Prijeđi na sadržaj

Rat na Kosovu

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Rat na Kosovu i Metohiji)
Rat na Kosovu
Dio Ratovi u bivšoj Jugoslaviji

Datum 22. travnja 1996. – 11. lipnja 1999.
Lokacija Kosovo (tada dio SR Jugoslavije)
Ishod pobjeda NATO-a
povlačenje jugoslavenskih trupa
dolazak KFOR-a na Kosovo
OVK razoružana
Kosovo ostaje dijelom SRJ
Casus belli OVK htjela neovisno Kosovo
Sukobljeni
Oslobodilačka vojska Kosova
NATO
(od 1999.)
Aktivne sudionice:
 Belgija
 Kanada
 Danska
 Francuska
 Njemačka
 Italija
 Nizozemska
 Poljska
 Portugal
 Španija
 Turska
 Ujedinjeno Kraljevstvo
 Sjedinjene Američke Države 		SR Jugoslavija
Srpske paravojne snage, uključujući strane borce
Vođe
Hashim Thaçi
Suleiman Selimi
Agim Çeku
Ramush Haradinaj
Wesley Clark
Javier Solana
Jean-Pierre Kelche
Tony Blair
Bill Clinton
Rudolf Scharping
Oscar Luigi Scalfaro 		Slobodan Milošević
Vladimir Lazarević
Dragoljub Ojdanić
Nebojša Pavković
Vlastimir Đorđević
Nikola Šainović
Sreten Lukić
Franko Simatović
Vojne snage
9.000-40.000 100.000
Posljedice
1998.
703 poginula OVK vojnika[1]

1.1.–14.6. 1999.
1.354 poginula OVK vojnika(od toga 29 u NATO kampanji)[1]
Nakon 14.6. 1999.
74 poginula OVK
Ukupno
2.131 poginulih

1998.
175 poginulih VJ/MUP Srbije[1]
1.1.–14.6. 1999.
865 poginulih VJ/MUP Srbije (od toga 276 u NATO kampanji)[1]
Nakon 14.6. 1999.
44 poginula VJ/MUP Srbije
Ukupno
1.084 poginulih
1998.
1.100 poginulih albanskih civila
132 poginula srpska civila
46 poginulih ostalih[1]

1.1.–14.6. 1999.
7.346 albanskih civila
385 poginulih srpskih civila
172 poginulih ostalih[1]
14.6.–31.12. 1999.
230 poginula albanska civila[1]
679 poginuo srpski civil[1]
Ukupno
8.676 poginula albanska civila
1.196 poginula srpska civila[1]

(od toga NATO intervencija 24.3.–9.6. 1999.)
220 poginulih albanskih civila
205 poginula srpska civila
28 poginulih ostalih civila[1]
488-527 poginulih civila u SRJ(Human Rights Watch)[2]
3 ubijenih kineskih veleposlanika

Rat na Kosovu (albanski: Lufta e Kosovës) je izraz kojim se označava oružani sukob koji tokom 1998. i 1999. godine vodio između vojnih i policijskih snaga Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije s jedne, i paravojnih formacija kosovskih Albanaca na čelu s Oslobodilačkom vojskom Kosova s druge strane.

Rat na Kosovu i Metohiji ili Kosovski sukob sadrži dvije faze oružana sukoba oko srpske pokrajine Kosovo i Metohija: prva je bila sukob albanskih separatističkih gerilaca iz redova Oslobodilačke vojske Kosova sa jedne strane i jugoslovenskih snaga bezbednosti sa druge (1996.–99.), a druga faza je bombardovanje vojnih i civilnih ciljeva na Kosovu i Metohiji i širom SRJ od strane NATO pakta predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama (24. mart 1999. — 10. jun 1999.) Intervencija Vojske Jugoslavije, a nakon toga i NATO pakta su izvršene bez dozvole Ujedinjenih nacija, a povod za drugu intervenciju bile su optužbe da jugoslovenske i srpske vlasti planski vrše etničko čišćenje kosovskih Albanaca i neprihvatanje sporazuma iz Rambujea od strane jugoslovenskih vlasti.

Rat je okončan donošenjem Rezolucije 1244 po kojom je Jugoslavija privremeno predala suverenitet nad Kosovom i Metohijom Misiji Ujedinjenih nacija na Kosovu. Kosovski Albanci su 17. februara 2008. jednostrano proglasili nezavisnost Kosova, što Srbija ne priznaje. Po mnogima, ovaj rat je nastavak i deo ratova, koji su doveli do raspada bivše Jugoslavije, za koje se verovalo da su okončani Dejtonskim sporazumom.

Pozadina

Kosovo je u vrijeme izbijanja sukob imalo službeni status autonomne pokrajine (pod nazivom Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija) okviru Republike Srbije, koja je od 1992. godine stvorila Saveznu Republiku Jugoslaviju. Međutim, autonomija pokrajine - koja je "naslijeđena" iz vremena kada su i Srbija i Kosovo bili federalne jedinice SFRJ - je u stvarnosti bila nepostojeća. Nakon što je za vrijeme antibirokratske revolucije 1987-89. godine preuzeo vlast u tadašnjoj Srbiji, a potom i Vojvodini i Crnoj Gori, vođa SK Srbije Slobodan Milošević je početkom 1989. godine uspio isposlovati proglašenje izvanrednog stanja te uz pomoć JNA natjerati tadašnje, pretežno albansko rukovodstvo SK Kosova da podnese ostavke, a potom je pokrajinska skupština Kosova pod prijetnjom sile pristala na amandmane na tadašnji republički Ustav kojim je autonomija Kosova bitno ograničena. Takvo je stanje stvari potvrđeno novim Ustavom Srbije iz 1990. godine koji je od Srbije načinio centraliziranu, unitarnu državu u kojoj su pokrajine imale tek simboličnu ulogu, a sve ovlasti bile u rukama republičkih vlasti u Beogradu.

