Prijeđi na sadržaj

Kemal Atatürk

Uredi veze
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Ataturk)
Mustafa Kemal Atatürk
Ali Rıza oğlu Mustafa
Kemal Atatürk
Mandat
29. oktobar 1923. – 10. novembra 1938.
Premijer(i) İsmet İnönü (1923–1924)
Fethi Okyar (1924–1925)
İsmet İnönü (1925–1937)
Celal Bayar (1937–1938)
Prethodnik (nema)
Nasljednik İsmet İnönü
Rođenje 1881.
Solun, Osmansko Carstvo
Smrt 10. 11. 1938. (dob: 57)
Istanbul, Republika Turska (Dolmabahče Saraj)
Pokop: Ankara, 21. novembar 1938. (Anıtkabir od 10. novembra 1953.)
Politička stranka Republikanska narodna stranka (C.H.P.)
Supružnik Latife Uşşakî (1923-1925)
Obrazovanje Vojna gimnazija Monastir (1896-1898)
Osmanska vojna akademija Pangaltı (1898-1902)
Carska Viša Škola za Oficire (1902-1905)
Zanimanje Vojno lice
Potpis

Mustafa Kemal Atatürk (Solun, 1881. — Istanbul, 1938.) je turski vojskovođa, revolucionar i državnik koji se smatra ocem i osnivačem moderne Turske.

Život

[uredi | uredi kod]

Kemal Atatürk je rođen pod imenom «Ali Rıza oğlu Mustafa» što znači «Mustafa sin Alija Rıze». Rođen je u prvim mjesecima 1881. u Solunu (Selanik) za vrijeme sultanata Abdulhamida II. Njegovi roditelji su bili Ali Rıza Efendi (1839–1888), policajac porijeklom iz Kodžadžika, i Zübeyde Hanım iz Lagkadasa (1856–1923). Od ukupno šestoro djece, samo jedna Mustafina sestra je preživjela djetinjstvo, Makbule Atadan (1885–1956).
Drugo ime Kemal (što znači Savršenstvo ili Zrelost) mu je dao njegov učitelj matematike, zadivljen njegovoj sposobnosti i zrelosti, mada drugi biografi tvrde da je on sam odabrao ime kao posvetu pjesniku Namıku Kemalu. U ranim godinama, majka je ga ohrabrivala da pohađa vjersku školu, što je radio nevoljno i samo nakratko. Kasnije je pohađao privatnu Şemsi Efendi školu po uputstvu oca. Kada je imao sedam godina, otac mu je umro. Njegova majka je željela da nauči zanat, ali je Mustafa 1893. samovoljno položio prijemni ispit za Solunsku vojnu školu (Selanik Askeri Rüştiyesi). Dana 14. marta 1899. upisao se na Osmansku vojnu akademiju u naselju Pangaltı u istanbulskom distriktu Šišli, i diplomirao je 1902. Zatim je 11. januara 1905. diplomirao na Otomanskom vojnom koledžu (Mekteb-i Erkân-ı Harbiye), isto u Istanbulu.

Priključio mladoturskom pokretu u tadašnjem Osmansko Carstvo. Nakon što su mladoturci preuzeli vlast, Mustafa Kemal je preuzeo važne vojne položaje. U prvom svjetskom ratu se godine 1915. istakao u uspješnoj obrani Galipolja od savezničke invazije.

Nakon sloma Otomanskog imperija godine 1918. Mustafa Kemal je postao vođa pokreta kojemu je cilj bio ostatke carstva pretvoriti u modernu tursku nacionalnu državu. Zbog toga je vodio niz oružanih sukoba sa savezničkim okupacijskim snagama, konzervativnom sultanovom vladom te Grčkom, koja je nastojala proširiti svoj teritorij na Malu Aziju (Grčko-turski rat). Grci su potučeni godine 1922. što je dovelo do masovnog etničkog čišćenja na obje strane nove granice, a Mustafa Kemal je postao de facto gospodarom Turske.

Godine 1924. sultanat je zamijenjen republikom čiji je Atatürk postao predsjednik. Koristeći svoj autoritet, Mustafa Kemal je proveo cijeli niz radikalnih reformi, odnosno revoluciju, s ciljem da Tursku učini što sličnijom modernim evropskim državama - uvođenje prezimena (sam je Mustafa Kemal dobio prezime Atatürk, što znači «Otac Turaka»), zamjena arapskog pisma latinicom, legalizacija alkohola, izjednačavanje položaja muškaraca i žena. Atatürk-ov režim se danas često navodi kao uspješan primjer islamske države koja je dobila sekularni karakter.

