Tajna knjiga Jovanova
| Jovanov/Ivanov apokrif | |
|---|---|
| |
| Nastanak | 2. vijek |
| Mesto | |
| Jezik | koptski jezik, vjerojatno prevod sa grčkog |
| Pripisano | apostolu Jovanu |
| Izvori | |
| Rukopisi | knjižnica Nag Hamadi II.1, III.1, IV.1; p. Berol. 8502 |
| Auditorij | gnostički kršćani |
| Tematika | |
Ivanov / Jovanov apokrif (lat. Apokryphon Joannis), poznat i kao Tajna knjiga Jovanova / Ivanova, je setijanski gnostički spis iz 2. vijeka, pronađen u 20. vijeku okviru knjižnice Nag Hamadi.[1] Korišćen je u Siriji od audijanâ sve do VIII stoleća.
Ivanov apokrif je značajno djelo mitološkog gnosticizma, koje u vidu otkrivenja koje uskrsli Isus predaje Ivanu, nudi prikaz stvaranja, pada i spasenja čovječanstva. Spis u suštini predstavlja ezoterijski komentar biblijske Knjige Postanka. Ivanov apokrif traži odgovore na dva osnovna pitanja: Koje je porijeklo zla? i Kako možemo pobjeći od zala ovoga svijeta i vratiti se u nebeski dom? [1]
Spis je djelo heterodoksne judeokršćanske gnoze.[2] Po literarnom rodu je apokalipsa.
U Nag Hammadi korpusu je nađen u tri prepisa: dva duža (II, 1; IV, 1) i jedan kraći (III, l). Jedan je koptski rukopis otkriven već 1896. u berlinskom kodeksu, tako da je tekst sačuvan u četiri koptska rukopisa. Original je bio na grčkom jeziku.
Zapisi crkvenih otaca ukazuju da su neki od njih bili upoznati sa sadržajem Ivanovog apokrifa. Spis je svakako napisan prije Ireneja, budući da ga on pobija u knjizi Protiv hereza iz 185. godine; možda potječe već s početka 2. vijeka.[2]
Uspoređivanje teksta s Irenejevim sažetkom prvog dijela Apokrifa (Adv. haer. 1, 29) pokazuje, da je Irenej prilično vjerno prenio sadržaj. Irenej spis prikazuje kao knjigu barbelognostika, ali budući da je velika sličnost drugog dijela Apokrifa s onim što Irenej u slijedećoj glavi (I, 30) prikazuje kao učenje sekte ofita, može se pretpostaviti da je to bila temeljna knjiga za obje sekte. Na to nas navodi i činjenica da su u Nag Hammadi nađena čak tri primjerka.[2]
Apokrif počinje tako što apostol Jovan kog Hrama susrete jednog fariseja koji mu reče: »Taj Nazarećanin vas je prevarom skrenuo sa pravog puta, zatvorio je vaša srca i odvojio vas od predanja vaših očeva«.[3] Jovan nakon toga tužna srca pođe od hrama ka Maslinskoj gori, gde mu se ukazuje uskrsli Isus u svetlosnom obličju i predaje mu tajno učenje koje se tiče stvaranja, pada i spasenja čovečanstva.
Tajna knjiga Jovanova ezoterijski tumači prve glave knjige Postanja, objašnjavajući kako je čovjek dospeo u tamnicu tijela i kako se iz nje spasava.[2] Svrha tog tumačenja je da objasni kako ljudi bivaju vezani za nezadovoljavajuće živote.[4]
O Bogu se govori kao o neizrecivom praizvoru sveg, zatim se tumači kako je iz toga pratemelja proizišao niz svijetlih bića koja zajedno tvore pleromu. Do pada je došlo kada se jedno od svijetlih bića, Sophia, nadnijela u tami nad donje vode i rodila biće bez velikog Duha, stvorivši tako zlog boga stvoritelja Yaldabaotha, koji je posjedovao nešto od majčinih moći. Jaldabaoth stvori arhonte (anđele) da vladaju svijetom i pomognu u stvaranju čovjeka. Oni stvaraju čovjeka, na sliku savršenog Oca, koja se odrazila u vodi, ali kad ga načine, čovjek se ne može kretati. Tada mu Sophia priskače u pomoć, udahne u njega moć svjetlosti, i čini da čovjek postaje živ. Adam uz pomoć Sofije postaje inteligentniji od arhonata, i kod njih se rađa zavist, posebno kod Jaldabaotha. Time između moći svjetlosti i moći tame otpočinje neprekidna borba za vlast nad onime što je u čovjeku božansko.
