Pokrštenje Hrvata
Ovaj članak dio je niza o Hrvatska prije Hrvata
Rana povijest Hrvata
Srednji vijek
Habsburška Monarhija
Prvi svjetski rat
Versajska Jugoslavija
Drugi svjetski rat
Socijalističko razdoblje
Neovisna Hrvatska
|
Pokrštenje Hrvata bilo je, po svemu sudeći, postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. stoljeća, o čemu svjedoče i različite i neusklađene vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća. Prvi je poticaj za pokrštenje Hrvata najvjerojatnije došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima ili još vjerojatnije Ravenne – ili pak oba središta u različito doba – da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. stoljeću, te nastojanje bizantske vlasti na pokrštavanju novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. stoljeća, pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. stoljeća u krajevima južno od Cetine (Neretvani), u Bosni, Humu, Travunji i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje.
Prve pouzdane vijesti o prvim dodirima Hrvata s kršćanstvom nalaze se u papinskim izvorima. Papa Grgur Veliki (590. – 604.) zabilježio je i dolazak Hrvata. Godine 600. je pisao nadbiskupu Salone Maksimu da je »zbunjen izravnom opasnošću koja prijeti od slavenskih naroda, zato što je preko istarskoga prijelaza počeo ulaziti u Italiju«. Ti Slaveni vjerojatno su bili Hrvati koji su se potkraj VI. i početkom VII. stoljeća selili iz dotadašnjega boravišta u Bijeloj Hrvatskoj prema Jadranu. Prema Liber pontificalis papa Ivan IV. Dalmatinac (640. – 642.) poslao je opata Martina da u Istri i Dalmaciji otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba Dioklecijanovih progona. Posmrtne ostatke mučenika Anastazija (Staša), Dujma, Maura, Venancija i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik Teodor I. (642. – 649.).[1]
Vijest o pokrštenju Hrvata Toma Arhiđakon u kronici Historia Salonitana povezuje s djelatnošću prvoga splitskoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Prema njemu, papa je Ravenjanina poslao u Split da izvidi stanje kršćana u Dalmaciji, a pošto je u Rimu podnio izvješće, papa ga je posvetio za splitskoga nadbiskupa. Toma opširno opisuje njegovo djelovanje: uredio je splitsku Crkvu i kler, prenio kosti sv. Dujma i Staša iz Solina u splitsku prvostolnicu, koju je uredio u Dioklecijanovu mauzoleju, obnavljao je crkve, postavljao biskupe, raspoređivao župe, preobraćao stanovništvo na kršćanstvo. Vjerodostojnost vijesti o Ravenjaninu u historiografiji je postupno postala ključni dokaz za datiranje i dinamiku pokrštenja Hrvata.[2][3]
Stariji povjesničari nisu sumnjali u Ravenjaninovo postojanje, ali su ga smještali u drugu polovinu ili kraj VII. stoljeća (I. Lučić, D. Farlati). Francuski crkveni povjesničar L. Duchesne prvi je početkom XX. stoljeća iznio postavku o Ivanu kao legendarnoj osobi poistovjećenoj s papom Ivanom X., koji je prvi obnovio splitsku metropoliju (925. odnosno 928), a prije izbora za papu bio dugogodišnji nadbiskup u Ravenni. Nakon toga neki su, uglavnom crkveni, povjesničari (počevši od F. Bulića, J. Bervaldija i dr.), pobijajući Duchesneovu tezu, tvrdili da je Ravenjanin postojao, ali da je živio potkraj VIII. ili početkom IX. stoljeća, a drugi su sve do danas nijekali njegovo postojanje ili su se dvoumili između legende i potonje datacije, npr. izjednačujući ga s potonjim splitskim prelatima toga imena (od VIII. do X. stoljeća, sve do prvoga metropolita Ivana iz 925.). Glavni je dokaz za sumnju o vjerodostojnosti Tomina Ravenjanina kao prvoga splitskog nadbiskupa za povjesničare bila tvrdnja da nema dovoljno pisanih i drugih izvora za razdoblje od gotovo dva stoljeća prije pretpostavljenoga datuma razorenja Salone (614.) o splitskim nadbiskupima i o kršćanstvu na širem prostoru. Pronađene spomenike uglavnom se datiralo u potonje doba (sarkofag nadbiskupa Ivana), a druge su vijesti, uključujući i Tomine, odbacivane. Tako se nemogućim držao Tomin podatak o prijenosu kostiju mučenika Dujma i Staša, kada je opat Martin iste relikvije odnio u Rim (F. Šišić, G. Novak). Međutim, uvid (1962.) u grobnicu ilirskih mučenika u Lateranskoj bazilici u Rimu pokazao je da je ondje pohranjeno samo nekoliko kraćih kostiju, pa je vjerojatno i Ivan nešto prenio u Dioklecijanovu palaču.[3]
