to vrijeme Langer najavljuje novi album koji se trebao zvati "Snajper", ali do realizacije tog projekta nikad nije došlo.

Karijeru Atomskog skloništa, Bruno Langer narednih par godina više vezuje za inostranstvo. Tako će za izdavačku kuću sa Floride "East Europe Records" 1992. godine izaći album East Europe Man, koji sadrži pjesme stvarane i objavljivane ranijih godina. Većina pjesama je sa albuma "This Spaceship", dok su jedine dvije na bosanskom jeziku sa "Criminal Tango". Najzanimljivija je svakako "Chinese Bike" koja otvara album. Tom kompozicijom grupa Atomsko sklonište je dospjela na američku listu "Top 100". Takav uspjeh nikome sa jugoslavenskih prostora prije njih (a ni poslije) nije pošlo za rukom. Atomci su bili među potencijalnim kandidatima za nastup na koncertu Woodstock festival 1994, povodom obilježavanja dvadeset i pete godišnjice održavanja prvog rock Woodstock festivala. Međutim, iako već najavljeni, otpali su sa spiska.

Na domaćem tržištu, novi album Terra Mistica izlazi 1995. godine. Bio je to prvi i posljednji album koji je izdat za Croatia Records (bivši Jugoton). Na njemu se nalazi 9 kompozicija jednostavnog izraza u standardnom rock stilu.

Iste godine RTV Slovenija, diskografska kuća koja je pod ranijim nazivom RTV Ljubljana izdala sve dotadašnje "domaće" albume Atomskog skloništa je objavila na tržište CD kompilaciju sa hitovima grupe pod nazivom "1976 - 1986", a nešto kasnije i CD "Vol.2" tog izdanja. Bruno Langer najavljuje snimanje novog studijskog albuma 1999. godine pod nazivom "Portobello Street", po londonskoj ulici u kojoj se prodaju stvari iz 1960-ih godina. Ni taj album nikad nije snimljen.

Sa prestankom ratova na balkanskim prostorima i Atomsko sklonište je ponovo počelo nastupati po područjima bivše Jugoslavije. U najvećem broju slučajeva nastupaju u sad već ustaljenoj postavi koja traje godinama i koja je postala najdugovječnija od svih postava Atomaca. Samo na nekim koncertima Nikicu Durakovića znao bi na bubnjevima zamjenjivati Stjepan Bobić (jedno vrijeme svirao u grupi Messerschmitt), a zamjena za Ranka Svorcana je Aleks Černjul. Za novu 2001. godinu, na dočeku novog milenijuma, Atomci su svirali na beogradskom Trgu Republike, čime praktično ovjeravaju veliki povratak na koncertnu scenu bivše Jugoslavije. Nastupali su i kao predgrupa poznatim svjetskim hard rock grupama na njihovim nastupima u Hrvatskoj: Motorhead, Uriah Heep i Whitesnake. Također, tu su i mnogobrojni nastupi na skupovima motociklista (bajkera) širom "regiona", kojima su Atomci već postali i jedan od zaštitnih znakova.

Članovi grupe

[uredi | uredi izvor]

Orginalna postava

[uredi | uredi izvor]

Sadašnji članovi

[uredi | uredi izvor]
  • Bruno Langer – gitara, pjevanje (od 1976)
  • Matija Dadić – električna gitara (od 2018)
  • Erik Vojak – bubnjevi (od 2018)

Bivši članovi

[uredi | uredi izvor]

Diskografija

[uredi | uredi izvor]

Studijski albumi

[uredi | uredi izvor]

Albumi uživo

[uredi | uredi izvor]

Atomic Shelter

[uredi | uredi izvor]

Kompilacije

[uredi | uredi izvor]
  • 1976–1986.
  • '76–'86: Kolekcija hitova Vol. 2

Singlovi

[uredi | uredi izvor]

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]