Otkupnina
 | Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti. |
Značenje reči nosi misao o određenoj ili dogovorenoj ceni koju treba platiti da bi se nekoga ili nešto otkupilo, odnosno da bi plaćanjem te cene stvar ili biće promenilo vlasnika, izbavilo iz nekog stanja, oslobodilo neke obaveze i slično. Na primer, kada otmičari traže otkup za zarobljene osobe, oni određuju ili pregovaraju o ceni otkupa, pri čemu dogovoreni uslovi ili novac postaju predmet kojim se zatočene osobe otkupljuju i izbavljaju iz tog stanja. Još jedan primer može biti cena koju je plaćao neko u prošlosti da bi otkupio roba od svog gospodara i time postao njegov novi vlasnik čime zapravo stiče pravo da ga zadrži u službi ili da ga oslobodi.
Izraz "otkupnina", kao i pojam koji stoji iza značenja te reči često se pojavljuje u Svetom pismu gde predstavlja jednu od osnovnih nauka. U Svetom pismu odnosi se na Isusa Hrista, odnosno na vrednost njegovog života koji je, budući savršen, položen kao žrtva za otkup čovečanstva iz stanja nesavršenosti, tj. greha. Tako na primer čitamo Isusovu izjavu u Mateju 20:28: "ni Sin čovečji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoj život (doslovno: dušu) da kao otkupninu za mnoge."
Grčka reč koja se koristi za otkupninu dolazi od glagola koji znači ”pustiti, osloboditi“. Ovaj se izraz koristio da bi se opisao novac koji se isplaćivao u zamenu za oslobođenje ratnih zarobljenika. U biti, otkupninu se može definisati kao plaćanje da bi se nešto otkupilo. Reč koja se u Hebrejskim pismima koristi za ”otkupninu“ (kópher) dolazi od glagola koji znači ”pokriti“. Naprimer, Bog je upotrebio jedan oblik te riječi kad je Noi rekao da treba ’natopiti‘ (na hebrejskom doslovno: ’pokriti‘) arku smolom (1. Mojsijeva 6:14). To nam pomaže shvatiti da otkupiti znači i pokriti grehe (Psalam 65:3).
Zanimljivo je da jedno delo kaže kako ova reč (kópher) ”uvijek označava ekvivalent“, odnosno nešto što ima jednaku vrednost (Theological Dictionary of the New Testament). Zato je i poklopac na kovčegu saveza po svom obliku bio jednak samom kovčegu. Slično tome, da bi se otkupio ili pokrio greh, mora se platiti cena koja je u potpunosti jednaka šteti uzrokovanoj grehom, odnosno sasvim je pokriva. Stoga je u Božjem Zakonu datom Izraelu stajalo: ”Život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu“ (5. Mojsijeva 19:21).
Po čemu se smrt Isusa Hrista razlikuje od smrti drugih ljudi koji su umrli kao mučenici?
[uredi | uredi kod]Isus je bio savršen čovek. Bio je rođen bez greha i takav je ostao celi život. “On nikakav greh nije počinio.” Bio je “čist, odvojen od grešnika” (1. Petr. 2:22; Hebr. 7:26).
Bio je jedinstveni Božji Sin. To je javno potvrdio i sam Bog govoreći s neba (Mat. 3:17; 17:5). Pre nego što se rodio kao čovek, taj je Sin živeo na nebu. Bog je preko njega stvorio sva druga stvorenja i sve što postoji u svemiru. Kako bi ostvario svoj naum, Bog je čudom preneo njegov život u utrobu jedne device i tako mu omogućio da se rodi kao čovek. Isus je za sebe rekao da je Sin čovečji naglašavajući tako činjenicu da je uistinu čovek (Kol. 1:15-20; Ivan 1:14; Luka 5:24).
Nije bio bespomoćan pred svojim krvnicima. Rekao je: “Ja polažem svoj život. (...) Niko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe polažem” (Ivan 10:17, 18). Nije hteo zamoliti Oca da mu u pomoć pošalje vojske anđela (Mat. 26:53, 54). Premda je zlim ljudima bilo dopušteno da ostvare svoju zaveru i ubiju ga, on je umro dobrovoljno, pravom žrtvenom smrću.
Njegova prolivena krv omogućila je ljudima oslobođenje. “Sin čovečji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoj život dade kao otkupninu za mnoge” (Mar. 10:45). Dakle, njegova smrt nije samo slučaj mučeništva jednog čoveka koji nije hteo kompromitovati svoja verovanja nego nešto daleko značajnije.
Rimljanima 5:12: “Kao što je preko jednog čoveka [Adama] greh ušao u svet i preko greha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagrešili.” (Koliko se god mi trudili živeti čestito, svi smo grešnici od rođenja [Psal. 51:5]. Mi ne možemo zaslužiti večni život.)