Među kosovskim Albancima koji su - prema podacima iz 1991. godine - činili 81,6 % stanovnika, odnosno uvjerljivu većinu u pokrajini,[3][4] takav razvoj događaja je izazvao ogromno nezadovoljstvo. Još za vrijeme postojanja kosovske autonomije je postojalo duboko nepovjerenje prema beogradskim vlastima, koje je izraz našlo u demonstracijama 1981. godine na kojima se za Kosovo tražio status republike, odnosno odvajanje od Srbije. Albansko stanovništvo je također masovnim demonstracijama i štrajkovima godine 1989. i 1990. nastojalo bez uspjeha spriječiti ukidanje autonomije. Na to je Miloševićeva vlast reagirala nizom represivnih mjera kao što je ukidanje albanskih kulturnih i obrazovnih institucija te masovna čistka albanskih kadrova iz policije, državne uprave, školstva, bolnica i državnih poduzeća, a koje su mijenjali srpski kadrovi. Na Kosovu, koje je otprije bilo siromašno i gdje još nije bila provedena privatizacija, gubitak poslova u državnim i paradržavnim poduećima je znatno otežao i socijalnu situaciju. Do godine 1995. čak 75.000 kosovskih porodica nije imalo nijednog zaposlenog člana.[5] To je, između ostalog, potaklo masovno iseljavanje u zapadnoevropske zemlje.

Među represivnim mjerama se našlo i ukidanje albanskog kao službenog jezika koji je zamijenjen isključivo srpskim. Prekinuto je emitiranje radio i TV-programa na albanskom, a uvedena je i oštra cenzura nad preostalim novinama na albanskom. Do juna 1991. su skoro svi albanski nastavnici izbačeni iz srednjih i osnovnih škola, a do novembra 1991. je albanski studentima zapriječen pristup na Prištinski univerzitet.

Pokušaji kosovskih Albanaca da se promijeni takvo stanje stvari su u prvim godinama Miloševićeve vlasti bile gotovo isključivo političke prirode, odnosno kroz nastojanja da se nenasilnim metodama delegitimizira srpska vlast na Kosovu. U tome se najviše istakao Ibrahim Rugova, književnik na čelu Demokratskog saveza Kosova, organizacije koja je, usprkos djelovanja u ilegali, stekla gotovo neupitni autoritet među kosovskim Albancima. Pod njenim vodstvom kosovski Albanci su prihvatili strategiju pasivnog otpora, pri čemu je bio karakterističan bojkot svih izbora koje je organizirala srpska vlast, formiranje paralelnih institucija vlasti, ali i paralelnog obrazovnog sistema - tako se nastava za učenike po albanskom programu, koje nije bilo u službenim školama, izvodila u privatnim kućama, pa i na otvorenom. Paralelni sistem kosovske vlasti je svoj izraz našao i u Republici Kosovo čiju su nezavisnost od tadašnje Jugoslavije članovi DSK proglasili 22.9. 1991.

Svi ti napori nisu nimalo poboljšali položaj kosovskih Albanaca, ali su ih zato uglavnom poštedile ratnih razaranja nalik na one u Hrvatskoj i BiH. Rugova je zahvaljujući tome stekao brojne simpatije u međunarodnoj javnosti, a kao legitimnog predstavnika kosovskih Albanaca ga je na kraju morao priznati i Miloševićev režim. Međutim, Daytonski mirovni sporazum, kojim je okončan rat u BiH, predstavljao je ozbiljan udarac za Rugovinu strategiju, s obzirom da su njime, barem teoretski, cementirane granice bivših jugoslavenskih republika, uključujući i vanjske granice Srbije, što je značilo da Kosovo nikada ne bi moglo steći samostalnost.

Takav razvoj situacije je pridonio radikalizaciji manjeg dijela, uglavnom mlađih, kosovskih Albanaca, koji su uglavnom bili povezani s albanskom dijasporom. Oni su došli do zaključka da Rugovina pacifistička strategija neće donijeti nikakve rezultate, odnosno da se Kosovo može osloboditi isključivo oružanom borbom - bilo tako da kosovski Albanci vlastitim snagama istjeraju jugoslavenske i srpske snage, bilo da se isprovocira vojna intervencija NATO-pakta koja bi, slično kao i u slučaju BiH, dovela do istih rezultata. Godine 1994. je formirana Oslobodilačka vojska Kosova, koja će svoje prve akcije poduzeti u proljeće 1996. godine.

Tok sukoba

Glavni članak: Oslobodilačka vojska Kosova

Rat na Kosovu se obično dijeli na tri faze:

  • početna, koja je trajala od proljeća 1996. do početka marta 1998. i koja se može okarakterizirati kao sukob niskog intenziteta;
  • eskalacija koja je uslijedila nakon napada na Prekaze u martu 1998. te, konačno,
  • intervencija NATO snaga koja je okončana potpisivanjem Kumanovskog sporazuma u junu 1999. godine.

Početak

Iako je OVK osnovana još 1994. godine, sa svojim je aktivnostima započela u proljeće 1996. godine kada su zabilježeni prvi koordinirani napadi vatrenim oružjem na osoblje i objekte srpske policije na Kosovu. Ti su napadi obično izvođeni u zabačenim i teško pristupačnim ruralnim područjima, i to na usamljene policajce ili policijske stanice, odnosno na Albance za koje se vjerovalo da surađuju sa srpskom vlašću. Za taj je period karakteristično i to da su takve aktivnosti imale daleko veći publicitet u srpskim nego u samim albanskim ili svjetskim medijima, a što se pripisuje stavu Ibrahima Rugove i DSK kako OVK "ne postoji", odnosno kako je u pitanju provokacija Miloševićevog režima s ciljem da se kompromitira službena pacifistička politika kosovskog vodstva, odnosno stvore povodi za jačanje represije nad Albancima. Prema nekim mišljenjima, glavnu ulogu u stvaranju OVK nisu igrali albanski političari na samom Kosovu koliko albanska dijaspora, koja je bila njen glavni financijer.[6]

Službeni Beograd je OVK opisivao kao "terorističku organizaciju", a takav stav je službeno, i to tek pred samu eskalaciju sukoba, prihvatio i američki State Department. "[7]. Takvom odnosu prema OVK među vodećim zapadnim političarima je pridonio i Human Rights Watch sa svojim upozorenjima da OVK grubo krši ljudska prava zbog otmica i napada nad Srbima, pa i nad Albancima koji surađuju sa srpskim vlastima, te da pljačka srpske kuća.[8]