Prema novijim izvorima, širemu povijesnom kontekstu i ponovnim čitanjem starih izvora neki najnoviji autori dokazuju da je Ivan Ravenjanin stvarno djelovao u drugoj polovini VII. stoljeća u Splitu i imao neke, barem neizravne, veze s početkom pokrštenja Hrvata. Nakon novih arheoloških nalaza i pronađenih spomenika pomaknuta je vjerojatna godina rušenja Salone na 626., utvrđeno je da je Veliki Sever, kojega spominje Toma kao organizatora povratka razbježalih Solinjana s otokâ u Dioklecijanovu palaču (tzv. cedulja Ivana Lučića), zaista postojao. U to se uklapa i pouzdana vijest o dolasku opata Martina (641.) u razdoblje između razorenja Salone i povratka njezinih stanovnika na obalu. Povratak Solinjana pod Severovim vodstvom, osnutak Splita i Ravenjaninovo djelovanje trebalo bi po novim izvorima smjestiti u 660-e, u doba povoljne političke i crkvene klime za pape Vitalijana (657. – 672.) i bizantskoga cara Konstansa II. (641. – 668.) i u doba kada je nadbiskupija u Ravenni carevim ediktom (666.) bila izuzeta iz papinske jurisdikcije (do 683.). Činjenica da je Ravenna tada bila crkveno središte toga dijela Carstva objašnjava povijesni kontekst obnove crkvene hijerarhije u Dalmaciji, a i Tomin naglasak na Ravenjaninu i njegovo nepoznavanje pape koji ga je poslao.[4]
Svakako je nadbiskupu Ivanu bila prva zadaća preustroj Crkve u solinskih (splitskih) kršćana, ali su također bili mogući njegovi pokušaji misionarenja među Slavenima, u skladu s kršćanskom tradicijom, odjek koje bi se mogao prepoznati u pismima pape Agatona (678. – 681.). Taj je papa u poslanici upućenoj 680. nakon rimske sinode bizantskome caru Konstantinu IV. Pogonatu spomenuo biskupe koji su djelovali među novoobraćenim narodima: Langobardima, Slavenima, Francima, Galima, Gotima i Britancima. Pod Slavenima papa je mogao misliti samo na Hrvate, jer ni jedan drugi slavenski narod nije u to doba imao dodira s kršćanstvom. O Ivanovim nasljednicima na čelu splitske nadbiskupije nadbiskupski katalozi, Toma Arhiđakon i D. Farlati donose različite vijesti. Danas više izvora potvrđuje postojanje dvojice nadbiskupa iz VIII. stoljeća, Martina (oko 715. – 717.) i Ivana iz 787. Drugi pak upozoravaju na srodnost s prilikama u tadašnjim zapadnoeuropskim biskupijama, npr. J. Le Goff donosi više primjera o francuskim biskupskim stolicama koje su znale biti prazne i po nekoliko desetljeća ili čak stoljeća.[4]
|
| |
O samom pokrštenju Hrvata postoji malo izvora, arheoloških nalaza i starih kronika, a oni su prilično nejasni, nesigurni i nepotpuni. Budući da se arheolozi i povjesničari ne slažu o dataciji ili tumačenju tih izvora, razilaze se i u određivanju vremena pokrštenja, kao i mjesta pod čijim se utjecajem ono događalo. Između različitih tumačenja izvora mogu se izdvojiti tri teorije o pokrštenju Hrvata.[5]
Prva je arijanska teorija ili teorija o pokatoličenju Hrvata, koja pretpostavlja, tragom zapisa Tome Arhiđakona, da su Hrvati došli u današnju domovinu već kao kršćani arijanci, a tek su u dodiru s pravovjernim kršćanima napustili tu doktrinu. Temelji se na Tominu poistovjećivanju Hrvata s arijanskim Gotima, a to je protivno većini izvora i dokumenata.[6]