Zli arhonti smještaju čovjeka u materijalno tijelo kako bi ga držali zatočenim, te stvaraju ženu i spolnu žudnju kako bi se božansko u njemu raspršilo i otežalo mu bijeg. Glavni vladar Yaldabaoth sa arhontima vrši napade na Adama i Evu i tjera ih iz raja. Najpre glavni vladar „zavodi [Evu] ... začevši joj dva sina", Kaina i Avelja. Tako se od tog vremena „polni odnos vrši do dana današnjeg, zbog glavnog vladara", koji je u Evu „usadio polni prohtev". Glavni vladar „šalje svoje anđele ljudskim kćerima" (videti Postanje 6: 2) da se s njima pare, rađaju decu i žive zajedno; da ih nauče kako da kopaju zlato, srebro, gvožđe i bakar. Tako arhonti drže ljude pod svojom vlašću:
i bacaju ljude koji ih slede u veliku zabunu. Ljudi doživljavaju starost ne znajući za radost; umiru ne mogavši da saznaju istinu i spoznaju Boga... I tako su oni porobili celu vasionu, od osnivanja sveta do danas.
Ipak, budući da su mnogi, uprkos snazi polnog prohteva, izmicali njegovoj vlasti, glavni vladar je „zajedno sa svojim moćnicima skovao plan" da potčini čak i najjače ljudske duhove: vladari „vrše preljubu s Mudrošću (Sofijom) rađaju gorku sudbinu." Od tada je sudbina neraskidivi okov: Od te sudbine dolaze nam svaki greh, svaka nepravda, svetogrđe, zaborav, i neznanje, svi teški uslovi, ozbiljnji prekršaji, i veliki strahovi.[4]
Konačno dolazi Hristos, iz plerome, da spasi čovječanstvo, podsjećajući ljude na njihovo nebesko porijeklo. On prolazi kroz sedam nebesa tako da to arhonti ne vide, i boravi na zemlji a da to ne znaju kozmičke sile. Krist se ujedinjuje Sophiom, koju na taj način spasava, a onda ona zajedno s njim spasava iz svijeta one koji imaju iskru njezina svjetla. Samo se oni koji imaju ovo znanje i koji žive asketskim životom mogu vratiti u kraljevstvo svjetlosti; ostali se iznova rađaju dok konačno ne prihvate spasonosno znanje. Izbavljene duše ne bivaju ponovo gurnute u telo (II, l, 27).[1]
Tako Tajna Jovanova knjiga opisuje bedu običnog ljudskog života, bedni život čoveka zarobljenog radom, teranog nagoskom strašću, potčinjenog sudbini, istrošenog naporom da zaradi novac i nagomila bogatstvo.[4] Knjiga nudi odgovore na dva osnovna pitanja: Koje je porijeklo zla? Kako možemo pobjeći od zala ovoga svijeta i vratiti se u naš nebeski dom?[1]
Spis daje razrađenu kozmogoniju koja najviše božanstvo definira uz pomoć apstraktnog koncepta savršenstva, koje isključuje antropomorfizam i bilo kakvu upletenost u svijet.[1] Bog se naziva Otac-Majka. Iz ovog vrhovnog božanstva emaniraju bića svjetlosti, uključujući i Krista i Sofiju. O Duhu Svetom se govori i kao o Majci svega živog (II, l, 10). Pominju se i sedam kraljeva nebeskih svodova Raja (II, l, 11-12) Demoni se razvrstavaju prema kvalitetima četiri elementa: »I poreklo demona koji su u čitavom telu određuje ovih četvoro: toplina, hladnoća, vlažnost i suhoća.« (II, l, 18) –
Krist se pojavljuje Ivanu kao »Otac, Majka i Sin«.[2]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u (Ivanov apokrif, uvod: Frederik Wisse)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
- ↑ Dušan Đorđević Mileusnić, Gnostički tekstovi
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)
- (en) Apocryphon of John (gnosis.org)
- (en) Apocryphon of John (early christian writings)
- (sh) Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u