Prijeđi na sadržaj

UEFA Euro

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Evropsko prvenstvo u fudbalu)
UEFA Euro
UEFA European Championship
Općenito
Utemeljeno 1960.
Regija Europa (UEFA)
Broj momčadi 24 (završnica)
Aktualni prvak Španija Španjolska (četvrti naslov)
Najuspješnija momčad Španija Španjolska
(četri naslova)

UEFA Europsko prvenstvo (engleski: UEFA European Championship) ili samo UEFA Euro je najvažnije kontinentalno, reprezentativno natjecanje u Europi koje se održava svake četiri godine. Natjecanje organizira UEFA, a na njemu imaju pravo sudjelovati sve reprezentacije koje su članice te organizacije. Turnir se održava svake parne godine od 1960., između dva Svjetska prvenstva. Izvorno je nosio naziv UEFA Europski kup nacija, s tim da od 1968. godine koristi aktualno ime. Od 1996., uobičajeno je da se natjecanja nazivaju "UEFA Euro [godina].", što se kasnije, retroaktivno, primijenilo i na ranija izdanja turnira.

Prije ulaska u završnicu, sve zemlje (osim domaćina), moraju proći kroz kvalifikacijski ciklus. Europski prvaci imali su pravo natjecati se na Kupu konfederacija naredne godine, mada ne i obvezu, dok je natjecanje bilo aktivno.[1]

Dosad je održano petnaest izdanja Eura, na kojima je titule prvaka osvajalo ukupno deset različitih zemalja: Njemačka i Španjolska su osvojile tri prvenstva, Francuska dva, dok su jedan naslov osvojili Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Nizozemska, Danska, Italija, Grčka i Portugal. Španjolska je jedina reprezentacija u historiji turnira koja je uzastopno osvajala naslove prvaka, ostvarivši to 2008. i 2012. godine. UEFA Euro je drugo najgledanije nogometno natjecanje u svijetu, odmah iza Svjetskog prvenstva.[2]

Posljednje prvenstvo održano je 2024. godine u Njemačkoj, a pobjednik je bila Španjolska, koja je pobijedila Englesku u finalu u Berlinu. Treće mjesto podijelile su Francuska i Nizozemska. Sljedeće prvenstvo održat će se 2028. godine.

Historija

[uredi | uredi kod]

Počeci

[uredi | uredi kod]
Prikaz najboljih rezultata sudionica Eura na mapi

Ideju o paneuropskom nogometnom natjecanju prvi je predložio Henri Delaunay, glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza, još 1927. godine, međutim ideja je krenula u realizaciju tek 1958. godine, tri godine nakon Delaunayjeve smrti;[3][4] trofej pobjednika Eura bit će nazvan u njegovu čast.[5] Prvi turnir, Europski kup nacija, organiziran je 1960. godine u Francuskoj, a na njemu su sudjelovale četiri reprezentacije, od njih 17 koje su sudjelovale u kvalifikacijskom procesu.[6] Prvak je te godine bio Sovjetski Savez, koji je u napetom finalu u Parizu pobijedio SFR Jugoslaviju 2:1.[7] Interesantno je kako se Sovjetski Savez plasirao za završnicu tek kad je Španjolska odbila igrati protiv njih zbog političkih razloga.[8] Zanimljivo je također primijetiti kako na turniru nisu sudjelovale ni tadašnje velesile poput Engleske, Zapadne Njemačke, Nizozemske ili Italije.[9]

Sljedeći turnir održao se 1964. godine u Španjolskoj, a na njemu je, u kvalifikacijskom ciklusu, sudjelovalo čak 29 reprezentacija;[10] Zapadna Njemačka ponovo nije sudjelovala, dok se Grčka povukla nakon što su izvučeni s Albanijom, s kojom su još službeno bili u ratu.[11] U finalu, na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu, domaćin Španjolska pobijedila je branitelje naslova, Sovjetski Savez, rezultatom 2:1.[12]

Format je ostao identičan i za turnir 1968. godine, čiji je domaćin, ali i pobjednik, bila Italija.[13][14] Ovaj turnir specifičan je zbog dvije situacije koje su se tada dogodile prvi i jedini put u historiji Eura - (1) polufinalna utakmica između Italije i Sovjetskog Saveza odlučena je bacanjem novčića;[15] a (2) došlo je i do ponavljanja finalne utakmice između Italije i SFR Jugoslavije, nakon što je prva završila rezultazom 1:1.[16] Italija je u ponovljenoj utakmici slavila s 2:0.[17] Kvalifikacijama za ovaj turnir pristupila je 31 zemlja, što je bio dokaz rasta njegove popularnosti.[18]

Zapadna Njemačka je postala prvak u Belgiji 1972. godine, nakon što je na Heyselu porazila Sovjetski Savez rezultatom 3:0 u finalu četvrtog Eura; golove u briselskom finalu postigli su Gerd Müller (2) i Herbert Wimmer.[19] Ispostavilo se kako je ovaj turnir bio uvod u naredna događanja u nogometnom svijetu, s obzirom da je predstavio zapadnonjemačku reprezentaciju koja će postati svjetski prvak 1974. godine.[20][21]

Turnir održan 1976. godine u SFR Jugoslaviji bio je posljednji na kojemu su sudjelovale samo četiri ekipe i za kojega se i domaćin morao kvalificirati. U finalu je Čehoslovačka porazila Zapadnu Njemačku nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, koji su premijerno uvedeni upravo na ovom turniru. Nakon sedam uspješnih izvođenja, Uli Hoeneß je promašio za Zapadnu Njemačku, što je značilo da je Antonín Panenka imao priliku postići pobjedonosni jedanaesterac. Potkopavši loptu,[22] Panenka je postigao moguće najpoznatiji penal u historiji i osigurao Čehoslovačkoj pobjedu rezultatom 5:3.[23]

Proširenje na 8 momčadi

[uredi | uredi kod]

Kada je Italija 1980. godine ponovno dobila domaćinstvo, turnir je proširen s četiri na osam reprezentacija. Turnir se igrao kroz dvije grupe, pobjednici kojih bi išli u finale, a drugoplasirani u borbu za treće mjesto.[24] Prvak je po drugi puta postala Zapadna Njemačka, koja je na Olimpicu u Rimu pobijedila Belgiju rezultatom 2:1; golove je postigao Horst Hrubesch.[25] Hrubesch je rano donio vodstvo Njemačkoj, nakon čega je René Vandereycken izjednačio iz jedanaesterca u drugom poluvremenu. Dvije minute prije kraja utakmice, Hrubesch je zabio glavom nakon kornera što ga je izveo Karl-Heinz Rummenigge, osiguravši tako Njemačkoj drugi naslov prvaka Europe.[26]

Francuska je, kao domaćin, prvi puta osvojila Euro 1984. godine, kada je njihov kapetan Michel Platini postigao 9 golova u samo 5 utakmica, uključujući i prvi gol u finalnoj pobjedi protiv Španjolske 2:0.[27][28] Format natjecajnja nanovo je promijenjen - umjesto sustava iz 1980. godine, dvije najbolje reprezentacije iz grupne faze išle su u polufinale, odakle su pobjednice išle u finale; ukinuta je i utakmica za treće mjesto.[29]

Turnir 1988. organizirala je Zapadna Njemačka, međutim izgubila je u polufinalu od rivala Nizozemske 2:1, što je izazvalo burne proslave u toj zemlji.[30][31] Nizozemska je u finalu svladala Sovjetski Savez 2:0 na Olympiastadionu u Münchenu,[32] u utakmici u kojoj je Marco van Basten iz voleja postigao jedan od najboljih golova u historiji nogometa.[33]

UEFA Euro 1992. godine održan je u Švedskoj, a osvojila ga je Danska, koja je izborila nastup tek nakon što je UEFA zabranila Jugoslaviji da sudjeluje jer su neke zemlje članice SFR Jugoslavije bile u ratu.[34][35] Danci su u polufinalu izbacili branitelje naslova, Nizozemce, nakon jedanaesteraca,[36] da bi u finalu s 2:0 pobijedili Njemačku, tadašnje svjetske prvake.[37] Ovo je bio prvi veliki turnir na kojemu se natjecala ujedinjena Njemačka te jedan od prvih velikih turnira na kojima su na leđima dresova bila otisnuta imena igrača.