Kao jedan od događaja koji je bitno promijenio dinamiku sukoba na Kosovu i bitno pridonio njegovoj eskalaciji se dogodio u proljeće 1997 u susjednoj Albaniji. pobuna koja je dovela do nasilnog svrgavanja vlade Salija Berishe. S obzirom da je Berishina Demokratska stranka bila blisko povezana s Rugovinim DSK, novi vlastodršci iz albanske Socijalističke partije su se na Kosovu počeli okretati alternativnoj opciji u obliku OVK. Mnogo važnija posljedica je bila i u oružju koje je tokom pobune opljačkano i završilo u privatnim rukama; pretpostavlja se da su ogromne količine prokrijumčarene na Kosovo te tako omogućile dotle slabo opremljenoj OVK da se daleko ravnopravnije suprostavi srpskim i jugoslavenskim snagama.

U međuvremenu je srpska vlada nastojala svijet uvjeriti u postojanje OVK tako da je 3.6. 1997. u Prištini započeto suđenje 15 Albanaca koji su optuženi da su njeni pripadnici.[9] 3. srpnja Švicarska je postigla dogovor sa Srbijom oko povratka 12,000 Albanaca koji su tražili azil natrag na Kosovo.[9] 11.8. 1997. albanske novine objavile su izjavu OVK-a koja preuzima odgovornost za napade na srpske policajce, među kojima su i napad na srpskog službenika državne sigurnosti 3.7. kod ceste Podujeve-Kerpimeh i na dva službenika 4. srpnja kod Runika[10]. 2. rujna Vojska Jugoslavije otvorila je vatru na skupinu ljudi koji su pokušavali preći iz Albanije na Kosovo.[9] 13. i 14.9. dogodila su se dva bombaška napada na policijske stanice u mjestima Kijevo i Luzane za koje je OVK preuzela odgovornost, no nitko nije poginuo.[9] 8. studenog OVK je ponovno preuzela odgovornost za napad granatom na Podujevo.[9] 26.11. OVK je napala policijsku postaju blizu mjesta Dečani.[9]

Od 28. veljače do 1. ožujka 1998. uslijedili su oružani sukobi Vojske Jugoslavije i OVK u dolini Drenica, u kojima su se našli i mnogi nedužni civili. U području Likošan je nakon toga nastradalo 30 Albanaca i 4 srpska policajca.[9]

Eskalacija

Glavni članci: Napad na Prekaz, Masakr u Ljubeniću, Masakr u Gornjem Obrinju, Masakr u Rogovu i Masakr u Račku

5.3. 1998. srpska policija je počela proganjati Adema Jasharija, jednog od vođa OVK, u selu Donje Prekaz. Usljedila je masovna oružana borba oko Jasharijevog skloništa koja je rezultirala njegovom smrću te masakrom daljnih 60 Albanaca, od kojih su 18 bili žene and 10 su bili mlađi od 16 godina[11]. Zapadni mediji i političari kritizirali su Beograd zbog takvih postupaka. Ibrahim Rugova odbijao se tijekom tog razdoblja sastati sa srpskim političarima. Sastao se sa Miloševićem 15.5., ali nije bilo nikakvog napretka u zategnutim srpsko-albanskim odnosima. U međuvremenu, OVK je napredovala po Kosovu, opkolivši Peć, Đakovicu te uspostavivši svoj glavni grad u Mališevu. 25. svibnja 1998. osam pripadnika albanske obitelji Hamzaj je ubijeno u selu Ljubenić (Lybeniq) od srpske policije, no zbog potpune blokade srpskih vlasti, pristup međunarodnih humanitarnih organizacija tom području nije bio omogućen. Obitelj Hamzaj je smaknuta ispred svoje kuće, koja je potom zapaljena.[12]

26.9. dogodio se masakr u Gornjem Obrinju u kojem su, ponovno tijekom operacija protiv OVK, Vojska Jugoslavije i srpska policija smaknuli između 18 i 21 člana obitelji Delijaj, od kojih su mnogi bili djeca. Beograd je ponovno porekao odgovornost za incident.[13][14] 29.1. 1999., dogodio se masakr na Rogovu.[15] u kojem je srpska policija ubila 24 Albanca u napadu na lokaciju u Rogovu selu za koje se sumnjalo da je bilo skrovište pobunjenika, čime je situacija ponovno eskalirala[16]. Srbijanske vlasti nisu uviđale nikakav problem sa ovakvim akcijama i izjavljivale su da se samo obračunavaju sa "šiptarskim teroristima".

Zbog otvorenog rata koji je izbio 1998., procjenjuje se da je oko 200,000 Albanaca protjerano sa Kosova. 15. siječnja 1999. dogodio se Masakr u Račku u kojemu je 40 do 45 Albanaca ubijeno od srpskih trupa[17]. Iako je Beograd objavio da su ubijeni Albanci zapravo bili pripadnici OVK-a, a ne civili, mnogi su izrazili sumnju u točnost tog objašnjenja dok su reakcije u svijetu bile u rasponu od zabrinutosti do osude.[18] Vijeće sigurnosti UN-a osudilo je masakr,[19] koji je kasnije postao jedan od temelja za tužbe za ratne zločine protiv Miloševića na Međunarodnom sudu. TV kamere OESS-a zabilježile su SAD-ovog ambasadora Williama Walkera kako hoda pored leševa Albanaca. Nakon toga, održao je konferenciju na kojoj je osudio taj čin[20][21]. Do ožujka 1999., UNHCR je registrirao 430,000 izbjeglica sa Kosova.[22]

NATO intervencija

Glavni članci: Operacija Saveznička sila i Operacija Potkovica
Skladište u Srijemskoj Mitrovici nakon NATO bombardiranja

Incident je označio prekretnicu u ratu jer je Međunarodna zajednica izgubila strpljenje sa Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno intervenirati kako bi se spriječila daljnja eskalacija na Balkanu. Clintonov ministar obrane William Cohen je održao govor u kojem je izjavio da je ovo "borba za pravdu nad predstojećim genocidom"[23]. NATO dužnosnici su potom zaprijetili da će započeti vojnu intervenciju ako se se Vojska Jugoslavije ne povuče iz Kosova i dopusti da se mirovne snage rasporede tamo. Madeleine Albright je također snažno zagovarala dogovor i vršila pritisak na obje strane kako bi bio prihvaćen kompromis koji bi završio sukob.

