Velesova knjiga
Velesova knjiga je krivotvorina,[1] koja je navodno najstariji slavenski tekst koji prikazuje drevnu slavensku religiju i povijest. Sadrži religijske pasaže i povijesne zapise, ispresijecane s naravojučenijima. Događaji koji se spominju u knjizi datiraju od sedmog stoljeća prije Krista, do devetog stoljeća.
Autentičnost ove knjige ne postoji, neopogani je koriste kao svoj sveti tekst.
U jesen 1919. godine u Rusiji je još uvijek trajao građanski rat, ali se nazirala pobjeda boljševika. Pukovnik carske vojske Fjodor Arturovič Izenbek je tražio sigurno mjesto u Ukrajini i naišao na jedan opustošen zamak u kojem je našao samo razbacane brezove daščice. Pogledavši ih shvatio je da je na njima nešto ispisano te ih je ponio i nastavio lutati zemljom u kojoj se odvija revolucija. Kad se rat završio Izenbek kao i mnogi njegovi istomišljenici je napustio zemlju i otišao prvo u Tursku pa zatim u Jugoslaviju. 1923. je ponudio Beogradskom Muzeju daščice uz malu novčanu nadoknadu ali ga odbijaju. Zatim je otputovao u Bruxelles gdje je sreo Jurija Miroljubova. Miroljubovu je trebalo 15 godina da protumači to pismo. Zatim Miroljubov s Velesovom knjigom odlazi u Sjedinjene Američke Države i predaje knjigu Ruskom muzeju u San Franciscu. I od tad su se mnogi stručnjaci bavili tom knjigom uključujući Pešića, Kura i Lesnoja.
Molimo se i klanjamo prvom Triglavu i njemu veliku slavu pojemo. Hvalimo Svaroga, djeda božjeg, koji je svemu rodu božjem začetnik i tvorac je svega živog, viječni izvor koji teče ljeti i svuda, a zimi i nikada ne mrzne... A bogu Perunu, gromovniku, bogu bitke i borbe govorimo: ti oživljavaš nas neprestanim okretanjem kruga i vodiš stazom prava kroz bitke do Velike Trizne... bogu Svetovidu slavu uznosimo, jer on je bog Prava i Java i njemu pojemo jer je svjetlost kroz koju vidimo svijet. Gledamo i u Javu opstajemo, a on nas od Nava čuva i stoga mu hvalu pojemo. Slava sva Svetovidu, bogu našem što otvara srca naša da priznamo loše postupke i dobru se okrenemo. Dva bića u nebu sadržana Bjelobog i Crnobog su, a njih oba Svarog drži i zapovijeda.
- ↑ Radivoj Radić, "Velesova knjiga – uzbudljiva priča o jednom falsifikatu" Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. listopada 2018. (Wayback Machine), Kultura polisa, br.6/7, Novi Sad, 2007., "U svakom slučaju, ostaje za nedoumicu i čuđenje činjenica da prof. Pešić nije primijetio podvalu podvalu J. P. Miroljubova, pogotovo što je posrijedi bio prilično nevješt falsifikat. Štoviše, prof. Pešić je »pismo« kojim je napisana »Velesova knjiga« nazvao Vlesovica i u svojoj nomenklaturi ga stavio uz Etrursko pismo, Vinčanicu (Vinčansko pismo), Rune, Staroslavensko pismo i srpsku ćirilicu. Kako bilo, navedeni radovi ruskih eksperata uvjerljivo dokazuju da je »Velesova knjiga« – falsifikat.", str. 126
- Velesova knjiga Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. studenoga 2018. (Wayback Machine) (srpski prijevod)
- Velesova knjiga (ruski prijevod)
| ||||||||||||||||||||||||||||||