Proširenje na 16 momčadi

[uredi | uredi kod]

Engleska je 1996. godine bila domaćin prvenstva na kojemu je broj reprezentacija s osam povećan na 16.[38] Domaćini su, u reprizi polufinala Svjetskog prvenstva 1990., ispali od Njemačke, nakon jedanaesteraca,[39] koja će u finalu svladati novoformiranu Češku 2:1 i to zahvaljujući prvom zlatnom golu na nekom velikom turniru, a kojega je postigao Oliver Bierhoff.[40][41] Bio je ovo prvi naslov Njemačke kao ujedinjene zemlje.

Sljedeći turnir bio je prvi kojeg su zajednički organizirale dvije zemlje, Belgija i Nizozemska.[42] Tadašnji svjetski prvak, Francuska, bila je favorit za osvajanje Eura, što im je pošlo za rukom nakon što su pobijedili Italiju 2:1 u produžecima; Francuska je gubila 1:0, ali se vratila Wiltordovim golom u posljednjoj minuti te pobijedila golom Davida Trezegueta. Francuska je tako spojila naslov svjetskog i europskog prvaka.[43]

Kao što je bio slučaj s Danskom 1992., UEFA Euro 2004. u Portugalu je donio veliko iznenašenje - Grčka, koja se dotad samo dva puta kvalificirala za veliko natjecanje (Euro 1980. i Svjetsko prvenstvo 1994.), pobijedila je domaćine, Portugal, golom Angelosa Charisteasa na turniru na kojemu su im izgledi za osvajanje bili gotovo nikakvi.[44] Na svom putu do senzacionalne pobjede, Grčka je izbacila branitelje naslova, Francusku,[45] te Češku uz pomoć srebrnog gola,[46][47] pravila koje je bilo uvedeno kao zamjena za zlatni gol dok i samo nije ukinuto nedugo nakon ovog turnira.[48]

Euro 2008. godine, kojeg su zajednički organizirale Austrija i Švicarska, bio je drugi turnir organiziran od strane dvije zemlje i prvi na kojemu je dodijeljen novi trofej.[49] Turnir se igrao od 7. do 29. lipnja, a u finalu si igrale Njemačka i Španjolska.[50][51] Španjolska je pobijedila golom Fernanda Torresa u 33. minuti, osvojivši tako svoje drugo prvenstvo nakon 1964. godine; osvajanje je izazvalo veliko slavlje u Španjolskoj.[52] Španjolska je s 12 golova bila momčad s najviše postignutih golova, David Villa je bio najbolji strijelac, a Xavi najbolji igrač turnira, dok je čak devet španjolskih igrača bilo u najboljoj momčadi turnira.

Turnir 2012. godine su zajednički organizirale Poljska i Ukrajina, što je bio treći slučaj dvostrukog domaćinstva i prvi uzastopni.[53] Španjolska je u finalu s 4:0 pobijedila Italiju, postavši tako prva zemlja koja je uspješno obranila titulu prvaka Europe i prva koja je osvojila tri velika natjecanja za redom (Euro 2008., Svjetsko prvenstvo 2010. i Euro 2012.).[54] Postigavši treći gol protiv Italije, Fernando Torres je postao prvi igrač koji je postigao gol u dva finala UEFA Eura. Uz to, Torres je bio najbolji strijelac turnira zajedno s Balotellijem, Dzagojevim, Gómezom, Mandžukićem i Cristianom Ronaldom, iako je na turniru korišten kao zamjena.

Proširenje na 24 momčadi

[uredi | uredi kod]

UEFA je odlučila kako će se za turnir 2016. godine u Francuskoj broj reprezentacija povećati na 24;[55] odluka je donesena u rujnu 2008. godine,[56] a incirali su ju savezi Škotske i Irske.[57] Prvenstvo u Francuskoj bilo je treće u toj zemlji, čime je Francuska postala prva zemlja koja je tri puta bila domaćin UEFA Eura. U finalu je Portugal porazio domaćina Francusku nakon produžetaka i tako po prvi puta postao europski prvak.

Što se Eura 2020. tiče, iako su postojale preliminarne kandidature Turske, Irske/Škotske i Azerbajdžana/Gruzije, UEFA je objavila kako će taj turnir biti paneuropski, odnosno kako će se utakmice igrati u različitim gradovima diljem Europe, s tim da će se finalna faza igrati na Wembleyju u Londonu.

Trofej

[uredi | uredi kod]

Pobjednik UEFA Eura dobiva trofej Henrija Delaunayja, nazvan u čast UEFA-inog glavnog tajnika i začetnika ideje europskog nogometnog prvenstva. Kako je Henri Delaunay umro pet godina prije prvog turnira 1960. godine, njegov sin Pierre je bio zadužen za dizajniranje trofeja.[58] Od prvog turnira, trofej se predaje u posjed pobjedničkoj ekipi na period od četiri godine, odnosno do sljedećeg izdanja natjecanja.

Za turnir 2008. godine, trofej Henrija Delaunayja je povećan, pošto je stara verzija bila u sjeni drugih UEFA-inih trofeja, poput onoga za pobjednike Lige prvaka. Novi trofej izrađen je od srebra, a s novom visinom od 60 cm i masom od 8 kg je i viši i teži od stare verzije. S novog trofeja je uklonjena i malena figura na stražnjoj strani koja žonglira loptu, kao i mramorno postolje; srebrna baza trofeja morala je biti proširena kako bi trofej bio stabilan. Imena dotadašnjih pobjednika, koja su ranije bila ugravirana u mramorno postolje, sada se graviraju na stražnju stranu trofeja.[59]

Igračima i trenerima prvoplasirane i drugoplasirane ekipe uručuju se zlatne i srebrne medalje, a drugoplasiranoj momčadi uručuje se i plaketa. Iako se utakmica za treće mjesto ne igra, UEFA je od 2012. godine odlučila honorirati polufinaliste s brončanim medaljama po prvi puta u historiji natjecanja.[60] Brončane medale su se ranije dodjeljivale pobjedniku utakmice za treće mjesto, mada je posljednja takva utamica odigrana 1980. godine.

Format natjecanja

[uredi | uredi kod]

Natjecanje

[uredi | uredi kod]

Do 1980. godine, samo su četiri ekipe sudjelovale u završnici turnira. Od 1980. do 1996. godine sudjelovalo je osam ekipa u završnici. Potonje godine, broj sudionica završnice povećan je na 16 jer se pojavila situacija da su se europske zemlje lakše kvalificirale na FIFA Svjetsko prvenstvo nego na vlastito kontinentalno prvenstvo; 14 od 24 ekipe na Svjetskim prvenstvima 1982., 1986. i 1990. bilo je iz Europe, dok se Euro još uvijek odigravao uz sudjelovanje samo osam reprezentacija.