Richard Holbrooke sastao se posljedni put sa Miloševićem u ožujku 1999. i ponudio mu zadnju šansu da prihvati ugovor u Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju autonomiju, OVK se razoružala a mirovne snage i NATO se rasporedili na to područje. Milošević je odbio, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo 78 dana, od 22. ožujka do 11. lipnja 1999. Borbeni zrakoplovi većinom su agirali iz baza u Italiji i na Jadranskom moru. Tijekom 10 tjedana bombardiranja Srbije, NATO zrakoplovi izveli su 38,000 borbenih misija, većinom napadajući vojna postrojenja i skladišta oružja Srbije u gradovima Beograd, Niš i Novi Sad, dok je Crna Gora osim u nekoliko navrata pošteđena zračnih napada. Istodobno, srpska vojska pojačala je napade po Kosovu. Tako se 25. ožujka odigrao Masakr u Velikoj Kruši, u kojem je ubijeno 44 albanskih civila,[24], 26. ožujka Masakr u Suvoj Reci u kojem je srpska policija smaknula 48 albanska civila, sve pripadnika obitelji Berisha[25] a 28. ožujka dogodio Masakr u Izbici, u kojem je ubijeno 120 Albanaca, navodno sve civili.[26].

Raseljeni kosovski Albanci. Fotografiju ustupio MKSJ.

Rusija se protivila vojnoj akciji, ali zbog potpune iscrpljenosti financijskom krizom ništa poduzela kako bi stala na stranu Miloševića. Nakon odlaska OESS-a sa Kosova 20.3., razina incidenata i samovoljnih ubijanja je dramatično porasla. Istog dana VJ i policija su ušle u selo Trnava (Podujevo) i počeli granatirati kuće. Dok su ljudi bježali, granata je pogodila traktor. Kotlina, područje 6 km jugozapadno od Kačanika, je napadnuto 24.3.: selo je prvo raketirano topništvom, a onda je JNA upala sa tenkovima. Otprilike 500 žene i djece je poslano kamionom u Kačanik. 22 leševa je pronađeno u dva bunara. Navodno od tih 22 žrtava bilo 11 nenaoružanih OVK boraca u civilnoj odjeći.[27]

26.3. dva jugoslavenska MiG-29 su poletjela iz Batajnice u potjeri za jednim NATO-vim borbenim zrakoplovom koji je iz Srbije letio u smjeru Bosne. Jednom kada su prešli granicu, u zasjedi su se pojavila dva američka F-15. Oba MiG-a je oborio zapovjednik Jeff Hwang. Jedan Mig-ov pilot, Slobodan Perić, izbjegao je jednu raketu, ali ga je druga pogodila. Ipak, na vrijeme je izletio iz aviona i padobranom se spustio na tlo, gdje je prošvercan natrag u Srbiju uz pomoć policije Republike Srpske. Drugi pilot, Zoran Radosavljević, nije uspio napustiti MiG na vrijeme te je poginuo.[28]

Letak upozorenja VJ da se povuče u svoje garnizone.

Jedan od bizarnijih pokušaja Miloševića da izađe iz krize dogodio se 12.4., kada je jugoslavenski parlament prihvatio vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije. Milošević je istodobno poslao pismenu poslanicu predsjedniku Jeljcinu, koju je Miloševićev brat u Moskvi, Borislav, predao ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. U njoj se službeno traži primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije. Ipak, Moskva nije pristala na ideju, naglasivši da bi se "prvo trebala razriješti situacija na Kosovu".[29]

23.4. NATO raketa je NATO bombardovanje RTS|pogodila zgradu Radio televizije Srbije te na 24 sata prekinula emitiranje programa[30][31], navodno zbog propagandnih poruka Miloševićevog režima.

7.5. dogodio se još jedan incident kada je NATO bombardirao kinesku ambasadu u Beogradu, gdje su poginula tri kineska novinara, što je izazvao snažan prosvjed Pekinga. NATO se ispričao, navevši da je za sve kriva zastarjela karta grada te da ambasada nije pogođena namjerno[32][33]. NATO je bombardirao zatvor Dubrava (grad Istok) 19. svibnja, te još jednom 21. svibnja, zbog čega je poginulo oko 19 albanskih zatvorenika. Drugi su pak pokušali pobjeći usred kaosa. 22.5., oko 1.000 zatvorenika je dovedeno u zatvorsko dvorište, gdje je na njih otvorena vatra od stražara, u kojoj je ubijeno najmanje 70 zatvorenika.[34]

KFOR snage ulaze na Kosovo.

Nakon nekoliko tjedana vojne kampanje, Vojska Jugoslavije se i dalje odbijala povući sa Kosova, tako da je 28.5. Tony Blair odletio u Washington te se savjetovao sa Billom Clintonom oko moguće kopnene ofenzive na Srbiju[35]. Iako je Blair upozorio da bi trebali mjeseci da se skupi dovoljno vojnika za vojnu akciju kojom bi se okupirala Srbija, sama prijetnja je predstavljala snažan psihološki pritisak na Miloševićevu vladu. U međuvremenu je Clinton kao alternativu odobrio plan prema kome bi OVK uz američku obavještajnu i vojnu podršku vršila sabotaže i slične akcije u samoj Srbiji u svrhu destabilizacije i eventualnog rušenja Miloševića.[36] Iako su srpski vojnici postavili makete tenkova kako bi zavarali NATO, štete su ipak bile sve veće, pri kraju su se počele bombardirati i energetske stanice u Beogradu. Početkom juna je iz Moskve stigla jasna poruka da Rusija Beogradu neće pružiti nikakvu konkretnu podršku, odnosno da se prihvate svi NATO-vi uvjeti za prestanak neprijateljstava. Nakon ruskog i finskog posredovanja Milošević je kraju prihvatio da se Vojske Jugoslavije povuče, a KFOR uđe na Kosovo.

