Prijeđi na sadržaj

Krici i šaputanja

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Cries and Whispers)
Viskningar och rop
RežijaIngmar Bergman
ProducentLars-Owe Carlberg
ScenarioIngmar Bergman
NaracijaIngmar Bergman
UlogeHarriet Andersson
Kari Sylwan
Ingrid Thulin
Liv Ullmann
Inga Gill
Erland Josephson
MuzikaJohann Sebastian Bach
Frédéric Chopin
FotografijaSven Nykvist
MontažaSiv Lundgren
StudioSvensk Filmindustri
DistribucijaNew World Pictures
Datum(i) premijere
21. 12. 1972 (1972-12-21) (SAD)
Trajanje91 min.
Zemlja Švedska
Jezikšvedski
Budžet400.000 $
Bruto prihod2,130.705 SEK (Švedska)
1,5 mil. $ (SAD)[1]

Viskningar och Rop (sh. Šaputanja i krici), poznatiji kao Krici i šaputanja je švedski film u režiji Ingmara Bergmana iz 1972. godine.

U glavnim ulogama su: Harriet Andersson, Kari Sylwan, Ingrid Thulin i Liv Ullmann. Mjesto radnje je vila na kraju 19. stoljeća. Nakon nekoliko neuspješnih eksperimentalnih filmova, „Krici i šaputanja“ bili su komercijalni uspjeh za Bergmana. Film je dobio odlične kritike i pet nominacija za Oscara. Među njima su nominacija za najbolji film, što je rijetkost za film, koji nije na engleskom jeziku.

Filmom „Krici i šaputanja“, Ingmar Bergman vratio se svojim tradicionalnim temama ženske psihe i potrage za vjerom i iskupljenjem. Za razliku od njegovih prijašnjih filmova, u ovom se filmu koriste zasićene boje, pogotovo jarkocrvena. Zbog odličnog prikaza boja i svjetlosti, snimatelj i dugogodišnji suradnik Bergmana, Sven Nykvist dobio je Oscara za najbolju fotografiju.

Radnja

[uredi | uredi kod]

Film govori o dvije sestre, koje se brinu za svoju treću sestru na njenoj samrtnoj postelji u raskošnoj vili. Sestre su distancirane i hladne, ali se bore, da olakšaju svojoj bolesnoj sestri koja umire od raka. U šoku su i strahu od umiranja, kojem svjedoče. Progonjene krivnjom, osamljenošću i ljubomorom, nisu u stanju pružiti pomoć ili barem suosjećanje svojoj sestri u posljednjim trenucima njenog zemaljskog života. Odana i religiozna sluškinja Anna uprkos društvenoj potčinjenosti, jedina ostaje čvrsta i staložena do samog kraja.[2] Agonija potencira i ogoljuje složene psihološke i emotivne odnose triju sestara i njihove odane služavke Anne.[3]

U filmu veliku ulogu imaju boje i interijeri te priroda, koji daju upečatljiv doprinos ugođaju filma. Redatelj je filmom propitivao isprazan život više klase i prolaznost ljudskog života. Film sadrži mnoge provokativne scene poput agonije umiranja uz zvijerske krikove, lezbijske prizore, pokušaj samoubojstva i sakaćenje spolnih organa.

Ingmar Bergman kao agnostik, film je upotrijebio kao traženje odgovora na pitanja o smislu života, života nakon smrti, o vjeri, iskupljenju i uskrsnuću. Kada bolesna sestra umre, sestre je razmještaju na krevetu na način, koji podsjeća na Isusovo skidanje s križa, kada ga je Djevica Marija primila u svoje naručje.

Glavne uloge

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. Roger Corman & Jim Jerome, How I Made a Hundred Movies in Hollywood and Never Lost a Dime, Muller, 1990 p 190
  2. http://mojtv.hr/film/7746/ciklus-filmova-ingmara-bergmana--krici-i-saputanja.aspx Preuzeto 14. travnja 2013.
  3. http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=872 Arhivirano 2016-03-05 na Wayback Machine-u Preuzeto 14. travnja 2013.