Od 2016. godine, broj sudionica povećan je sa 16 na 24. Tokom 2007. godine, mnogo je razgovora vođeno oko povećanja broja sudionica na 24, što su inicirale Irska i Škotska, što zbog povećanog broja reprezentacija nakon raspada Čehoslovačke, SFR Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, što zbog primanja Izraela i Kazahstana u UEFA-u. Tada novoizabrani predsjednik UEFA-e, Michel Platini, navodno je zagovarao proširenje, što je se pokazalo kao ispravna pretpostavka. I dok se UEFA-in Izvršni odbor 17. travnja 2007. izjasnio protiv proširenja za Euro 2012. godine, Platini je u lipnju 2008. godine izjavio kako će se broj sudionica povećati na 24 počevši s turnirom 2016. godine.[61] Dana 25. rujna, Franz Beckenbauer je objavio kako je dogovor postignut te kako će vijest biti službeno objavljena narednog dana.[62]

Reprezentacije u završnici određuju se kroz niz kvalifikacijskih utakmica; za turnire 1960. i 1964. to je bio play-off koji se organizirao kroz dvije utakmice (domaći-gosti), a od 1968. nadalje kroz kombinaciju kvalifikacijskih grupa i play-offa. Tokom prvih turnira, domaćin se birao među četiri finalista, nakon odrađenih kvalifikacija.

Od povećanja broja reprezentacija 1980. godine, domaćin se birao unaprijed i bio je automatski kvalificiran za završnicu.

Kvalifikacije

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Kvalifikacije za UEFA Euro

Kako bi se kvalificirala na završnicu, reprezentacija mora završiti na jednom od kvalifikacijskih mjesta ili pobijediti u play-offu. Nakon ovoga, momčad odlazi u zemlju domaćin, gdje sudjeluje u završnici, zajedno s automatski kvalificiranim domaćinom. Kvalifikacije u pravilu započinju tokom jeseni nakon Svjetskog prvenstva, gotovo dvije godine prije samog turnira.

Kvalifikacijske grupe ždrijeba UEFA temeljem svojih koeficijenata. Nositelji skupina su načelno raniji prvaci i najbolje momčadi temeljem rezultata u prethodnim kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva. Kako bi se dobio kvalitetniji uvid u snagu reprezentacija, iste se rangiraju. Isto se postiže tako da se uzima ukupni broj osvojenih bodova za svaku reprezentaciju, koji se nakon toga podijeli s brojem utakmica kako bi se dobio broj bodova po utakmici. U slučaju da je reprezentacija bila domaćin jednog od dva prethodna natjecanja i tako bila automatski kvalificirana, koristit će samo rezultati s posljednjeg kvalifikacijskog ciklusa. Ukoliko dvije momčadi imaju isti broj bodova, UEFA koristi sljedeće kriterije temeljem kojih rangira reprezentacije:

  1. Koeficijent iz utakmica odigranih u posljednjim kvalifikacijama
  2. Prosječna gol razlika
  3. Prosječni broj postignutih golova
  4. Prosječni broj postignutih golova u gostima
  5. Izvlačenje

Kvalifikacije se provode kroz grupni sustav, a grupe se ždrijebaju prije početka, temeljem jakosnih skupina određenih prema kriterijima rangiranja. Ždrijeb se održava nakon završetka kvalifikacija za prethodno Svjetsko prvenstvo. Grupe se igraju u ligaškom formatu, odnosno svaka reprezentacija međusobno igra dva puta, jednom kao domaćin, jednom kao gost. Momčadi se, nakon toga, kvalificiraju ili za završnicu ili za play-off, ovisno o svojoj poziciji u grupi. Kao i u većni liga, pobjeda nosi tri boda, remi jedan, a poraz nula bodova. U slučaju da, nakon svih odigranih utakmica, dvije ili više ekipa imaju isti broj bodova, koriste se sljedeći kriteriji:

  1. Veći broj bodova u međusobnim susretima
  2. Bolja gol razlika u međusobnim susretima
  3. Veći broj postignutih golova u međusobnim susretima
  4. Veći broj postignutih golova u gostima u međusobnim susretima
  5. Uspjeh u cijeloj grupi:
    1. Bolja gol razlika
    2. Veći broj postignutih golova
    3. Veći broj postignutih golova u gostima
    4. Fair play
  6. Izvlačenje

Završnica

[uredi | uredi kod]

Šesnaest reprezentacija sudjelovalo je u završnici 2012. godine. Bili su to domaćini, Poljska i Ukrajina, pobjednici i najbolja drugoplasirana reprezentacija iz devet kvalifikacijskih skupina te četiri pobjednika play-off runde. Tih je šesnaest reprezentacija ždrijebano u četiri grupe (A-D) s po četiri reprezentacije. Grupe je ždrijebala UEFA, ponovo temeljem koeficijenata i jakosnih skupina. Nositelji su bili domaćini, branitelj naslova (koji se morao kvalificirati) te najbolje reprezentacije prema ranijim rezultatima; ostale reprezentacije su rangirane temeljem koeficijenata.

S obzirom da je broj sudionika završnice za turnir 2016. povećan na 24, iste su rasporežene u šest grupa po četiri ekipe, a u sljedeću fazu prolaze prvoplasirane i drugoplasirane reprezentacije iz svake grupe te četiri najbolje trećeplasirane ekipe iz šest grupa. Šesnaest ekipa dalje sudjeluje u fazi na izbacivanje, koja započinje s osminom finala.[63]

Grupe se i dalje igraju u ligaškom formatu, mada jednokružno. Isti sustav bodova i rangiranja u slučaju izjednačenih bodova koristi se i u novom formatu, s tim da se raspored odigravanja utakmica određuje prije početka, također ždrijebom; posljednje dvije utekmice u svakoj grupi igraju se istovremeno. Nakon osmine finala, pobjednice dalje odlaze u četvrtfinale, polufinale i u finale; utakmice za treće mjesto nema. Ukoliko u fazi na izbacivanje rezultat ostane izjednačen nakon 90 minuta, igraju se produžeci, a ako ni tada ne bude pobjednika, izvode se jedanaesterci.

Maskote

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Maskote UEFA Europskih prvenstava
Albärt, službena maskota Eura 2024. godine u Njemačkoj.