Time je 11.6. službeno završila NATO-ova kampanja i rat. Oko 750,000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti natrag na Kosovo, ali je oko 100.000 Srba i pripadnika drugih manjina napustilo to područje strahujući od albanske odmazde.[37].

Intervencijom NATO snaga, Vojska Jugoslavije se povukla iz Kosova, iako je ono ostalo dijelom Srbije. Međutim, 10 godina kasnije, Kosovo je proglasilo neovisnost, a priznalo ga je preko 60-ak država UN-a, što je i dalje predmetom raznih kontroverzi.

Zločini

Glavni članak: Ratni zločini u Kosovskom ratu

Srpska vojska je tijekom 1998. i 1999. počela sa masovnim protjerivanjem Albanaca: tri tjedna nakon pokretanja NATO kampanje, registrirano je 525,787 izbjeglica sa Kosova. Mjesec dana kasnije, to je poraslo na 781,618 izbjeglica.[38] Na vrhuncu sukoba, bilo je registrirano 862,979 albanskih izbjeglica protjeranih sa tog područja,[38][39] što je oko 43 % ukupnog stanovništva Kosova. Oko 440,000 od njih je pobjeglo u Albaniju, a oko 300,000 u Makedoniju. Iako su vlasti u Beogradu pokušavali prikazati da su progoni rezultat NATO kampanje, izbjeglice su redovito javljale da ih je protjerala srpska vojska i policija.[38] Prijavljeni su mnogi slučajevi silovanja albanskih žena. Human Rights Watch je zabilježio 96 slučaja spolnog napastovanja od srpskih vojnika, među njima 6 slučaja žena koje su ubijene nakon silovanja. Bilo je i slučajeva prijavljenih grupnih silovanja. Uz sve to, ni VJ ni srpsko Ministarstvo unutarnjih poslova nisu napravili nikakav pokušaj istraživanja ili kažnjavanja takvih incidenata.[38]

Lokacije na Kosovu i jugu Srbije na kojima je NATO avijacija koristila zabranjenu municiju sa osiromašenim uranijumom.

Prema iskazima, JNA je sistematski prevozila leševe Albanaca u rudarski kompleks Trepča kraj Kosovske Mitrovice, gdje ih je palila. Prema „jednom tajnom službeniku“, između 1,200 i 1,500 leševa je tako uništeno u Trepču. U svibnju 2001. Srpska vlada je objavila da je kamion pun sa 86 leševa Albanaca bačen u Dunav u Srbiji tijekom rata na Kosovu.[38]

Između ožujka i lipnja 1999., srpski vojnici su uništili tisuće albanskih domova diljem Kosova uz pomoć topništva, buldožera, eksploziva i paljenja. Zabilježeno je i uništavanje džamija. Također je zabilježeno pljačkanje imovine. U nekim slučajevima, pogotovo onima koja su imala bliske veze s OVK, cijela sela su uništena. Gradovi Peć i Glogovac su teško oštećeni. Prema anketi UNHCR-a, koja je obuhvatila 285 kosovska sela, 9,809 od ukupno 35,185 domova (28 %) je potpuno uništeno[38].

Tijekom rata, srpske snage su namjerno otrovale bunare, a time i izvore pitke vode. U bunare su bacali kemikalije, mrtve životinje pa čak i ljudske leševe. Prema Međunarodnom odboru Crvenog križa, od 20,000 bunara na Kosovu, pola ih je otrovano[38].

Prema izvještajima HRW-a, najviše pljački događalo se u selu Belanica (Suva Reka). 31. ožujka 1999., srpska policija i paravojna postrojbe su ušle u selo, okupile stanovnike te od njih zahtijevale novac pod prijetnjom da će im ubiti djecu. Barem tucet Albanaca je ubijeno na taj način. Bilo je i slučajeva kada su militanti provaljivali u stan i zahtijevali novac od ukućana[38].

Srpska crkva na Kosovu srušena nakon rata.

Između ožujka i lipnja 1999., srpske sigurnosne snage su uhitile Albance i tjerale ih na kopanje rovova, bunkera i drugih teških fizičkih poslova, što HRW karakterizira kao prisilni rad. Tijekom NATO intervencije, srpske snage sigurnosti prisiljavale su albanske civile da budu u njihovoj blizini ili između srpskih položaja, koristeći ih kao ljudski štit, što je zabranjeno prema članku 28 četvrtom Ženevskom konvencijom. Svjedok iz Mališeva je izjavio da je bio u skupini od 500 civila koja su zadržana u blizini albanske granice kada su srpske snage napadale OVK lokacije[38].

Srpske snage su također postavile 50,000 mina po Kosovu, poglavito uz granicu sa Albanijom i Makedonijom. OVK je isto postavljao mine tijekom tog razdoblja, a vodio je i sabirni logor Llapušnik u kojem je ubijeno 112 Srba.[40] NATO je pak koristio kazetne bombe a prema nekim naznakama i oružje sa osiromašenim uranijom[38]. OVK se također tereti da je ubijala albanske civile kako bi svalila krivnju na Srbe, te da je napadala srpske civile.

Još uvijek ostaju neprovjerene tvrdnje o Mudžahedinima koji su se borili na strani Albanaca na Kosovu, a za koje postoje optužbe da su bili posebno okrutni u borbi protiv Srba.[41] Neki su navodno dobili kosovsko državljanstvo.[42][43][44][45] Tijekom svojeg suđenja na Haaškom sudu, Milošević je izjavio da je Al-Kaida pomagala pobunjenicima na Kosovu, no Sabit Kadriu, kosovski aktivist za ljudska prava, je to osporio i nazvao cijelu priču "plodom njegove mašte".[46]

Žrtve

Rat, koji je trajao gotovo tri godine, ima najnesigurniji i najupitniji broj žrtava od svih četiri Jugoslavenskih ratova jer dugo nije bilo nikakvih preciznih studija ili anketa koje bi mogle utvrditi točne brojke[47].