Rimljanima 6:23: “Plata za greh je smrt.”
Psalam 49:6-9: “Od onih koji se uzdaju u imetak svoj i koji se hvale velikim bogatstvom svojim, niko ne može otkupiti brata, niti dati Bogu otkup za njega (otkupnina za dušu njihovu toliko je visoka da ostaje neplaćena doveka), pa da živi zauvek i ne vidi jamu grobnu.” (Nijedan nesavršeni čovek ne može nekoga osloboditi greha i smrti. Svojim novcem ne može kupiti večni život. Ne bi to mogao učiniti čak ni kad bi bio spreman žrtvovati svoj život, jer smrt ionako ne može izbeći zato što je plata za greh smrt.)
Potreba za otkupninom pojavila se zbog Adamovog greha. Budući da nije bio poslušan Bogu, Adam je svojim potomcima ostavio u nasledstvo bolest, tugu, bol i smrt (1. Mojsijeva 2:17; Rimljanima 8:20). Bog nije mogao podleći osećajima i smrtnu kaznu naprosto zameniti nekom blažom. Time bi prekršio vlastiti zakon . Osim toga, da je Jehova zanemario svoja merila pravde, zavladali bi opšti haos i bezakonje!
Nadalje, pobuna u Edenu otvorila je još važnija sporna pitanja. Satana je okaljao Božje dobro ime. Ustvari, optužio je Jehovu da je lažov i okrutni diktator koji svoja stvorenja lišava slobode (1. Mojsijeva 3:1-5). Time što je prividno osujetio Božji naum da Zemlju nastani pravednim ljudima, Satana je Boga prikazao nesposobnim (1. Mojsijeva 1:28; Izaija 55:10, 11). Da Jehova nije reagovao na te izazove, možda bi mnoga njegova inteligentna stvorenja u velikoj meri izgubila poverenje u ispravnost njegovog načina vladanja.
OTKUPNINA, vjerovanje da je Isus umro u zamjenu za grešno čovječanstvo, osnova je pravom kršćanstvu. Ipak, ta doktrina je dugo vremena bila predmet kritike i podrugivanja teologa kršćanstva.
Zašto je to tako? Nije li sam Isus u Marku 10:45 rekao: ”Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih“? (Stvarnost).
Neki su tvrdili da Isus nije nikada izgovorio te riječi, već da su nakon njegove smrti bile sastavljene pod utjecajem apostola Pavla. Drugi pak govore da je ”otkup“ ovdje govorna figura ili da ta nauka dolazi iz grčke mitologije! Tako je otkupnina praktički nestala iz crkvenih učenja.
Možeš se upitati kako su rani kršćani gledali na Isusovu smrt. Pavao nam u 2. Korinćanima 5:14, 15, kaže: ”Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju (...) da živi ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih“ (St). Ova je nauka objašnjena tako jednostavnim riječima — sasvim oslobođena kompliciranih promjena koje će kasnije doživjeti od strane crkvenih teologa.
Da li je moguće da je Pavao izmislio ovu nauku? Ne, jer u 1. Korinćanima 15:3 on objašnjava: ”Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe“ (St). Jasno je da su mnogo prije nego što je Pavao napisao svoje poslanice kršćani već razumjeli da je Isusova smrt bila žrtva, otkupnina, stvarna vrijednost plaćena za oslobođenje grešnog čovječanstva. Nadalje, kako ukazuje Pavao, oni su razumjeli da je Kristova smrt ispunjenje ’Pisama‘, to jest, proročanstava poput onih iz 22. psalma i 53. poglavlja Izaije iz Hebrejskih spisa, ili ”Starog zavjeta“.
Ukoliko odlučiš sam ispitati činjenice, saznat ćeš da su se u vrijeme blisko vremenu apostola u kršćanstvo uvukle otpadničke nauke (Djela apostolska 20:29, 30; 2. Timoteju 4:3, 4). Ipak, kako pokazuju spisi prvih crkvenih otaca, vjera u Kristovu otkupnu žrtvu se održala. Međutim, kad su neki kasniji teolozi istraživali nauku o otkupnini, postavili su neka teška pitanja, kao što su: Kome je otkupnina plaćena? I zašto je takvo plaćanje bilo nužno?
U četvrtom stoljeću naše ere, Grgur iz Nise je s drugima razložio stav da je otkup bio plaćen Sotoni Ðavlu! Sotona je, kako su govorili, imao vlast nad čovjekom, te mu je otkupnina plaćena da oslobodi čovječanstvo. No, njihov suvremenik po imenu Grgur iz Nazijanca je uvidio prazninu te teorije. Ona je nametala premisu da je Bog bio obavezan prema Ðavlu — pravi apsurd! Ideja o otkupu plaćenom Ðavlu je ipak uhvatila korijen i održala se stoljećima.