Iako su maskote na velikim nogometnim natjecanjima prisutne još od Svjetskog prvenstva 1966. u Engleskoj, UEFA Euro je tu praksu uveo tek 1980. godine u Italiji; od tog turnira je svaki Euro imao barem jednu službenu maskotu. To su bile:

Godina Domaćin Maskota Lik/Opis
1980. Italija Pinocchio Stilizirani drveni lutak iz djela Carla Collodija
1984.  Francuska Péno Antropomorfni bijeli pijetao (Gallus gallus domesticus)
1988.  Zapadna Njemačka Berni Antropomorfni flamanski divovski zec (O. cuniculus domesticus)
1992.  Švedska Rabbit Antropomorfni zec (Oryctolagus cuniculus) u švedskom dresu
1996.  Engleska Goliath Antropomorfni lav (Panthera leo) engleskom dresu (vidi World Cup Willie)
2000.  Belgija /  Nizozemska Benelucky Antropomorfni lav (Panthera leo) šarene grive s đavoljim repom
2004.  Portugal Kinas Animirani dječak u dresu portugalske reprezentacije
2008.  Austrija /  Švicarska Trix i Flix Stilizirani dječaci koji predstavljaju Austriju i Švicarsku
2012.  Poljska /  Ukrajina Slavek i Slavko Stilizirani dječaci koji predstavljaju Poljsku i Ukrajinu
2016.  Francuska Super Victor Stilizirani dječak-superheroj
2020.[64] Evropska unija Europa Skillzy Stilizirani mladić inspiriran freestyle nogometom i uličnim nogometom
2024. Njemačka Njemačka Albärt Antropomorfni plišani medvjedić u nogometnoj opremi
2028.  Engleska /  Irska /
 Sjeverna Irska /  Škotska /  Wales 		TBD
2032.  Italija /  Turska TBD

Rezultati

[uredi | uredi kod]

Pregled svih dosadašnjih prvenstava

[uredi | uredi kod]
Godina Domaćin Finale Utakmica za 3. mjesto
Pobjednik Rezultat Drugoplasirani Trećeplasirani Rezultat Četvrtoplasirani
1960.
 Francuska Francuska
Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
 		2:1
(produžeci) 		Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija 		Čehoslovačka
Čehoslovačka 		2:0
Francuska
1964.
  Španjolska Španija
Španjolska 		2:1 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez 		Mađarska
Mađarska 		3:1
(produžeci) 		Danska
Danska
1968. Italija
Italija 		1:1
(produžeci) 		Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija 		Engleska
Engleska 		2:0 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
2:0
(ponovljeno)
1972.  Belgija Njemačka
Zapadna Njemačka 		3:0 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez 		Belgija
Belgija 		2:1 Mađarska
Mađarska
1976.  SFR Jugoslavija Čehoslovačka
Čehoslovačka 		2:2 (pr.)
(5:3 – 11m) 		Njemačka
Zapadna Njemačka 		Nizozemska
Nizozemska 		3:2
(produžeci) 		Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
1980. Italija Njemačka
Zapadna Njemačka 		2:1 Belgija
Belgija 		Čehoslovačka
Čehoslovačka 		1:1
(9:8 – 11m)
Italija
Godina Domaćin Finale Polufinalisti
Pobjednik Rezultat Drugoplasirani
1984.  Francuska Francuska
Francuska 		2:0 Španija
Španjolska 		Danska – Portugal
1988.  Zapadna Njemačka Nizozemska
Nizozemska 		2:0 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez 		Italija – Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka
1992.  Švedska Danska
Danska 		2:0 Njemačka
Njemačka 		Nizozemska – Švedska
1996.  Engleska Njemačka
Njemačka 		2:1
(zlatni gol) 		Češka
Češka 		Engleska – Francuska Francuska
2000.  Belgija
 Nizozemska 		Francuska
Francuska 		2:1
(zlatni gol)
Italija 		Nizozemska – Portugal
2004.  Portugal Grčka
Grčka 		1:0 Portugal
Portugal 		Češka – Nizozemska
2008.  Austrija
 Švicarska 		Španija
Španjolska 		1:0 Njemačka
Njemačka 		Rusija – Turska
2012.  Poljska
 Ukrajina 		Španija
Španjolska 		4:0 Italija
Italija 		Njemačka – Portugal
2016.  Francuska Portugal
Portugal 		1:0
(produžeci) 		Francuska
Francuska 		Njemačka – Wales
2020.[64]
 Evropska unija Europa Italija
Italija 		1:1 (pr.)
(3:2 – 11m) 		Engleska
Engleska 		Danska – Španija Španjolska
2024.
 Njemačka Njemačka Španija
Španjolska 		2:1 Engleska
Engleska 		Francuska – Nizozemska
2028.
  Engleska
 Irska
 Sjeverna Irska
 Škotska
 Wales 		–
2032.
  Italija
 Turska 		–

Uspješnost reprezentacija

[uredi | uredi kod]

Od 1960. godine, ukupno je 37 različitih zemalja sudjelovalo u završnici Europskih prvenstava, s tim da su četiri od njih bivše zemlje koje su se u međuvremenu raspale. Od tih 37 zemalja, njih 13 je igralo u finalu, a njih devet se okrunilo naslovom prvaka Europe.

Trenutno najuspješnija reprezentacija je Njemačka, koja je tri puta bila prvak (dva puta kao Zapadna Njemačka) i isto toliko puta doprvak, uz dva treća mjesta. Španjolska je također tri puta bila prvak (dvaput uzastopce), međutim ima samo jedno drugo mjesto i jedno treće mjesto. Slijedi Italija s dva naslova prvaka i dva druga mjesta, a nakon njih Francuska, koja je prvak bila u dva navrata (1984. i 2000.), uz jedno drugo, treće i četvrto mjesto. Po jedan naslov osvajale su reprezentacije Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Nizozemske, Danske, Grčke i Portugala.

Četiri reprezentacije su igrale finale, međutim nikada nisu postale prvaci; SFR Jugoslavija je u toj situaciji bila čak dva puta, dok su jedno finale igrali Češka (kojoj se pripisuju nastupi Čehoslovačke), Belgija i Engleska.

Rang Reprezentacija Prvoplasirani Drugoplasirani Trećeplasirani Četvrtoplasirani
1 Španija Španjolska 4 (1964.D, 2008., 2012., 2024.) 1 (1984.) 1 (2020.)
2 Njemačkaa 3 (1972., 1980., 1996.) 3 (1976., 1992., 2008.) 3 (1988.D, 2012., 2016.)
3 Italija 2 (1968.,D 2020.) 2 (2000., 2012.) 1 (1988.) 1 (1980.D)
4 Francuska 2 (1984.D, 2000.) 1 (2016.D) 2 (1996., 2024.) 1 (1960.D)
5 Sovjetski Savez Sovjetski Savezb 1 (1960.) 3 (1964., 1972., 1988.) 1 (1968.)
6 Portugal 1 (2016.) 1 (2004.D) 3 (1984., 2000., 2012.)
7 Nizozemska 1 (1988.) 5 (1976., 1992., 2000.D, 2004., 2024.)
8 Danska 1 (1992.) 2 (1984., 2020.) 1 (1964.)
9 Čehoslovačka Čehoslovačkab 1 (1976.) 2 (1960., 1980.)
10 Grčka 1 (2004.)
11 Engleska 2 (2020., 2024.) 2 (1968., 1996.D)
12 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFR Jugoslavijab 2 (1960., 1968.) 1 (1976.D)
13 Belgija 1 (1980.) 1 (1972.D)
Češka 1 (1996.) 1 (2004.)
15 Mađarska 1 (1964.) 1 (1972.)
16 Švedska 1 (1992.D)
Rusija 1 (2012.)
Turska 1 (2012.)
Wales 1 (2016.)

Bilješke:

a Uključuje medalje koje je osvojila Zapadna Njemačka (1954. – 1990.).
b Sovjetski Savez (od 1992.), Čehoslovačka (od 1993.) i SFR Jugoslavija (od 1992.) više ne postoje.
D Navedena zemlja bila je domaćin te godine.