  • Broj mrtvih Albanaca je upitan, ali bilo je nekoliko procjena smrtnosti. Do kraja 2001., na Kosovu je ekshumirano 4.400 leševa Albanaca[48]. Do 2004., pronađeno je i predano UNMIK-u dodatnih 836 leševa Albanaca koja su pronađena po skrivenim masovnim grobnicama u Užoj Srbiji. Leševi su prevezeni iz Kosova u Srbiju u kamionima sa ugrađenim hladnjakom te pokopani u grobovima u mjestima Batajnica kraj Beograda, Petrovo Selo i Bajina Bašta.[49]. Broj sveukupnih mrtvih Albanaca u ratu seže prema nekim procjenama i do 12,000 (Lancelot studija)[50] i 13,000 žrtava.[51]
  • Prema Vladi Srbije, službeno je samo od albanskih napada ubijeno ili nestalo 3,276 osoba, ne uključujući napade NATO snaga, od 1998. do siječnja 2001.[52]. Od NATO napada je prema službenim srpskim izvorima ubijeno 114 policajaca[53] i 462 vojnika[54]. Broj mrtvih civila od NATO napada je i dalje upitan, no procjene sežu od 1.200 do 5.700[51]. S druge strane, NATO je objavio da je od zračnih napada moglo poginuti najviše 1.500 civila.

Procjene ukupnog broja mrtvih prema ovim podatcima sežu od 10.000 do 20.000 mrtvih.

Fond za humanitarno pravo (FHP) napravio je dosad najopsežniju i najprecizniju studiju o tom sukobu, te je evidentirao sveukupno 13.535 žrtava od rata na Kosovu od 1.1 1998. do 31.12. 1999. Ta nevladina udruga, koja je objavila podatke 2015. objedinjene u Kosovsku knjigu pamćenja, je navela da od tog broja Albanci čine 10.812 (80%) a Srbi 2.197 žrtava (16%). 526 osoba su pripadnici drugih nacionalnosti.[1] Civilnih žrtava je 10.317, od čega je albanskih civila 8.676 (84%) a srpskih civila 1.196 (12%).[1]

Rezultati i posljedice

Glavni članak: Privremena administrativna misija Ujedinjenih nacija na Kosovu

Rat je završio nesumnjivom de facto pobjedom NATO i OVK, s obzirom da je Kumanovski sporazum kojim su neprijateljstva okončana postigli svoj glavni cilj - povlačenje jugoslavenske i srpske vojske i policije s Kosova. Kosovo je temeljem Rezolucije VS UN 1244 postalo protektorat UN-a, na kome ni Jugoslavija ni Srbija nisu trebale imati nikakvu efektivnu vlast, koja je prešla u ruke pod UNMIK-om uspostavljene administracije kojom su dominirali kosovski Albanci. Pregovori o rješavanju statusa Kosova - pri čemu su kosovski Albanci inzistirali na potpunoj nezavisnosti - nisu urodili plodom, te je uz podršku SAD i vodećih zapadnih sila Kosovo 2008. proglasilo nezavisnost, koju je dosada priznalo nešto manje od polovice svih zemalja svijeta, uključujući sve srpske susjede s izuzetkom BiH. Samo Kosovo je nakon rata postalo uglavnom etnički čisto zahvaljujući masovnom egzodusu srpske manjine 1999. godine, odnosno nakon nereda 2004. godine poslije kojih malobrojni Srbi žive isključivo na relativno etnički kompaktnom pojasu tzv. Sjevernog Kosova te u nekoliko izoliranih enklava.

Političke posljedice za samu Jugoslaviju su također bile drastične. Rat je trajno produbio jaz između Srbije i Crne Gore, dovevši do pretvaranja zajedničke države u labavu konfederaciju 2003. godine, a konačno i do proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, odnosno nestanka posljednjih ostataka jugoslavenske države. U samoj Srbiji je gubitak Kosova oduzeo svaki legitimitet Miloševićevom režimu, koji je oboren u masovnim protestima 2000. godine. S druge strane, bombardiranje je u velikom dijelu srpske javnosti izazvalo anti-zapadno i antiameričko raspoloženje koje nije u potpunosti otklonjeno ni nakon decenije ekonomskog oporavka pod nominalno pro-zapadnim vladama.

Kao jedna od neposrednih posljedica kosovskog rata je na području Uže Srbije uz granicu s Kosovo 1999. izbio preševski konflikt, u kome su sudjelovali veterani OVK odlučni da to područje pripoje Kosovu koristeći iste metode kao i u prethodnom ratu. Taj je sukob okončan tek 2001. godine, kada su se promijenile političke okolnosti u Beogradu. S druge strane, iste je godine izbio i albansko-makedonski sukob koji je imao sličnosti s kosovskim, ali koji je zaustavljen odlučnom diplomatskom i političkom intervencijom zapadnih sila.

Ekonomske posljedice

Prema "Grupi 17", neovisnoj skupini ekonomista, NATO-ovo bombardiranje prouzročilo je oko 30 milijardi $ štete gospodarstvu Srbije. Prema njihovim računicama, srpski bruto društveni proizvod je zbog posljedica rata spao 40 %, a industrijska proizvodnja 44,5 %. Mlađen Dinkić je izračunao da je uz to oko 250,000 ljudi ostalo bez posla a da je društevni proizvod spao sa 1.600 na 1.000 $[55]. Uz to, NATO je izbacio oko 23,000 bombi na Srbiju[56].

Sudski postupci

2006., bivši predsjednik Srbije Milan Milutinović, bivši zamjenik premijera Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić te tri bivša generala - Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević i Sreten Lukić, izvedeni su pred Haaški sud zbog ratnih zločina u ratu na Kosovu.[57] Miloševiću se za isti počelo suditi još 2002. S druge strane, Fatmir Limaj, Haradin Bala i Isak Musliu, bivši pripadnici OVK-a, također su izvedeni pred sud zbog optužbi za zločine protiv Srba.[58] Sveukupno, presude su bile sljedeće:[59][60][61]

Nakon rata, Srbija je službeno izjavila da je postala neutralna država.[62]

Uništeno Ministarstvo obrane u Beogradu.