Druga je dalmatinska teorija o ranom pokrštenju Hrvata, po kojoj neki misle da su se Hrvati pokrstili uglavnom od druge polovice VII. stoljeća i u VIII. stoljeća (D. Farlati, I. Lučić, F. Rački, D. Gruber, M. Barada, S. K. Sakač, D. Mandić i dr.). Osim dokaza vezanih uz Ivana Ravenjanina, podataka Konstantina Porfirogeneta i papinskih izvora, tu teoriju potkrjepljuju i neki dalmatinski spomenici, barem po nekim datacijama (luk oltarne pregrade iz Kaštel Sućurca, Višeslavova krstionica, natpis crkvice Sv. Križa u Ninu i dr.).[7][8]
Treća je franačka teorija o kasnom pokrštenju Hrvata, u kojoj većinom noviji povjesničari, odbacujući gotovo sve prijašnje dokaze, drže da se ono zbilo potkraj VIII. i u IX. stoljeća, tj. u doba franačke vladavine (F. Šišić, F. Bulić, Lj. Karaman, J. Šidak, N. Klaić i dr.).[9] Što se tiče mjesta i utjecaja, jedni drže da su odlučujući utjecaj na pokrštenje Hrvata imali tradicija crkvene hijerarhije dalmatinskih gradova i poticaji iz Rima i Bizanta, a drugi smatraju da su na to odsudno utjecali franačka vlast i Akvilejski patrijarhat.[10]
Po svemu sudeći, pokrštenje Hrvata bilo je postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. stoljeća, o čem svjedoče i različite i neusklađene vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne (ili jednog i drugoga središta u različito doba), da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. stoljeću, te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. stoljeća, pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovine IX. stoljeća u krajevima južno od Cetine (Neretvani), u Bosni, Humu, Travunji i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje. Neki povjesničari (S. K. Sakač) rano pokrštenje povezuju i s posebnim mirovnim ugovorom između pape Agatona (678. – 681.) i Hrvata o nenapadanju drugih naroda, o čem piše i Porfirogenet, ne navodeći ni ime pape ni doba. Drugi povjesničari (npr. F. Šišić) misle da je takav savez sklopljen puno kasnije, vjerojatno između kneza Branimira i pape Ivana VIII.[11]
Sačuvana pisma pape Ivana VIII. (872.–882.) hrvatskim vladarima, međutim, pokazuju da je tada Hrvatska već posve kršćanska zemlja i da papa s njom uspostavlja uobičajen srednjovjekovni odnos duhovnoga i vjerskoga nadzora i ovisnosti. Tako papa najprije kori i opominje kneza Domagoja zbog njegove okrutnosti prema Mlečanima i zbog pogibije nekog urotnika, savjetujući mu da radije protjera političke protivnike iz zemlje kao što dolikuje kršćanskome vladaru. Zatim opominje kneza Zdeslava što se bio priklonio Bizantu. A kada je knez Branimir zatražio od pape Ivana priznanje i potporu nakon preuzimanja vlasti, ovaj se obratio njemu, nadbiskupu Teodoziju, drugim dalmatinskim biskupima, kleru i narodu, hrabreći ih da ostanu vjerni Svetoj Stolici. Naziva Branimira »dragim sinom« i blagoslivlja njega i njegov narod i zemlju. To isto ponovio je nakon Branimirova iskaza vjernosti poslanoga po izaslaniku. Bilo je to u ondašnjim diplomatskim odnosima svojevrsno međunarodno priznanje Hrvatske, a papa je time promicao Hrvatsku u neovisnu državu, uvodio i usmjeravao u civilizaciju zapadne Europe.[12][13][14]
Sljedeći je korak bio konačno crkveno uređenje za vladavine kralja Tomislava (910. – 928.), kada je na splitskim sinodama (925. i 928.), kojima su predsjedali papinski izaslanici, bila uspostavljena metropolija u Splitu, a uređena su bila i različita vjerska i stegovna pitanja, nastojalo se potisnuti glagoljsku liturgiju i sl. Tada je bila uspostavljena također i papinska dominacija i jurisdikcija nad dalmatinskim crkvenim područjem, premda ona vjerojatno ni tada nije bila konačna, jer su se tragovi bizantskoga utjecaja osjećali još prilično dugo. Tako se npr. još 1050. splitski nadbiskup Dabral branio da ima ženu i djecu prema običaju istočne Crkve, ali je ipak bio svrgnut.[15][16]
- ↑ Istarska enciklopedija (LZMK) - Ivan IV.