Uspjesi domaćina

[uredi | uredi kod]

Domaćinstvo Eura je često znalo biti velika prednost za zemlju organizatora, što je istima omogućilo da upravo na tim izdanjima ostvare svoje najbolje rezultate. Tako su čak tri zemlje bile prvaci istovremeno kada su organizirali prvenstvo (Španjolska 1964., Italija 1968. i Francuska 1984.), dok su zemlje poput Švedske i Portugala ostvarile svoje najbolje rezultate na prvenstvima koje su same organizirale. Situacija izgleda ovako:

Godina Domaćin Plasman Najbolji plasman
(van domaćinstva)
1960.  Francuska 4. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
1964.  Španjolska 1. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
1968. Italija 1. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
1972.  Belgija 3. mjesto (polufinale) 2. mjesto (finale)
1976.  SFR Jugoslavija 4. mjesto (polufinale) 2. mjesto (finale)
1980. Italija 4. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
1984.  Francuska 1. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
1988.  Zapadna Njemačka 3. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
1992.  Švedska 3. mjesto (polufinale) 7. mjesto (četvrtfinale)
1996.  Engleska 3. mjesto (polufinale) 3. mjesto (polufinale)
2000.  Belgija 12. mjesto (prvi krug) 2. mjesto (finale)
 Nizozemska 3. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
2004.  Portugal 2. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
2008.  Austrija 13. mjesto (prvi krug) 22. mjesto (prvi krug)
 Švicarska 9. mjesto (prvi krug) 11. mjesto (osmina finala)
2012.  Poljska 14. mjesto (prvi krug) 7. mjesto (četvrtfinale)
 Ukrajina 13. mjesto (prvi krug) 24. mjesto (prvi krug)
2016.  Francuska 2. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
2020.[64] Evropska unija Europa N/D N/D
2024. Njemačka Njemačka 5. mjesto (četvrtfinale) 1. mjesto (finale)
2028.  Engleska TBD 2. mjesto (finale)
 Irska TBD 15. mjesto (osmina finala)
 Sjeverna Irska TBD 16. mjesto (osmina finala)
 Škotska TBD 5. mjesto (prvi krug)
 Wales TBD 3. mjesto (polufinale)
2032.  Italija TBD 1. mjesto (finale)
 Turska TBD 3. mjesto (polufinale)

Nagrade

[uredi | uredi kod]

Najbolji igrač

[uredi | uredi kod]

Nagrada za najboljeg igrača UEFA Eura dodjeljuje se od 1996. godine; za razliku od Svjetskih prvenstava, retrospektivni izbor nikada nije proveden. Dobitnici su sljedeći:

Godina Domaćin Dobitnik nagrade Ref.
1996.  Engleska Njemačka Matthias Sammer [65]
2000.  Belgija /  Nizozemska Francuska Zinedine Zidane [65]
2004.  Portugal Grčka Teodoros Zagorakis [65]
2008.  Austrija /  Švicarska Španija Xavi [65]
2012.  Poljska /  Ukrajina Španija Andrés Iniesta [66]
2016.  Francuska Francuska Antoine Griezmann [67]
2020.[64] Evropska unija Europa Italija Gianluigi Donnarumma [68]
2024. Njemačka Njemačka Španija Rodri [69]
2028.  Ujedinjeno Kraljevstvo /  Irska
2032.  Italija /  Turska

Najbolji strijelac

[uredi | uredi kod]

Za razliku od Svjetskih prvenstava, UEFA Euro ne poznaje službenu nagradu za najboljeg strijelca turnira (Zlatna kopačka), već se podjednako valoriziraju svi igrači koji su na pojedinom turniru postigli najviše golova. Ti igrači su:

Godina Domaćin Najbolji strijelac Gol. Ref.
1960. Francuska Francuska Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Milan Galić
Francuska François Heutte
Sovjetski Savez Valentin Ivanov
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dražan Jerković
Sovjetski Savez Viktor Ponjedjelnjik
2
 [70]
1964.  Španjolska Mađarska Dezső Novák
Mađarska Ferenc Bene
Španija Jesús María Pereda
2
 [71]
1968. Italija Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dragan Džajić
2
 [72]
1972.  Belgija Zapadna Njemačka Gerd Müller
4
 [73]
1976.  SFR Jugoslavija Zapadna Njemačka Dieter Müller
4
 [74]
1980. Italija Zapadna Njemačka Klaus Allofs
3
 [75]
1984.  Francuska Francuska Michel Platini
9
 [76]
1988.  Zapadna Njemačka Nizozemska Marco van Basten
5
 [77]
1992.  Švedska Danska Henrik Larsen
Švedska Tomas Brolin
Nizozemska Dennis Bergkamp
Njemačka Karl-Heinz Riedle
3
 [78]
1996.  Engleska Engleska Alan Shearer
5
 [79]
2000.  Belgija /  Nizozemska Savezna Republika Jugoslavija Savo Milošević
Nizozemska Patrick Kluivert
5
 [80]
2004.  Portugal Češka Milan Baroš
5
 [81]
2008.  Austrija /  Švicarska Španija David Villa
4
 [82]
2012.  Poljska /  Ukrajina Španija Fernando Torres
Rusija Alan Dzagojev
Hrvatska Mario Mandžukić
Njemačka Mario Gómez
Italija Mario Balotelli
Portugal Cristiano Ronaldo
3
 [83]
2016.  Francuska Francuska Antoine Griezmann
6
 [84]
2020.[64] Evropska unija Europa Portugal Cristiano Ronaldo
Češka Patrik Schick
5
 [85]
2024. Njemačka Njemačka Španija Dani Olmo
Gruzija Georges Mikautadze
Nizozemska Cody Gakpo
Slovačka Ivan Schranz
Njemačka Jamal Musiala
Engleska Harry Kane
3
 [86]
2028.  Ujedinjeno Kraljevstvo /  Irska
2032.  Italija /  Turska

Najbolji mladi igrač

[uredi | uredi kod]

Nagrada za najboljeg mladog igrača premijerno je uvedena na Euru 2016. godine u Francuskoj:

Godina Domaćin Dobitnik nagrade Ref.
2016.  Francuska Portugal Renato Sanches [67]
2020.[64] Evropska unija Europa Španija Pedri [87]
2024. Njemačka Njemačka Španija Lamine Yamal [88]
2028.  Ujedinjeno Kraljevstvo /  Irska
2032.  Italija /  Turska

Najbolja momčad

[uredi | uredi kod]
Turnir Golman Obrana Vezni red Napad Ref.
Francuska
1960. 		Sovjetski Savez Lav Jašin Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Durković
Čehoslovačka Ladislav Novák 		Sovjetski Savez Igor Neto
Čehoslovačka Josef Masopust
Sovjetski Savez Valentin Ivanov
Sovjetski Savez Slava Metreveli 		Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Milan Galić
Sovjetski Savez Viktor Ponjedjelnjik
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dragoslav Šekularac
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Bora Kostić 		[70]
Španija
1964. 		Sovjetski Savez Lav Jašin Španija Feliciano Rivilla
Mađarska Dezső Novák
Španija Ignacio Zoco
Španija Ferran Olivella 		Španija Amancio Amaro
Sovjetski Savez Valentin Ivanov
Španija Luis Suárez 		Mađarska Ferenc Bene
Španija Jesús María Pereda
Mađarska Flórián Albert 		[71]