2009. je beogradska štampa pisala da je Haaški tribunal tijekom suđenja Ramushu Haradinaju 2006. godine uništio sve materijalne dokaze o trgovini organima Srba koji su tokom rata oteti na Kosovu i Metohiji.[63][64] Haški tribunal je početkom 2005. godine pokrenuo istragu koja se zvala "Don Quijote", a koja se odnosila na predmete nađene u zloglasnoj "žutoj kući" u Burelju na sjeveru Albanije. U toj su kući po osnovanoj sumnji zarobljenim Srbima vadili vitalni organi, koji su kasnije za velike iznose prodavani na crnom tržištu. Godinu dana kasnije, umjesto da provede istragu do kraja, navodno je naredio da se svi materijalni dokazi unište jer su "nebitni" za istragu.[65]

13. ožujka 2010. po nalogu Tužiteljstva za ratne zločine, srbijanska policija privela je devet osoba zbog sumnje da su počinili ratni zločin u selu Ćuška kod Peći na Kosovu 14. svibnja 1999. godine. Zahtjev za provođenje istrage protiv 26 pripadnika paravojne formacije "Šakali" i pripadnika Teritorijalne obrane i rezervnog sastava policije to tužiteljstvo podnijelo je istražnom sucu Vijeća za ratne zločine Višeg suda u Beogradu zbog osnovane sumnje da su ubili 41 osobu u tom selu.[66]