Da li je otkupnina mogla biti plaćena samom Bogu? Grgur iz Nazijanca je i u toj ideji vidio probleme. Pošto ’nismo bili u vlasti [Boga]‘, zašto bi njemu trebala biti plaćena otkupnina? Nadalje, ’da li se Otac mogao radovati smrti svog Sina‘ zahtijevajući otkupninu? Naizgled teška pitanja, koja su bacala sumnju na samu otkupninu.
Tvoje te istraživanje ovog predmeta može odvesti u rano 12. stoljeće. Anselmo, nadbiskup Canterburyjski, pokušao je odgovoriti na ta pitanja u svojoj knjizi Cur Deus Homo (Zašto je Bog postao čovjekom). Knjiga je učila da je Kristova smrt poslužila kao sredstvo zadovoljavanja božanske pravde, iako ne kao otkupnina. Anselmo je smatrao da bi opraštanje grijeha otkupninom, a bez zadovoljavanja pravde, bilo jednako ostavljanju grijeha neispravljenog. ”No, Bog u svom Kraljevstvu ne može ništa ostaviti neispravljeno“, rekao je Anselmo. Kako je Bog onda ispravio stvari?
Raspravljajući kako ’grijeh obeščašćuje Boga‘, Anselmo je rekao da ne bi bilo dovoljno ”jednostavno povratiti ono što je bilo oduzeto“ Adamovim grijehom. Pošto je Bog bio uvrijeđen, otkupnina — pa čak i žrtva savršenog čovjeka — ne bi bila dostatna. ”Obzirom na nanesenu uvredu“, zaključio je svećenik, ”mora se uzvratiti više od onoga što je bilo oduzeto.“ (Naglašeno od nas.) Anselmo je uvjeravao kako je to zahtijevalo smrt nekog tko je bio ”i bog i čovjek“!
Kakva god bila tvoja reakcija na Anselmova učenja, ona su ovladala njegovim suvremenicima, a imaju utjecaja i dan danas. Pa, Anselmo je jednim potezom osnažio nauku o Trojstvu te otkupnini, bar u kršćanstvu, zadao smrtni udarac! ”Zadovoljština“ je postala uzrečica teologa, dok je riječ ”otkup“ postepeno padala u zaborav. Anselmove su teorije bile skoro u potpunosti zasnovane na varavoj logici, a ne na Bibliji. I kako je vrijeme prolazilo, učenjaci poput Tome Akvinskog su se svojom vlastitom logikom počeli udaljavati od Anselmove teorije ”zadovoljštine“. Pojavila su se razna razmišljanja. Teorije otkupnine su se množile, a rasprave su od Biblije sve dublje zalazile u ljudska razmišljanja, filozofiju i mistiku.
Pomaknimo se, ipak, malo bliže današnjici. Kad je u 16. stoljeću provalila oluja protestantske reformacije, pojavila se radikalna grupa nazvana Socinijanci. Oni nisu priznavali da nam je Isusova smrt na bilo koji način ”omogućila spasenje“, nazivajući takvo vjerovanje ”prijevarnim, pogrešnim, i vrlo pogubnim (...) koje je u protuslovlju i sa Biblijom i razumom“ (The Racovian Catechisme). Budući da Bog velikodušno oprašta, nije bilo potrebe za zadovoljenjem pravde. Tvrdili su da je Kristova smrt otkupljivala tako što je ljude poticala da oponašaju njegov savršeni primjer.
Napadnuta od te i sličnih hereza, katolička je crkva poduzela protuudar, te je sazvala koncil u Trentu (od 1545. do 1563. n. e.). No, dok su se u vezi mnogih nauka zauzimali određeni stavovi, koncil se pokazao nejasnim i suzdržljivim po pitanju otkupljenja. Govorilo se o ’vrijednosti Isusa Krista‘ i koristio se termin ”zadovoljština“, ali se pomno izbjegavao termin ”otkupnina“. Kao posljedica, crkva se zaustavila daleko od zauzimanja bilo kakvog jasnog biblijskog stava. Vrata spekulacijama ostala su širom otvorena.