1968. 		Dino Zoff Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Mirsad Fazlagić
Giacinto Facchetti
Sovjetski Savez Albert Šesternjov
Engleska Bobby Moore 		Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Ivica Osim
Sandro Mazzola
Angelo Domenghini 		Engleska Geoff Hurst
Luigi Riva
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dragan Džajić 		[72]
Belgija
1972. 		Sovjetski Savez Jevgenij Rudakov Sovjetski Savez Revaz Dzodzuašvili
Zapadna Njemačka Franz Beckenbauer
Zapadna Njemačka Paul Breitner
Sovjetski Savez Murtaz Hurcilava 		Zapadna Njemačka Uli Hoeneß
Zapadna Njemačka Günter Netzer
Zapadna Njemačka Herbert Wimmer 		Belgija Raoul Lambert
Zapadna Njemačka Jupp Heynckes
Zapadna Njemačka Gerd Müller 		[73]
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
1976. 		Čehoslovačka Ivo Viktor Čehoslovačka Ján Pivarník
Nizozemska Ruud Krol
Čehoslovačka Anton Ondruš
Zapadna Njemačka Franz Beckenbauer 		Čehoslovačka Jaroslav Pollák
Zapadna Njemačka Rainer Bonhof
Čehoslovačka Antonín Panenka 		Čehoslovačka Zdeněk Nehoda
Zapadna Njemačka Dieter Müller
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dragan Džajić 		[74]

1980. 		Dino Zoff Claudio Gentile
Gaetano Scirea
Zapadna Njemačka Karlheinz Förster 		Zapadna Njemačka Hans-Peter Briegel
Marco Tardelli
Belgija Jan Ceulemans
Zapadna Njemačka Bernd Schuster
Zapadna Njemačka Hansi Müller 		Zapadna Njemačka Karl-Heinz Rummenigge
Zapadna Njemačka Horst Hrubesch 		[75]
Francuska
1984. 		Zapadna Njemačka Harald Schumacher Portugal João Pinto
Zapadna Njemačka Karlheinz Förster
Danska Morten Olsen
Zapadna Njemačka Andreas Brehme 		Portugal Fernando Chalana
Francuska Alain Giresse
Francuska Jean Tigana
Danska Frank Arnesen
Francuska Michel Platini 		Zapadna Njemačka Rudi Völler [76][89]
Zapadna Njemačka
1988. 		Nizozemska Hans van Breukelen Giuseppe Bergomi
Nizozemska Ronald Koeman
Nizozemska Frank Rijkaard
Paolo Maldini 		Giuseppe Giannini
Zapadna Njemačka Lothar Matthäus
Nizozemska Jan Wouters 		Nizozemska Ruud Gullit
Gianluca Vialli
Nizozemska Marco van Basten 		[77]
Švedska
1992. 		Danska Peter Schmeichel Francuska Jocelyn Angloma
Francuska Laurent Blanc
Njemačka Jürgen Kohler
Njemačka Andreas Brehme 		Njemačka Stefan Effenberg
Njemačka Thomas Häßler 		Nizozemska Ruud Gullit
Danska Brian Laudrup
Nizozemska Dennis Bergkamp
Nizozemska Marco van Basten 		[78]
Engleska
1996. 		Engleska David Seaman
Njemačka Andreas Köpke 		Češka Radoslav Látal
Francuska Laurent Blanc
Francuska Marcel Desailly
Njemačka Matthias Sammer
Paolo Maldini 		Francuska Didier Deschamps
Engleska Steve McManaman
Engleska Paul Gascoigne
Portugal Rui Costa
Češka Karel Poborský
Njemačka Dieter Eilts 		Engleska Alan Shearer
Bugarska Hristo Stoičkov
Hrvatska Davor Šuker
Francuska Youri Djorkaeff
Češka Pavel Kuka 		[65][79]
BelgijaNizozemska
2000. 		Francuska Fabien Barthez
Francesco Toldo 		Francuska Laurent Blanc
Francuska Marcel Desailly
Francuska Lilian Thuram
Fabio Cannavaro
Paolo Maldini
Alessandro Nesta
Nizozemska Frank de Boer 		Demetrio Albertini
Francuska Patrick Vieira
Španija Pep Guardiola
Portugal Rui Costa
Nizozemska Edgar Davids
Portugal Luís Figo
Francuska Zinedine Zidane 		Francuska Thierry Henry
Savezna Republika Jugoslavija Savo Milošević
Španija Raúl González
Nizozemska Patrick Kluivert
Portugal Nuno Gomes
Francesco Totti 		[65][80]
Portugal
2004. 		Češka Petr Čech
Grčka Antonios Nikopolidis 		Engleska Sol Campbell
Engleska Ashley Cole
Grčka Traianos Delas
Švedska Olof Mellberg
Portugal Ricardo Carvalho
Grčka Jorgos Seitaridis
Italija Gianluca Zambrotta 		Njemačka Michael Ballack
Portugal Luís Figo
Engleska Frank Lampard
Portugal Maniche
Češka Pavel Nedvěd
Grčka Teodoros Zagorakis
Francuska Zinedine Zidane 		Češka Milan Baroš
Grčka Angelos Haristeas
Švedska Henrik Larsson
Portugal Cristiano Ronaldo
Engleska Wayne Rooney
Danska Jon Dahl Tomasson
Nizozemska Ruud van Nistelrooij 		[65][81]
AustrijaŠvicarska
2008. 		Italija Gianluigi Buffon
Španija Iker Casillas
Nizozemska Edwin van der Sar 		Portugal José Bosingwa
Njemačka Philipp Lahm
Španija Carlos Marchena
Portugal Pepe
Španija Carles Puyol
Rusija Jurij Žirkov 		Turska Hamit Altıntop
Hrvatska Luka Modrić
Španija Marcos Senna
Španija Xavi
Rusija Konstantin Zirjanov
Njemačka Michael Ballack
Španija Cesc Fàbregas
Španija Andrés Iniesta
Njemačka Lukas Podolski
Nizozemska Wesley Sneijder 		Rusija Andrej Aršavin
Rusija Roman Pavljučenko
Španija Fernando Torres
Španija David Villa 		[82][90]
PoljskaUkrajina
2012. 		Italija Gianluigi Buffon
Španija Iker Casillas
Njemačka Manuel Neuer 		Španija Gerard Piqué
Portugal Fábio Coentrão
Njemačka Philipp Lahm
Portugal Pepe
Španija Sergio Ramos
Španija Jordi Alba 		Italija Daniele De Rossi
Engleska Steven Gerrard
Španija Xavi
Španija Andrés Iniesta
Njemačka Sami Khedira
Španija Sergio Busquets
Njemačka Mesut Özil
Italija Andrea Pirlo
Španija Xabi Alonso 		Italija Mario Balotelli
Španija Cesc Fàbregas
Portugal Cristiano Ronaldo
Švedska Zlatan Ibrahimović
Španija David Silva 		[83][91][92]
Francuska
2016. 		Portugal Rui Patrício Njemačka Joshua Kimmich
Njemačka Jérôme Boateng
Portugal Pepe
Portugal Raphaël Guerreiro 		Njemačka Toni Kroos
Wales Joe Allen
Francuska Antoine Griezmann
Wales Aaron Ramsey
Francuska Dimitri Payet 		Portugal Cristiano Ronaldo [84]
Evropska unija
2020.[64] 		Italija Gianluigi Donnarumma Engleska Kyle Walker
Italija Leonardo Bonucci
Engleska Harry Maguire
Italija Leonardo Spinazzola 		Danska Pierre-Emile Højbjerg
Italija Jorginho
Španija Pedri 		Italija Federico Chiesa
Belgija Romelu Lukaku
Engleska Raheem Sterling 		[93]
Njemačka
2024. 		Francuska Mike Maignan Engleska Kyle Walker
Francuska William Saliba
Švicarska Manuel Akanji
Španija Marc Cucurella 		Španija Rodri
Španija Dani Olmo
Španija Fabián Ruiz 		Španija Lamine Yamal
Njemačka Jamal Musiala
Španija Nico Williams 		[94]
Ujedinjeno KraljevstvoIrska
2028.
ItalijaTurska
2032.