Povezano

Izvori

  1. ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 Fond za humanitarno pravo (6.2. 2015). „Prezentacija i evaluacija Baze podataka Kosovske knjige pamćenja”. str. 1, 2. 
  2. ↑ „Civilian Deaths in The NATO Air Campaign” (PDF). Human Rights Watch. veljača 2000. Pristupljeno 23. veljače 2012. 
  3. ↑ „Statistical office of Kosovo”. Arhivirano iz originala na datum 2009-01-01. Pristupljeno 2010-03-24. 
  4. ↑ Demographic history of Kosovo, Absoluteastronomy.com
  5. ↑ „On the Record: THE BIRTH AND REBIRTH OF CIVIL SOCIETY IN KOSOVO: PART ONE: REPRESSION AND RESISTANCE”. The Advocacy Project. 30. 08. 1999.. Pristupljeno 01. 12. 2009. 
  6. ↑ Tim Judah (12. 08. 1999.). „Kosovo: Peace Now”. kosovo.net, originally from b92.net. Arhivirano iz originala na datum 2008-04-29. Pristupljeno 31. 05. 2008. 
  7. ↑ written Testimony of Ralf Mutschke Assistant Director, Criminal Intelligence Directorate International Criminal Police Organization — Interpol General Secretariat before a hearing of the Committee on the Judiciary Subcommittee on Crime (13. 12. 2000.). „The Threat Posed by the Convergence of Organized Crime, Drugs Trafficking and Terrorism.”. U.S. House Judiciary Committee. Arhivirano iz originala na datum 2005-02-26. Pristupljeno 31. 05. 2008. »In 1998, the U.S. State Department listed the KLA as a terrorist organization« 
  8. ↑ UNDER ORDERS:War Crimes in Kosovo, executive summary
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 9,6 „Kosovo Chronology: From 1997 to the end of the conflict”. British Parliament. 01. 06. 1999.. Arhivirano iz originala na datum 2003-07-31. Pristupljeno 20. 09. 2009. 
  10. ↑ „Chronology for Kosovo Albanians in Yugoslavia”. UNHCR. 2004.. Pristupljeno 31. 10. 2009. 
  11. ↑ „Kosovo War Crimes Chronology”. Human Rights Watch. 13. 11. 2003.1999-06-01. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-10. Pristupljeno 20. 09. 2009. 
  12. ↑ „Massacre in Lybeniq, May 1998”. Arhivirano iz originala na datum 2009-11-06. Pristupljeno 2010-03-24. 
  13. ↑ A Week Of Terror In Drenica; Human Rights Watch
  14. ↑ "Serbs attack Kosovo massacre reports ", BBC News, October 1, 1998.
  15. ↑ „Rogovo village Massacre, January 1999”. Arhivirano iz originala na datum 2009-12-06. Pristupljeno 2010-03-24. 
  16. ↑ Serb Police Kill 24 Albanians in Kosovo, The New York Times, 30-01-1999
  17. ↑ Kosovo/Kosova: As Seen, As Told, "Part V: The Municipalities - Stimlje/Shtime", OSCE, 1999
  18. ↑ SRJ - Kosovska kriza
  19. ↑ SECURITY COUNCIL STRONGLY CONDEMNS MASSACRE OF KOSOVO ALBANIANS IN SOUTHERN KOSOVO
  20. ↑ Quoted by Ivo H. Daalder, Michael E. O'Hanlon, Winning Ugly: NATO's War to Save Kosovo, pp. 63-64. Brookings Institution Press, 2001. ISBN 0-8157-1696-6
  21. ↑ „TRANSCRIPT: AMB. WALKER PRESS CONFERENCE AFTER MASSACRE IN KOSOVO”. Arhivirano iz originala na datum 2008-12-06. Pristupljeno 2010-03-24. 
  22. ↑ Kosovo Crisis Update, UNHCR, 30-03-1999. Retrieved 22-03-2010.
  23. ↑ Secretary Cohen's Press Conference at NATO Headquarters
  24. ↑ KOSOVO HUMAN RIGHTS FLASH #18 EYEWITNESSES TELL OF MASSACRE OF FORTY ETHNIC ALBANIANS BY YUGOSLAV SECURITY FORCES, ess.uwe.ac.uk
  25. ↑ Serbia war crimes court convicts ex-police of Suva Reka Massacre; RNW International Justice Desk
  26. ↑ CNN: Massacre video matches mass grave evidence
  27. ↑ „Kosovo – As seen, as told”. OESS. Arhivirano iz originala na datum 2010-08-21. Pristupljeno 01. 12. 2009. 
  28. ↑ „Yugoslav & Serbian MiG-29s”. Acig.org. Pristupljeno 24. 03. 2009. 
  29. ↑ Rafinerija u Pančevu uništena, SRJ u savez s Rusijom?, Vjesnik, 13. travnja 1999., preuzeto 7. veljače 2010.
  30. ↑ Was the Serbian TV station really a legitimate target?, by Claudio Cordone and Avner Gidron
  31. ↑ BBC News | EUROPE | Nato challenged over Belgrade bombing
  32. ↑ Tenet, George (22. 07. 1999.). „DCI Statement on the Belgrade Chinese Embassy Bombing House Permanent Select Committee on Intelligence Open Hearing” (HTML). Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala na datum 2020-03-29. Pristupljeno 04. 10. 2006. 
  33. ↑ Schmitt, Eric (23. 07. 1999.). „In a Fatal Error, C.I.A. Picked a Bombing Target Only Once: The Chinese Embassy” (HTML). The New York Times. Pristupljeno 22. 10. 2009. 
  34. ↑ Under orders: war crimes in Kosovo
  35. ↑ The Independent, 28. Mai 1999 Ever so carefully, Mr Blair clears the way for a ground invasion
  36. ↑ Walter Rodgers, Carl Rochelle and Matthew Chance (24. 05. 1999.). „CIA reportedly authorized to develop ways to 'destabilize' Yugoslavian government”. CNN.com. Pristupljeno 22.7. 2008. 
  37. ↑ „Flashback to Kosovo's War”. BBC. 11. 07. 2006.. Pristupljeno 20. 09. 2009. 
  38. ↑ 38,00 38,01 38,02 38,03 38,04 38,05 38,06 38,07 38,08 38,09 „Under Orders: War Crimes in Kosovo”. Human Rights Watch. Pristupljeno 15. 10. 2009. 
  39. ↑ „Kosovo 1998-2008: Human Rights from War to Independence”. Munich Personal RePEc Archive. 01. 04. 2008.. Pristupljeno 07. 02. 2010. 
  40. ↑ „Trial Watch: Fatmir Limaj”. Arhivirano iz originala na datum 2008-09-07. Pristupljeno 2010-03-24. 
  41. ↑ Najpoznatiji mudžahedin bježi na Kosovo Arhivirano 2011-09-16 na Wayback Machine-u; Monitor.ba
  42. ↑ Excerpt from the book Osama Bin Laden: The Man Who Declared War on America Arhivirano 2020-11-12 na Wayback Machine-u (Rocklin CA: Prima Publishing Co., 1999, ISBN 0-7615-1968-8)
  43. ↑ The New York Times, December 18, 2001, by PHILIP SHENON (NYT); Foreign Desk: A NATION CHALLENGED: THE MONEY TRAIL; U.S.-Based Muslim Charity Raided by NATO in Kosovo
  44. ↑ Report: Bin Laden linked to Albania
  45. ↑ Al Qaeda's Balkan Links, Wall Street Journal Europe | November 1, 2001 | Marcia Christoff Kurop]
  46. ↑ Al-Qaeda 'helped Kosovo rebels'; BBC; 2002-03-08; preuzeto 19. siječnja 2010.
  47. ↑ Serb killings 'exaggerated' by westThe Guardian, Jonathan Steele
  48. ↑ „Killings and Refugee Flow in Kosovo; March - June 1999; A Report to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia”. AAAS. 03. 01. 2002.. Pristupljeno 24. 09. 2009. 
  49. ↑ „Human rights in Serbia and Montenegro 2006”. Amnesty International. 2006. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-24. Pristupljeno 24. 09. 2009. 
  50. ↑ „War and Mortality in Kosovo; 1998-99 - An Epidemiological Testimony”. The Lancelot. 2000. Pristupljeno 14. 10. 2009. 
  51. ↑ 51,0 51,1 „The Crisis in Kosovo”. Human Rights Watch. 2000. Pristupljeno 24. 09. 2009. 
  52. ↑ „Victims of the Albanian terrorism in Kosovo-Metohija (Killed, kidnapped, and missing persons, January 1998 - November 2001)”. Vlada Srbije. 01. 05. 2001.. Arhivirano iz originala na datum 2005-03-06. Pristupljeno 08. 09. 2009. 
  53. ↑ „Milosevic proclaims victory with end to Kosovo conflict”. CNN. 10. 06. 1999.. Pristupljeno 24. 03. 2009. 
  54. ↑ Krieger, Heike (2001), The Kosovo conflict and international law, Cambridge University Press, p. 323, ISBN 978-0521800716, pristupljeno 19. 04. 2009 
  55. ↑ „U.S. Marines kill gunman in Kosovo firefight”. BBC. 25. 06. 1999.. Arhivirano iz originala na datum 2008-07-24. Pristupljeno 24. 09. 2009. 
  56. ↑ World: Europe Kosovo war cost 30bnBBC
  57. ↑ Top Serbs tried for Kosovo crimesBBC
  58. ↑ Trial of Kosovo Albanians beginsBBC
  59. ↑ „Kosovo trial clears Serbia leader”. BBC. 26 February 2009. Pristupljeno 26 February 2009. 
  60. ↑ „ICTY indictments - Limaj et al.”. Arhivirano iz originala na datum 2009-09-20. Pristupljeno 2010-03-24. 
  61. ↑ ICTY indictments - Haradinaj et al.
  62. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-01. Pristupljeno 2010-03-24. 
  63. ↑ „Šokantno otkriće Pressa:Tribunal uništio sve dokaze o trgovini organima Kosovskih Srba”. Arhivirano iz originala na datum 2010-01-11. Pristupljeno 2010-03-28. 
  64. ↑ Dosije "Žuta kuća": Haški tribunal uništio dokaze
  65. ↑ „HAŠKI TRIBUNAL UNIŠTIO DOKAZE O TRGOVINI ORGANIMA KOSOVSKIH SRBA”. Index.hr. 05. 09. 2009.. Pristupljeno 24. 09. 2009. 
  66. ↑ „U Srbiji nova uhićenja zbog ratnog zločina”. Javno. 13. 03. 2010.. Arhivirano iz originala na datum 2010-03-17. Pristupljeno 14. 03. 2010. 

Eksterni linkovi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Rat_na_Kosovu&oldid=42228581