Umro je 10. novembra 1938. godine u Dolmabahçe palati, gdje su svi satovi zaustavljeni u 09:05. Nakon smrti Atatürk je postao predmetom kulta ličnosti, a po njemu je nazvana kemalizam, koja je dugo bila službenom ideologijom moderne Turske.

Kemalizam

[uredi | uredi kod]
Vidi detaljnije: Kemalizam

Privatni život

[uredi | uredi kod]

Bio je vitak muškarac ravne svijetle kose i plavih očiju[1], lagan po struku i umjereno visok (oko 1,74 m[2]) što je često razočaralo očekivanja njegovih sugovornika naspram njegovoj karizmi[1].
Ime Kemala Atatürka povezuje se uz četiri žene: Eleni Karinte[α 1], Fikriye Hanım[α 2], Dimitrina Kovačeva[α 3] i Latife Uşaklıgil[α 4].
Malo se zna o njegovoj vezi s Elenom, koja se zaljubila u njega dok je bio student u Bitoli, ali njihova veza je nadahnula dramu makedonskog pisca Dejana Dukovskog[α 5], koju je kasnije snimio Aleksandar Popovski[α 6]. Fikriye je bila kći sestre Atatürkovog očuha Ragıp Beya. Strastveno je se vezala za Atatürka ali puni opseg njegovih osjećaja prema njoj nije jasan. Sigurno je da su postali vrlo bliski nakon što se Fikriye razvela od svog supruga Egipćanina i vratila u Istanbul. Tijekom rata za neovisnost živjela je s njim u Çankayi (Ankara) kao njegova lična asistentica.
Međutim, kada je turska vojska ušla u İzmir 1922., Atatürk je upoznao Latife dok je boravio u kući njezinog oca, brodarskog magnata Muammera Uşakizadea (kasnije Uşaklı). Latife je se zaljubila u Atatürka, ali i u ovom slučaju nije poznato u kojoj je mjeri to bilo uzvraćeno, mada je Atatürk bio impresioniran njezinim intelektom. Stoga Latife je bila vrlo obrazovana djevojka, diplomirala je na Sorboni i studirala engleski u Londonu kada je izbio rat. Vjenčali su se 29. januara 1923. godine. Latife je bila ljubomorna na Fikriyju i zahtijevala je da Fikriye napusti kuću u Çankayi, što je potonju shrvalo i navelo da naglo napusti Kemala. Prema službenim navodima, Fikriye je izvela samoubojstvo iz pištolja koji joj je Atatürk poklonio. Međutim, pričalo je se da je zapravo ubijena. Trokutni odnos između Atatürka, Fikriye i Latife postao je tema rukopisa Atatürkovog bliskog prijatelja, Saliha Bozoka, iako je djelo ostalo neobjavljeno do 2005. Latife je nakratko i doslovno bila model nove turske žene, pojavljujući se u javnosti u zapadnjačkoj odjeći sa svojim mužem. Međutim, njihov brak nije bio sretan. Nakon čestih svađa, njih dvoje su se razveli 5. oktobra 1925.
Atatürk je za života usvojio trinaestero djece: jednog dječaka i dvanaest djevojčica. Od njih je najpoznatija Sabiha Gökçen, prva turska pilotkinja i prva pilotkinja borbenog aviona (1936.) na svijetu.[3][4]
Postoji kontroverza oko Atatürkovih vjerskih uvjerenja:[5] Neki istraživači su naglasili da su njegovi diskursi o vjeri periodični i da su njegova pozitivna stajališta vezana uz tu temu ograničena na rane 1920-e.[6] Neki turski izvori tvrde da je bio pobožni musliman,[7][8][9] dok prema drugim izvorima Atatürk je bio agnostik, tj. nedoktrinarni deist,[5][10] ili čak ateist,[11][12][13] općenito protuvjerski i protuislamski nastrojen.[14][15]
Atatürk nije imao biološke djece i kao gore navedeno imao je prilično komplikovane ljubavne odnose sa ženama. To je vjerojatno glavna podloga jednoj staroj glasini[16][17][18] u Turskoj po kojoj bi bio biseksualac ili homoseksualac. Međutim, tome za sada nema čvrstih dokaza[19], a prije dvije-tri decenije tvrdnja da je otac republike bio homoseksualac bi kao najmanje dovela do sudskog postupka a najčešće do pritvora. Biografi se još uvijek oprezno kreću po tome polju, tako da priče o njegovom seksualnom opredijeljenju do danas ostaju zamantane u urbanim legendama u smislu dodavanja umaka političkim pričama. Ipak valja napomenuti kako kroz cijelu povijest, seks je bio i ostaje snažno retorično sredstvo kada se priča (ili napada) o nekoj znamenitoj političkoj ličnosti. Neovisno od toga, izvori tvrde da je Atatürk pak bio sklon promiskuitetu[1].
Bio je također sklon alkoholu[20][21], po brojnim izvorima do ivice pijastva. Lako se dešavalo da potroši pola litre turskog rakıja dnevno[1] i da ostane do pola noći igrajući pokera[1], a vjerojatno je mu ta ovisnost uzrokovala cirozu jetre od koje je umro.[22]
Bio je jak pušač i trošio je oko tri paketa cigareta dnevno.[23][24]