- »Ivan IV., papa (? – ?, 642). Podrijetlom Dalmatinac. Kao papa (640–642) poslao je opata → Martina s puno novca u Istru i Dalmaciju da otkupljuje zarobljenike »koje su pogani zarobili« i za njih, prema tadašnjem običaju, tražili novac. Dao je u Rim dopremiti moći 11 istarskih i dalmatinskih mučenika, koje je pohranio u oratoriju sv. Venancija u krstionici Lateranske bazilike. Kad je 1962. otvoren sarkofag, ustanovljeno je da su u Rim preneseni samo manji dijelovi svetačkih tijela, tj. da je glavnina ostala u Istri i Dalmaciji. Martinov otkup zarobljenika prvi je nedvosmisleni dokaz trajne prisutnosti Slavena u Istri.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Ivan Ravenjanin
- »Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup (Ravenna, ? – Split, ?). Pretpostavlja se da je u VII. st. došao u Dalmaciju kao papinski legat. Toma Arhiđakon spominje ga kao najzaslužnijega za pokrštenje Hrvata i uređenje crkvene hijerarhije u Dalmaciji. Ostao je u Splitu kao nadbiskup. Dioklecijanov mauzolej pretvorio u katedralu te u nju prenio relikvije sv. Dujma i sv. Staša. Sarkofag s njegovim imenom čuva se u Splitskoj krstionici.«
- ↑ a b Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
- »U krstionici splitske katedrale sačuvan je sarkofag splitskoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Prije nego što je pronađen spis Historia Salonitana, u kojem se spominje da je Ivan Ravenjanin uspostavio crkvenu hijerarhiju dok su još živjeli stanovnici razorene Salone, mislilo se da sarkofag potječe iz druge polovine 8. stoljeća. Na to su upućivale stilske karakteristike sarkofaga. Prema tome pokrštavanje Hrvata ne bi počelo u 7. nego krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Treba naglasiti da se pomoću nedatiranih stilskih karakteristika ne može precizno odrediti vrijeme nastanka sarkofaga. Uspješnije je to određeno po obliku pisma. Na gornjem rubu sarkofaga piše: "HIS REQUIISCET FRAGELIS ET INUTELIS IOANNIS PECCATOR ARHIEPISCOPUS". U Kaštel Sućurcu je pronađen jedan nadvratnik s natpisom, koji je paleografskom analizom, smješten u drugu polovinu 7. stoljeća. Usporedbom slova na tom nadvratniku sa slovima na sarkofagu Ivana Ravenjanina zaključeno je da su oba natpisa iz približno istoga vremena, odnosno da je nadvratnik malo stariji od sarkofaga. Prema tome, po paleografskim oznakama sarkofag Ivana Ravenjanina potječe s kraja VII. i početka VIII. stoljeća, što se podudara s pisanim izvorima o dolasku i radu Ivana Ravenjanina. Godina 640./641. može se smatrati godinom obraćenja Hrvata i za to je najzaslužniji splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin pa ga Hrvati trebaju častiti kao svoga prvog narodnog apostola. On je mauzolej cara Dioklecijana pretvorio u katedralu, koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Postala je poznata kao katedrala sv. Dujma.«
- ↑ a b Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
- »Za pokrštenje Hrvata svakako je najvažniji Porfirogenetov tekst u 31. poglavlju, koji govori da su Hrvate pokrstili biskupi i svećenici iz Rima za vrijeme vladanja cara Heraklija, koji je umro 11. veljače 641.