Dimitrije Demeter
Dimitrija Demeter (Zagreb, 21. srpnja 1811. – Zagreb, 24. lipnja 1872.) bio je hrvatski književnik i kazališni djelatnik. Jedan je od potpisnika bečkog književnog dogovora hrvatskih i srpskih pisaca 1850. godine kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku.
Potječe iz trgovačke obitelji grčkog podrijetla (neki izvori navode i cincarsko i vlaško podrijetlo; usp. Vlašku ul. u Zagrebu).Bio je pjesnik, pripovjedač i dramski pisac, a među kulturnim djelatnicima svojega vremena posebice je zaslužan za razvitak novijega hrvatskoga kazališta, kojem je od 1840. pa do sredine šezdesetih godina XIX. stoljeća bio neprijepornim vođom. Studirao je filozofiju u Grazu, a medicinu u Beču i Padovi. Za vrijeme studija bavio se književnim radom, a nakon povratka sa studija u domovinu priključuje se ilirskom pokretu. Isprva je radio kao liječnik, a od 1841. godine bavi se samo književnošću. U svojim dramskim tekstovima nastojao je spojiti tradiciju stare hrvatske knjiženosti s tendncijama u europskoj drami. Koristio se najčešće povijesnim temama da bi izrazio svoje domoljubne težnje i progovorio o aktualnim društvenim prilikama.
Tako u svojoj najpoznatijoj drami Teuta (1844.), zagovara ideju o ilirskom podrijetlu južnih Slavena. Pisao je i pripovijetke, feljtone, književne i kazališne kritike, libreta za opere Vatroslava Lisinskog Ljubav i zloba i Porin te drame Dramatička pokušenja I. (1834.) i Dramatička pokušenja II. (1844.), a iznimno je važna njegova uloga u organiziranju kulturnog života u Zagrebu i Hrvatskoj. Uređivao je almanah Iskra, Südslavische Zeitung, Danicu, Narodne novine, Hrvatski sokol.
Jedno od njegovih najpoznatijh ostvarenja je ranoromantička poema Grobničko polje, nastala 1842. u povodu 600. obljetnice bitke na Grobničkom polju, gdje su prema legendi Hrvati porazili Tatare (Mongole). To djelo u svim elementima pokazuje da ga je pisao doista talentiran stvaratelj, iako mu je to bio literalni prvenac.
U njemu se isprepleću dva osnovna motiva: motiv krajolika i motiv domoljublja. Isto tako po uzoru na Byrona u Grobničkom polju pojavljuje se pojam svjetske boli. Demetar se koristi desetercima i dvanaestercima kako bi izbjegao monotonu šablonu narodne pjesme, a ističući u prvi plan slikanje snažnih karaktera junaka i njihove strasti, on svojoj poemi umjesto narativne epske tendencije daje jaku dramatsku notu, posjećajući nas na Byronovo stvaralaštvo.
Temeljna se vizija pjesnikova svodi na isticanje općeljudskog problema: borbe između dobra i zla, pri čemu dobro uvijek na kraju pobjeđuje, pa taj Demetrov spjev-poema u mnogočemu, i stihom i temom, najavljuje najznačajnije djelo toga književnog razdoblja, spjev Smrt Smail-Age Čengića od Ivana Mažuranića. Unutar poeme posebno mjesto zauzima Pjesma Hrvata, osmeračka budnica danas najpoznatija po svom početnom stihu "Prosto zrakom ptica leti".
Pri pisanju Grobničkog polja koristio je sljedeće izvore:
- Ivan Tomašić: »Ljetopis«, napisan 1582. godine;
- Antun Vramec: »Hrvatska kronika«, napisana 1588. godine;
- Pavao Ritter Vitezović: »Kronika aliti spomen vsega svita vikov«, napisana 1696. godine
- Andrija Kačić Miošić: »Korabljica«, napisana 1760. godine.
On je jedan od utemeljitelja HNK-a: na njegov poticaj Hrvatski sabor je utemeljio stalno kazalište, kojemu je bio upravitelj i dramaturg. Godine 1907. utemeljena je Demetrova nagrada za dramu.