Kult Atatürka

[uredi | uredi kod]
Mauzolej Antikabir u Ankari.

U današnjoj Turskoj postoji još uvijek kult oca republike. Republika Turska će 29. oktobra 2023. proslaviti stȏ godina od njezinog proglašenja a na njezinom tlu postoje mnoge ulice i trgovi koji nose ime Kemala Atatürka[α 7].
Bivši glavni Aerodrom u Istanbulu, zatvoren komercijalnim prometom od 6. aprila 2019., je također nosio njegovo ime (tur. Atatürk Havalimanı), danas je zamijenjen sa Aerodromom Istanbul u Arnavutköyju na drugoj strani grada.
Najveći stadion u Turskoj – 9. u Europi i 33. na svijetu – se nalazi u Başakşehiru (Istanbul), iznosi kapacitet od 74.753 mjesta i zove se Olimpijski Stadion Atatürk. Mnogi drugi stadioni [α 8] i sportski objekti se tako zovu, kao i mnoge privatne radnje (na pr. apoteke) i državne ustanove.
Atatürkovi spomenici na tlu Trakije i Anadolije se ne broje. U Ankari se nalazi Antikabir, tj. mauzolej u kojem je on sahranjen. Brojni muzeji (često vrlo lijepe zgrade) isto nose njegovo ime i posvećeni su njegovoj biografiji[α 9].

Povezano

[uredi | uredi kod]

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Eleni Karinte (tur. Ελένη Καριντέ, ? - ?), Grkinja aromunskog podrijetla, studentica u Manastiru.
  2. ↑ Fikriye Hanım, ili pravim imenom Zeynep Fikriye (Larisa, 1887 – Ankara, 1924).
  3. ↑ Dimitrina Kovačeva (? - ?), Bugarka koju je upoznao u Sofiji 1913.
  4. ↑ Latife Uşşakî ili Latife Hanım, pravim imenom Fatıma-tüz Zehra Latife Uşakîzâde (Izmir, 1898. – Istanbul, 1975.)
  5. ↑ Dejan Dukovski, Балканот не е мртов (1992)
  6. ↑ Балканот не е мртов (2012), režija: Aleksandar Popovski, uloge: Nikola Ristanovski, Nataša Tapušković, Dragana Kostadinovska, Rade Šerbedžija, Ertan Saban.
  7. ↑ Primjere mjesta gdje nalazimo ulice, bulevare i trgove koji nose Atatürkovo ime imamo u: Eskişehiru; Istanbulu (Büyükçekmece, Kadıköy, Maltepe, Fatih, Sultangazi, Eyüpsultan); Osmangaziju kod Burse; na otoku Büyükadi; u mjestu Çorlu kod Tekirdağa; na luci Marmaris; u Aydınu; u Izmiru.
  8. ↑ Stadione koji nose Atatürkovo ime nalazimo u: Istanbulu, Adapazaru, Rizama, Lefkoši (Kipar), Konyji, Kayseriju, Izmiru, Eskişehiru, Diyarbakıru, Denizliju, Bursi, Balıkesiru, Antalyji.
  9. ↑ Muzeji posvećeni Atatürku: Atatürk Evi Müzesi u Adani; Antikabir, Atatürk Müze Köşkü i Demiryolları Müzesi u Ankari; Atatürk Evi ve Müzesi u Antalyji; Atatürk Evi Müzesi u Bursi; Atatürk ve Etnoğrafya Müzesi u Denizliju; Florya Atatürk Deniz Köşkü u Floryji/Bakırköyju (Istanbul) i Atatürk Müzesi u Şişliju (Istanbul); Atatürk Evi Müzesi u Mersinu; Atatürk Evi Müzesi u Rizama; Atatürk Müzesi i Gazi Müzesi u Samsunu; Sarmadžieva kuća u Sofiji (Bugarska); Atatürk Evi Müzesi i drugi Taşucu Atatürk Evi u Silifkama; Atatürk Evi u mjestu Şuhut; Μουσείο Ατατούρκ u grčkom Solunu; Atatürk Köşkü u Yalovi.