Rekordi i statistike

[uredi | uredi kod]

Najbolji strijelci

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Strijelci UEFA Eura

Napomena: Ovaj popis sadrži samo igrače koji su postigli 5 i više golova; za potpuniju listu strijelaca, vidjeti glavni članak

Portugalski reprezentativac Cristiano Ronaldo postigao je ukupno 14 golova na Europskim prvenstvima, čime je prestigao rekord Michela Platinija iz 1984. godine. Uz to, Ronaldo je rekorder i po tome što je nastupio na ukupno pet Europskih prvenstava.
Rang Igrač Reprezentacija Golovi Utakmice Prvenstva
1 Cristiano Ronaldo Portugal 14 30 2004. / 2008. / 2012. / 2016. / 2020. / 2024.
2 Michel Platini Francuska 9 5 1984.
3 Alan Shearer Engleska 7 9 1992. / 1996. / 2000.
Álvaro Morata Španija Španjolska 17 2016. / 2020. / 2024.
Antoine Griezmann Francuska 17 2016. / 2020. / 2024.
Harry Kane Engleska 18 2016. / 2020. / 2024.
7 Patrik Schick Češka 6 7 2020. / 2024.
Ruud van Nistelrooij Nizozemska 8 2004. / 2008.
Patrick Kluivert Nizozemska 9 1996. / 2000.
Wayne Rooney Engleska 10 2004. / 2008. / 2012.
Thierry Henry Francuska 11 2000. / 2004. / 2008.
Zlatan Ibrahimović Švedska 13 2004. / 2008. / 2012. / 2016.
Robert Lewandowski Poljska 13 2012. / 2016. / 2020. / 2024.
Nuno Gomes Portugal 14 2000. / 2004. / 2008.
Romelu Lukaku Belgija 14 2016. / 2020. / 2024.
16 Savo Milošević Savezna Republika Jugoslavija SR Jugoslavija 5 4 2000.
Marco van Basten Nizozemska 9 1988. / 1992.
Milan Baroš Češka 10 2004. / 2008. / 2012.
Xherdan Shaqiri Švicarska Švicarska 10 2016. / 2020. / 2024.
Mario Gómez Njemačka 13 2008. / 2012. / 2016.
Jürgen Klinsmann Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka / Njemačka 13 1988. / 1992. / 1996.
Fernando Torres Španija Španjolska 13 2004. / 2008. / 2012.
Zinedine Zidane Francuska 14 1996. / 2000. / 2004.

Najbrži golovi

[uredi | uredi kod]
Vrijeme[95]
(u sekundama) 		Igrač Reprezentacija Protivnik Prvenstvo
23 Nedim Bajrami Albanija Italija Njemačka – 2024.
57 Merih Demiral Turska Austrija Njemačka – 2024.
67 Dmitrij Kiričenko Rusija Grčka Portugal – 2004.
73 Youri Tielemans Belgija Rumunija Rumunjska Njemačka – 2024.
82 Emil Forsberg Švedska Poljska Europa – 2020.
94 Hviča Kvarachelija Gruzija Portugal Njemačka – 2024.
99 Yussuf Poulsen Danska Belgija Europa – 2020.
100 Robert Lewandowski Poljska Portugal Francuska – 2016.
116 Luke Shaw Engleska Italija Europa – 2020.

