Ataraksija
Ataraksija ( grčki : ataraxia, od prefiksa "a-" i tarasein, uznemiravati) je starogrčka riječ koja znači: duševni mir, osjećaj smirenosti, neuznemirenosti.
Ona dobija poseban značaj među grčkim filozofima u helenističkom periodu, koji slijede Demokritovo učenje da je ataraksija najveće dobro koje čovjek može postići u životu; također je i cilj filozofije, to jest, žudnja za mudrošću: mudrac je onaj koji je postigao duševni mir, a ne onaj koji je postigao spoznaju o svijetu.
Značenje u helenističkoj filozofiji
[uredi | uredi izvor]Kod helenističkih filozofa različitih pravaca, ataraksija je trajno stanje potpunog duševnog mira, ravnodušnosti i neranjivosti na uzbuđenja. Stoici takođe koriste reč apatija ; ovo, međutim, nije apatija u modernom smislu te riječi. Mudrac, koji je dostigao stanje ataraksije, nije nezainteresovan, tup, bezvoljan. Iako uvijek čuva svoj unutrašnji mir, ipak može biti aktivan i uživati u životu. (Ovo je slično konceptu wu-wei, "aktivne neaktivnosti", u kineskom taoizmu . )
Skepticizam
[uredi | uredi izvor]Skeptici uče da se do ataraksije dolazi suzdržavanjem od izražavanja stavova o bilo kojem kontroverznom pitanju. (Vidi: Piron iz Elide: Doba i Ataraksija .) Čovjek ne može znati pravu prirodu stvari, već samo iluzije; ovo se mora pomiriti kako bi se postigao trajni duševni mir. Treba se ponašati konformistički, u skladu sa običajima sredine u kojoj pojedinac živi, kako bi se izbjegli sukobi, iako neki običaji nisu bolji od drugih.
Stoicizam
[uredi | uredi izvor]Stoicizam također naglašava ideal ataraksije (apatije), koji se postiže u stanju autarkije, samodovoljnosti (mudrac je sam sebi dovoljan). Stoici, za razliku od skeptika, vjeruju u mogućnost spoznaje svijeta, odnosno sudbine, svjetskog uma, proviđenja, logosa koji vlada svijetom. Međutim, iako može znati, čovjek ne može utjecati na svjetovni um, na sudbinu svijeta i na svoju vlastitu; sloboda se sastoji u prepoznavanju nužnosti (misao koju je prihvatio Hegel u modernoj filozofiji, a koja vodi smirenosti). Stoički mudrac trpi nevolje, kao što i uživa u blagodati s jednakim nemirom.
Epikur
[uredi | uredi izvor]Kod Epikura i njegovih sljedbenika, stanje ataraksije podrazumijeva više spokoja i težnje ka užicima nego što je to slučaj kod stoika. Epikur uči hedonizmu : zadovoljstvo je dobro, a bol je zlo; ali udobnost za njega znači prvenstveno odsustvo bola. Epikurejski mudrac, za razliku od stoika, neće ravnodušno trpjeti fizičke bolesti i bolove, ali neće tražiti ni čulna zadovoljstva. Oslobođenje od bola omogućava duševni mir, koji ne znači pasivnost, već uživanje u višim i trajnijim zadovoljstvima, radostima duha, koje doživljavamo u ljepoti, prijateljstvu, solidarnosti, razboritosti, poštenju, pravdi.