Od koncila u Trentu su teolozi — kako katolički tako i protestantski — razvili bezbrojne teorije o otkupljenju. (Vidi okvir na stranici 7.) Ipak, nekog suglasja o značenju Kristove smrti još nema na vidiku. Teolozi se slažu jedino u svom omalovažavanju biblijskog termina ”otkup“, te ga rado ignoriraju, izbjegavaju ili svojim tumačenjima odbacuju. Značenje Kristove smrti se tumači tehničkim žargonom, kompleksnim izvrtanjima prijevarne logike i zvučnim terminima, kao što su ”moralni utjecaj“ i ”reprezentativna fizička zadovoljština“. Umjesto da izgrađuju vjeru u Kristovu smrt, svećenici kršćanstva su od njegova mučeničkog stupa načinili kamen spoticanja.
Koji razlog leži iza ovog dubokog propusta? Katolički teolog Boniface A. Willems to pripisuje činjenici da su teolozi ”poučavani u brižno čuvanoj izolaziciji“ — previše udaljeni od stvarnih potreba ljudi. Ne bi li se složio sa tom procjenom? No, Jeremija 8:9 ide i dalje, ukazujući na pravi korijen problema: ”Gle, oni prezreše riječ Jahvinu! A njihova mudrost — što im koristi?“ (St).
Sigurno je da se u vezi nauke o otkupnini mogu postaviti neka teška pitanja (2. Petrova 3:16). Međutim, umjesto da u Bibliji potraže odgovore, teolozi su koristili ljudsku mudrost i logiku (1. Korinćanima 1:19, 20; 2:13). Usudili su se odbaciti dijelove Biblije koji nisu odgovarali njihovom ukusu — ili teorijama (2. Timoteju 3:16). Unapređivali su nebiblijske nauke, kao što je nauka o Trojstvu (Ivan 14:28). Njihova je pak najveća greška to što su spasenje čovjeka učinili nečim od najveće važnosti, ignorirajući mnogo važnija pitanja koja uključuju Božje ime i Kraljevstvo (Matej 6:9, 10).
Usmjeri sada svoju pažnju na kasne 1800-te. Bogobojazni čovjek po imenu Charles Taze Russell odvojio se iz glavne teološke struje i počeo izdavati ovaj časopis — Kulu stražaru. ”Od prvog broja“, pričao je Russell, ”ona je poseban zastupnik Otkupnine.“
Kula stražara služi u tu svrhu do današnjeg dana. U toku više od stotine godina ona je iznosila jasne biblijske razloge za vjerovanje u otkupninu, te je davala razumne, biblijske odgovore na izazove kritičara. Mi te zato pozivamo da još bolje promotriš što Biblija kaže o Isusovoj smrti i njenom značenju.
- REKTORSKA TEORIJA ILI TEORIJA UPRAVE: Nizozemski teolog Hugo Grotuis ju je razvio u 17. stoljeću da bi opovrgao teorije Socinijanaca. Grotius je Kristovu smrt smatrao ”vrstom legalne transakcije u kojoj Bog ima ulogu Rektora ili Upravnika, a čovjek ulogu krivca“ (Hastingsova Encyclopædia of Religion and Ethics).
- TEORIJA ŽIVOTOVAŽNOG POMIRENJA: Predložio ju je 1946. protestantski teolog Clarence H. Hewitt. On na Kristovo djelo nije gledao kao na plaću za neki zakonski prekršaj, već kao da nas ono ’oslobađa od dominacije zakona grijeha i smrti, te potiče pokajanje i pobožnu tugu, dovodeći nas tako pred Bogom u povoljno stanje za primanje oproštaja‘.
- OTKUPLJENJE OD SUKRŠĆANINA: Rimokatolički teolog Boniface A. Willems (1970) izjednačava ”otkupljenje“ sa ”odbacivanjem egoizma i otvaranjem svog srca jednih prema drugima“. On dodaje: ”Kršćanska misao o zamjeni ili patnji zastupnika je ta da se netko osjeća solidarno povezan sa ljudskom rasom opterećenom grijehom. (...) Crkva je, dakle, prijateljstvo onih koji su spremni živjeti u posebnoj službi zbog drugih.“
- TEORIJA ŽRTVENOG JARCA: Tu je teoriju predložio 1978, katolički teolog Raymund Schwager. On je odbacio ideju da bi Bog ”zahtijevao oko za oko“. Na Kristovu žrtvu gleda kao na neku vrstu katarze (pročišćenja) koja ljudskom društvu dozvoljava da iz sebe zbaci prirođene nasilne težnje i tako ih se oslobodi.
- SOCIO-POLITIČKO OTKUPLJENJE: Baptistički teolog Thorwald Lorenzen je 1985. napisao: ”Bog za grešnika ne traži samo religiozni oprost, već i političko oslobođenje siromašnih i potlačenih. (...) Kristova smrt, dakle, otkriva Boga koji je zainteresiran za ozdravljenje svih dimenzija ljudskog života.“