[3] Vjerodostojnost ovog izvještaja pokrepljena je u novije vrijeme. Na temelju izvora zaključuje se kako su Hrvati došli na Jadran kao pogani. To tvrdi Konstantin Porfirogenet, a potvrđuje i Liberis Pontificalis, koji govori da je papa Ivan IV., rodom Dalmatinac, poslao opata Martina godine 640./641. u Dalmaciju i Istru da pokupi kosti mučenika i otkupi zarobljenike od pogana. U to vrijeme, Hrvati su još bili pogani. Godine 640./641. su terminus ante quem non pokrštavanja Hrvata. Papa Agaton piše poslanicu bizantskom caru Konstantinu IV. i njegovim sinovima o sinodi, koju je održao u Rimu 680. U njoj piše kako mnogi biskupi rade među novoobraćenim narodima: Langobardima, Slavenima, Francima, Galima, Gotima i Britima. Uopće nije sporno da ovdje navedeni Slaveni mogu biti samo Hrvati. Prema tome, godina 680. je terminus post quem non za početak pokrštavanja Hrvata. Hrvati su također s papom Agatonom sklopili ugovor protiv navalnog rata, o kojem govori Porfirogenet. Porfirogenetov izvještaj potvrđuje i Historia Salonitana splitskoga arhiđakona Tome, koji je umro 1268. On kaže da je papa Ivan IV. poslao u Dalmaciju svećenika Ivana iz Ravene i postavio ga za splitskoga nadbiskupa, dok su još živjeli stanovnici razorene Salone. Tako je u Dalmaciji nakon seobe naroda uspostavljena redovita crkvena hijerarhija. Papa Ivan IV. je umro 12. listopada 642. Prema Tomi Arhiđakonu, splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin je obilazio krajeve Dalmacije i Hrvatske i poučavao priprosti narod kršćanskom načinu života. Tako je splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin počeo s pokrštavanjem Hrvata za vrijeme pape Ivana IV. Dalmatinca.«
- ↑ Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
- »Pokrštenje spada među najznačajnije događaje u povijesti hrvatskog naroda. Kod većine europskih naroda, izvori bilježe barem vrijeme kada se to dogodilo i osobe, koje su u tome sudjelovale. O pokrštenju Hrvata, izvori su naprotiv veoma oskudni, zato o tome problemu postoji više mišljenja, koja se uglavnom mogu svrstati u tri skupine.«
- ↑ Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
- »Povjesničar Miho Barada na temelju Historie Salonitane od Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća. Prema Baradi, Hrvati su doselili na jug kao pokršteni arijanci, a u novoj domovini su se odrekli toga krivovjerja, tj. pokatoličili. Toma Arhiđakon konstantno navodi kako su Hrvati došli na jug kao arijanci i naziva ih Gotima. Ferdo Šišić je dokazao kako su dalmatinski romanski starosjedioci novodoseljenje Hrvate nazivali Gotima u podrugljivom smislu. Od Romana, taj je naziv prešao u staru hrvatsku kroniku, Kraljevstvo Hrvata, odatle ga je preuzeo ljetopisac pop Dukljanin u 12. stoljeću, a od njega je to preuzeo Toma Arhiđakon. Ni u jednom od spomenutih spisa ne piše kako su Hrvati bili arijanci. To je vjerojatno zaključio Toma Arhiđakon jer je znao da su Goti bili arijanci. Kako Hrvati ipak nisu došli u novu domovinu kao kršćani svjedoče oni izvori, koji dokazuju, kako su Hrvati pokršteni u svojoj današnjoj domovini.«
- ↑ Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
- »Prema shvaćanju spomenutih povjesničara, pokrštavanje Hrvata počelo je provoditi latinsko svećenstvo iz Splita i drugih romanskih gradova pod vodstvom splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Dokazi za ovu tezu su: izvještaj Porfirogeneta, poslanica pape Agatona (678. – 691.) Konstantinu IV. iz 680. i tradicija splitske nadbiskupije, sadržana u djelu Historia Salonitana Tome Arhiđakona splitskoga († 1268.). To stanovište potvrđuju i arheološki ostaci: sarkofag prvoga splitskog nadbiskupa Ivana i jedan nadvratnik iz Kaštel Sućurca.«
- ↑ Hrvatski vojnik - Pokrštavanje i prvi knezovi Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. studenoga 2013. (Wayback Machine):