Kapetani i izbornici reprezentacija europskih prvaka

[uredi | uredi kod]
Godina Reprezentacija Kapetan Izbornik
1960. Sovjetski Savez Sovjetski Savez Igor Neto Sovjetski Savez Gavril Kačalin
1964. Španija Španjolska Ferran Olivella Španija José Villalonga Llorente
1968. Italija Italija Giacinto Facchetti Ferruccio Valcareggi
1972. Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka Franz Beckenbauer Zapadna Njemačka Helmut Schön
1976. Čehoslovačka Čehoslovačka Anton Ondruš Čehoslovačka Václav Ježek
1980. Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka Bernard Dietz Zapadna Njemačka Jupp Derwall
1984. Francuska Francuska Michel Platini Francuska Michel Hidalgo
1988. Nizozemska Ruud Gullit Nizozemska Rinus Michels
1992. Danska Lars Olsen Danska Richard Møller Nielsen
1996. Njemačka Jürgen Klinsmann Njemačka Berti Vogts
2000. Francuska Francuska Didier Deschamps Francuska Roger Lemerre
2004. Grčka Teodoros Zagorakis Njemačka Otto Rehhagel
2008. Španija Španjolska Iker Casillas Španija Luis Aragonés
2012. Španija Španjolska Iker Casillas Španija Vicente del Bosque
2016. Portugal Cristiano Ronaldo Portugal Fernando Santos
2020.[64] Italija Giorgio Chiellini Italija Roberto Mancini
2024. Španija Španjolska Álvaro Morata Španija Luis de la Fuente
2028.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ „2005/2006 season: final worldwide matchday to be 14 May 2006”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. 19 December 2004. Arhivirano iz originala na datum 2015-04-26. Pristupljeno 13 January 2012. 
  2. ↑ „EBU buys Euro 2016 rights”. 
  3. ↑ „UEFA European Football Championship origins”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  4. ↑ „Delaunay's dream realised in France”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 30 January 2012. Pristupljeno 24 February 2012. 
  5. ↑ „The Henri Delaunay Cup”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 28 January 2012. Pristupljeno 24 February 2012. 
  6. ↑ „1960 UEFA European Championship - Teams”. UEFA.com. Union of European Football Associations. Pristupljeno 24 February 2012. 
  7. ↑ „Ponedelnik heads Soviet Union to glory”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 1 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  8. ↑ Rostance, Tom (21 May 2012). „Euro 1960: Lev Yashin leads Soviets to glory in France”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 11 June 2012. 
  9. ↑ „France 1960”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  10. ↑ „Spain savour home comforts”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  11. ↑ „Spain 1964”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  12. ↑ „Spain's Marcelino stoops to conquer Europe”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  13. ↑ „Italy make most of good fortune”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  14. ↑ „Italy 1968”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  15. ↑ „Italy through to final after coin toss”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  16. ↑ „Italy earn final replay against Yugoslavia”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  17. ↑ „Riva return sparks Italy triumph”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  18. ↑ „1968 UEFA European Championship - Teams”. UEFA.com. Union of European Football Associations. Pristupljeno 24 February 2012. 
  19. ↑ „Müller the menace in German masterclass”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 3 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  20. ↑ „West Germany make their mark”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  21. ↑ „Belgium 1972”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  22. ↑ Dunbar, Graham (2 July 2010). „Abreu's 'Panenka' penalty revives 1976 classic”. USA Today. Associated Press. Pristupljeno 9 June 2012. 
  23. ↑ „Panenka the hero for Czechoslovakia”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 27 February 2008. Pristupljeno 9 June 2012. 
  24. ↑ „Italy 1980”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  25. ↑ „Hrubesch turns West Germany's unlikely hero”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 4 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  26. ↑ „Hrubesch crowns West German win”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 June 2008. Pristupljeno 9 June 2012. 
  27. ↑ „Platini shines for flamboyant France”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  28. ↑ „Platini reflects on France's first success in 1984”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  29. ↑ „France 1984”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 11 June 2012. 
  30. ↑ „Van Basten sparks Netherlands joy”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  31. ↑ „West Germany 1988”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  32. ↑ „Van Basten ends Dutch wait”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  33. ↑ „Van Basten remembers 'fantastic' EURO '88”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  34. ↑ „Denmark late show steals spotlight”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 30 January 2012. Pristupljeno 25 February 2012. 
  35. ↑ „Sweden 1992”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 27 May 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  36. ↑ „Schmeichel helps Denmark down Netherlands”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  37. ↑ „Gatecrashing Denmark down Germany”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  38. ↑ „Football comes home for Germany”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 1 February 2012. Pristupljeno 25 February 2012. 
  39. ↑ „Hosts denied by Germany in epic semi-final”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 6 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  40. ↑ „Bierhoff hero of Germany's EURO '96 win”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 6 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  41. ↑ „England 1996”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  42. ↑ Lister, Graham (1 December 2011). „Euro 2012 History: The 2000 finals”. Goal.com. Pristupljeno 11 June 2012. 
  43. ↑ „Golden boy Trezeguet relives France's 2000 glory”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 25 February 2012. 
  44. ↑ McNulty, Phil (20 December 2004). „Greece defy the odds at Euro 2004”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 25 February 2012. 
  45. ↑ „France 0-1 Greece”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 25 June 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  46. ↑ „Greece 1-0 Czech Rep”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 1 July 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  47. ↑ „Dellas delight stuns Czech Republic”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 July 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  48. ↑ „Limit on international substitutions”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 28 February 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  49. ↑ „All New Supersized Trophy for Euro 2008”. worldcupblog.org. 2 May 2008. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-07. Pristupljeno 25 February 2012. 
  50. ↑ „UEFA EURO 2008 - Match Schedule” (PDF). UEFA.com. Union of European Football Associations. Pristupljeno 25 February 2012. 
  51. ↑ „Euro 2008 venues”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 27 May 2008. Pristupljeno 25 February 2012. 
  52. ↑ McNulty, Phil (29 June 2008). „Germany 0-1 Spain”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 25 February 2012. 
  53. ↑ „EURO joy for Poland and Ukraine”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 19 April 2007. Pristupljeno 10 January 2012. 
  54. ↑ 4 - 0 FT. „Spain v Italy live football scores | Soccer scores and live video”. ESPNFC.com. Pristupljeno 2 July 2012. 
  55. ↑ „France chosen to host EURO 2016”. UEFA.com (Union of European Football Associations). 28 May 2010. Pristupljeno 22 June 2012. 
  56. ↑ „EURO expands to 24”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 26 September 2008. Pristupljeno 23 February 2014. 
  57. ↑ „Michel Platini annoyed at England after they opposed expansion of Euro 2016”. The Guardian. 22 February 2014. Pristupljeno 23 February 2014. 
  58. ↑ Harrold, Michael (27 January 2006). „You won't find a superior trophy”. UEFA.com. London: Union of European Football Associations. Pristupljeno 13 January 2012. 
  59. ↑ „New trophy for UEFA EURO 2008”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 24 January 2006. Pristupljeno 13 January 2012. 
  60. ↑ „Regulations of the UEFA European Football Championship” (PDF). 3.08: UEFA. str. 10. Pristupljeno 4 July 2012. 
  61. ↑ „Uefa sets deadline over Euro 2012”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 28 June 2008. Pristupljeno 13 May 2011. 
  62. ↑ „Uefa to expand Euro Championship”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 26 September 2008. Pristupljeno 13 May 2011. 
  63. ↑ Format
  64. ↑ 64,0 64,1 64,2 64,3 64,4 64,5 64,6 64,7 Iako se UEFA Euro 2020. održao 2021. godine, UEFA je odlučila kako će turnir zadržati izvorni naziv te će se računati kao da je održan 2020. godine.
  65. ↑ 65,0 65,1 65,2 65,3 65,4 65,5 65,6 UEFA Euro 2008. - Informacije o turniru
  66. ↑ Tehnički izvještaj, 2012.
  67. ↑ 67,0 67,1 Tehnički izvještaj, 2016.
  68. ↑ „Gianluigi Donnarumma named EURO 2020 Player of the Tournament”. Union of European Football Associations. 11 July 2021. Pristupljeno 11 July 2021. 
  69. ↑ „Rodri named EURO 2024 Player of the Tournament”. Union of European Football Associations. 14 July 2024. Pristupljeno 15 July 2024. 
  70. ↑ 70,0 70,1 UEFA Euro 1960.
  71. ↑ 71,0 71,1 UEFA Euro 1964.
  72. ↑ 72,0 72,1 UEFA Euro 1968.
  73. ↑ 73,0 73,1 UEFA Euro 1972.
  74. ↑ 74,0 74,1 UEFA Euro 1976.
  75. ↑ 75,0 75,1 UEFA Euro 1980.
  76. ↑ 76,0 76,1 UEFA Euro 1984.
  77. ↑ 77,0 77,1 UEFA Euro 1988.
  78. ↑ 78,0 78,1 UEFA Euro 1992.
  79. ↑ 79,0 79,1 UEFA Euro 1996.
  80. ↑ 80,0 80,1 UEFA Euro 2000.
  81. ↑ 81,0 81,1 UEFA Euro 2004.
  82. ↑ 82,0 82,1 UEFA Euro 2008.
  83. ↑ 83,0 83,1 UEFA Euro 2012.
  84. ↑ 84,0 84,1 UEFA Euro 2016.
  85. ↑ „Cristiano Ronaldo wins EURO 2020 Alipay Top Scorer award”. Union of European Football Associations. 11 July 2021. Pristupljeno 11 July 2021. 
  86. ↑ „EURO 2024 Alipay+ Top Scorers: Gakpo, Kane, Mikautadze, Musiala, Olmo, Schranz”. Union of European Football Associations. 14 July 2024. Pristupljeno 15 July 2024. 
  87. ↑ „Pedri named EURO 2020 Young Player of the Tournament”. Union of European Football Associations. 11 July 2021. Pristupljeno 11 July 2021. 
  88. ↑ „Lamine Yamal named EURO 2024 Young Player of the Tournament”. UEFA. 14 July 2024. Pristupljeno 15 July 2024. 
  89. ↑ EURO 1984 team of the tournament
  90. ↑ Spain dominate Team of the Tournament
  91. ↑ UEFA EURO 2012 Team of the Tournament
  92. ↑ Ten Spain players in Team of the Tournament
  93. ↑ „UEFA EURO 2020 Team of the Tournament revealed”. UEFA. 13 July 2021. Pristupljeno 13 July 2021. 
  94. ↑ „UEFA EURO 2024 Team of the Tournament”. UEFA. 16 July 2024. Pristupljeno 16 July 2024. 
  95. ↑ „Who scored the fastest goals at UEFA European Championship final tournaments?”. Uefa.com. 27.6.2024. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=UEFA_Euro&oldid=42221799