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 MacFie, Alexander Lyon (1994). Profiles in Power: Atatürk. London/New York: Routledge. , str. 6.
  2. ↑ (en) Elsie, Robert (18. 02. 2013). „Atatürk's real height revealed by Turkish General Staff”. Pristupljeno 24. 08. 2022. 
  3. ↑ (en)„Hargrave Pioneers: Sabiha Gökçen (1913-2001)”. Pristupljeno 24. 08. 2022. 
  4. ↑ (en)„Guinness World Records. First female combat pilot: Sabiha Gökçen”. Pristupljeno 24. 08. 2022. 
  5. ↑ 5,0 5,1 Jenkins, Gareth (2008). Political Islam in Turkey: Running West, Heading East?. New York: Palgrave Macmillan/Springer. str. 274. , str. 84.
  6. ↑ (tr)Düzel, Neşe. „Taha Akyol: Atatürk yargı bağımsızlığını reddediyor”. Arhivirano iz originala na datum 2014-05-20. Pristupljeno 24. 08. 2022. 
  7. ↑ Utkan Kocatürk, Atatürk'ün Fikir ve Düşünceleri (Atatürk ve Din Eğitimi, A. Gürtaş, p. 26), Atatürk Research Center, 2007; ISBN 9789751611741
  8. ↑ Ethem Ruhi Fığlalı, Atatürk'ün Din ve Laiklik Anlayışı, Atatürk Research Center, 2012; ISBN 978-975-16-2490-1, str. 86
  9. ↑ Atatürk'ün Söylev ve Demeçleri, Ankara, 1959, 2. Baskı, II, 66–67; s. 90. III, 70
  10. ↑ Reşat Kasaba, "Atatürk", The Cambridge history of Turkey: Volume 4: Turkey in the Modern World, Cambridge University Press, 2008; ISBN 978-0-521-62096-3 str. 163]. Pristupljeno 24. augusta 2022.
  11. ↑ Baggini, Julian (2003). Atheism. A Brief Insight. New York: Sterling. , str. 106.
  12. ↑ Calvert, John (2008). Islamism. A Documentary and Reference Guide. Westport (CT)/London: Greenwood Press. , str. 19.
  13. ↑ Oppy, Graham (prir.) (2011). The Antipodean Philosopher. Plymouth: Lexington Books. , str. 146.
  14. ↑ Phil Zuckerman, John R. Shook, The Oxford Handbook of Secularism, Oxford University Press, 2017, ISBN 0199988455, str. 167.
  15. ↑ Tariq Ramadan, Islam and the Arab Awakening, Oxford University Press, 2012, ISBN 0199933731, str. 76.
  16. ↑ (tr) „Kemal Atatürk gay miydi?”. Pristupljeno 24. 08. 2022. 
  17. ↑ (tr) „Atatürk Eşcinsel İmiş(!), Latife Hanım Bu Yüzden Ayrılmış(!)”. Pristupljeno 24. 08. 2022. 
  18. ↑ (tr) „Atatürk gay miydi?' hakaret değil!”. 
  19. ↑ Bali, Rıfat N. (2007). New Documents on Atatürk. Atatürk as Viewed Through the Eyes of American Diplomats. Isis Press. str. 193. 
  20. ↑ Kinross, Patrick (2012). Atatürk. Orion. 
  21. ↑ Mango, Andrew (2002). Ataturk. The Biography of the Founder of Modern Turkey. New York: Overlook Press. 
  22. ↑ (en)Kenyon, Peter (07. 06. 2013.). „Not Everyone Cheers Turkey's Move To Tighten Alcohol Rules”. Pristupljeno 24. 08. 2022. 
  23. ↑ (en) Elsie, Robert (07. 12 2008.). „Why I Love Turkey's Smoking, Drinking Founding Father”. Pristupljeno 24. 08. 2022. 
  24. ↑ (tr) „Atatürk’ün Sigara İçerken Çekilen 30 Fotoğrafı”. Pristupljeno 24. 08. 2022. 
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Kemal_Atatürk&oldid=41865789