Joseph Fouché
| Joseph Fouché | |
|---|---|
 | |
| Mandat 23. lipnja 1815. – 7. srpnja 1815. | |
| Prethodnik | Komisija formirana |
| Nasljednik | Komisija ukinuta |
| Rođenje | 21. svibnja 1759. Le Pellerin, Francuska
|
| Smrt | 25. prosinca 1820. Trst, Italija(tada  Austrijsko Carstvo)
|
| Politička stranka | Klub jakobinaca |
| Supružnik | Bonne Jeanne Coiquaud |
Joseph Fouché, 1. duc d'Otrante (Le Pellerin, 21. svibnja 1759. - Trst, 25. prosinca 1820.) je bio francuski državnik i političar, poznat kao neosporivi ministar policije i siva eminencija u svim vladama Francuske od 1792. do 1815. godine. Kao izrazito sposoban organizator i oportunist, Fouché je bio jedna od ključnih ličnosti najturbulentnijeg perioda francuske historije.
Fouché je rođen 21. svibnja 1759. godine u mjestu Le Pellerin, nedaleko od Nantesa. Iako školovan od strane svećenika u Nantesu i Parizu, Fouché nije zaređen. Godine 1791., kada je svećenićki red koji ga je školovao ukinut, Fouché je postao ravnatelj njihove škole te se ubrzo pridružio lokalnom ogranku Jakobinaca, čiji je predsjednik ubrzo postao. Dana 16. rujna 1792. godine, Fouché je izabran u Nacionalni konvent, gdje se isprva pridružio Žirondincima. Na suđenju Louisu XVI, glasao je za kraljevu smrt, nakon čega je postao blizak Montanjarima.
Nakon što je u veljači 1793. objavljen rat Ujedinjenom Kraljevstvu, Fouché je poslan na nekoliko misija kako bi osigurao lojalnost provincija. U listopadu je poslan u Lyon kako bi se obračunao s gradom koji se pobunio protiv Konventa. Pobunjenici su giljotinirani ili strijeljani, a grad je pretrpio veliku materijalnu štetu. Iako je njegova uloga bila neupitna, Fouché je, kada je većina Komiteta javnoga spasa pod Robespierreovim pritiskom počela kritizirati teror, zagovarao umjereni put. U travnju 1794., nakon pogubljenja Hébertovih pristaša, Fouché je pozvan pred Konvent. U lipnju postaje predsjednik Kluba jakobinaca, no napušta ga nakon konflikta s Robespierreom, nakon kojega okuplja saveznike i tako doprinosi njegovu padu u srpnju iste godine. Tokom Direktorija, Fouché je ostao pristaša jakobinaca. Nakon puča 1797. izbacio je rojaliste iz zakonodavnih vijeća, a ubrzo je imenovan poslanikom u Milan, a potom i Haag.
Dana 20. srpnja 1799., Fouché je postao ministar policije te je svesrdno podržao Napoleonov puč 18. brumairea. Nakon toga je dobio zadatak organiziranja i vođenja tajne policije, pri čemu je bio i više nego uspješan. Ipak, u kolovozu 1802. godine, njegovo ministarstvo je ukinuto zbog pokušaja da se usprotivi odluci Senata da se Napoleon imenuje doživotnim konzulom. Njegovim odlaskom, u policiji je nastao kaos koji je popravljen tek nakon što je Fouché ponovno postao ministar nakon što je dao podršku Prvom Carstvu. Tokom 1808. godine postaje grof Carstva, a sljedeće godine i duc d'Otrante. Godine 1909., uz ministarstvo policije dobio je i ministarstvo unutrašnjih poslova.
Prolongirani ratovi, a posebice pobuna u Španjolskoj, probudili su sumnje kod Fouchéao stabilnosti Carstva te ovaj od 1807. godine počinje spletkariti, posebice s rojalistima i Britanijom. U srpnju 1809., Fouché je samoinicijativno naredio mobilizaciju gotovo 60,000 pripadnika Nacionalne garde diljem zemlje. Ovaj potez zasmetao je Napoleonu, koji je ubrzo razriješio Fouchéa dužnosti ministra. Fouché je imenovan guvernerom, no prije nego je napustio Francusku, otkriveni su njegovi tajni pregovori s Britancima te je javno osramoćen. Sljedeće tri godine boravi u Aix-en-Provenceu. Kako bi ga otjerao iz Francuske, Napoleon ga je 1812. imenovao upraviteljem Ilirskih pokrajina, a kada je Austrija vratila svoj teritorij, poslao ga je u Napulj, gdje je, izgleda, igrao dvostruku igru s Napoleonom i napuljskim kraljem Joachimom Muratom.
Nakon Napoleonovog prvog pada, Fouché se u travnju 1814. vratio u Pariz, no Louis XVIII ga je ignorirao pa je Fouché počeo spetkariti protiv kralja. Naknadno mu je ponuđeno mjesto ministra policije, no odbio ga je, samo da bi ga prihvatio kada se Napoleon vratio s Elbe. Stokom Stotinu dana, Fouché je Napoleonu predlagao liberalizam dok je istovremeno njegovao dobre odnose s Louisom XVIII i Austrijom. Nakon poraza kod Waterlooa, Fouché je nagovorio Napoleona na drugu abdikaciju te je nakratko bio predsjednik Izvršne komisije. Nakon stabilizacije Restauracije, Louis XVIII ga je imenovao ministrom policije, no radikalni rojalisti su ubrzo isforsirali njegovu ostavku. Fouché je ubrzo osuđen zajedno s ostalima koji su glasali za ubojstvo Louisa XVI te je protjeran na mjesto poslanika u Dresden. Egzil je proveo u Pragu, Linzu i Trstu.
Umro je 25. prosinca 1820. u Trstu kao prognanik.
- Memoari (fr)