- »Pokrštavanje poganske slavenske elite poklopilo se s priznavanjem vrhovne franačke vlasti. Najbolji, najljepši, ali i najkontroverzniji dokaz tome jest monumentalna Višeslavova krstionica za krštenje odraslih ljudi potpunim uranjanjem u blagoslovljenu vodu. Krstionica, kao i Višeslavova vladavina datiraju s početka IX. stoljeća, ali problem je u tome što se ovaj hrvatski knez ne spominje ni u franačkim ni u bizantskim izvorima. Ne zna se kad je i kojim prostorima vladao, ni tko je uopće bio. Bez obzira na Višeslavovu tajanstvenost, pouzdano se zna da su hrvatski kneževi u prvoj polovini IX. stoljeća prihvatili kršćanstvo.«
- ↑ Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
- »Prema jednoj grupi povjesničara, pokrštenje Hrvata proveli su Franci preko Akvilejske patrijarhije u 9. stoljeću, kada su Hrvati došli pod njihovo vrhovništvo. To su mišljenje zastupali Duchesne, Frane Bulić, Ferdo Šišić i njegovi sljedbenici. Potkrepljivao ih je Ljubo Karaman, arheolog i povjesničar umjetnosti, pozivajući se na stilske karakteristike sarkofaga prvog splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina.«
- ↑ Croatian History - Pokrštavanje Hrvata Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. veljače 2010. (Wayback Machine):
- »O njemu postoji više teorija: 1. Bizantska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili posredstvom Bizanta. Sam car Heraklije poziva svećenike iz Rima da rade na pokrštavanju novodoseljenog stanovništva. Djelo Konstantina Porfirigenta „O upravljanju carstvom“ spominje i da se većina južnih Slavena pokrstila za bizantskog cara Bazilija I. od koga su zatražili misionare. 2. Dalmatinska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili posredstvom svećenstva iz dalmatinskih gradova koji su ostali pod bizantskom vlašću. 3. Franačka teorija – po njoj Hrvati su se pokrstili posredstvom franačkih svećenika. Njoj u prilog ide malo pisanih izvora, ali zato idu brojni arheološki nalazi. Misionari bi po njoj došli iz Akvilejske patrijarhije. Pokrštavanje Hrvata je započelo već u 7. st. putem preostalog kršćanskog stanovništva koje je nastavilo živjeti među doseljenim Hrvatima kao i iz gradova bizantske Dalmacije. Rezultat dobrih odnosa Hrvata sa starijim kršćanskim stanovništvom bila je i misija pape Ivana IV. radi otkupa kršćanskih zarobljenika i skupljanja relikvija kršćanskih mučenika. Usprkos tome kršćanstvo se među Hrvatima učvrstilo tek početkom 9. st. i to vjerojatno djelovanjem svećenstva akvilejske patrijarhije. U drugoj polovici 9. st. Neretvane pokrštavaju bizantski misionari. Tako je pokrštavanje Hrvata bio dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, no franački utjecaj je bio najvažniji, a glavnina pokrštavanja dogodila se početkom 9. st.«
- ↑ Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
- »Prema svemu izloženome, početak pokrštavanja Hrvata treba vremenski smjestiti u drugu polovinu 7. stoljeća. Tada nisu pokršteni svi Hrvati nego su pokršteni samo vođe i oni stanovnici, koji su živjeli u okolici Splita i drugih romanskih gradova. Narodne mase su se pokrštavale postupno polazeći prema unutrašnjosti. U Primorskoj Hrvatskoj, kršćanstvo je ojačalo nakon 803., kada su Hrvati došli pod franačko vrhovništvo i time postali podložni metodi širenja kršćanstva, koju je primjenjivao Karlo Veliki. Iz toga vremena postoje brojni arheološki ostatci. Najstarija kadionica, pronađena na hrvatskom tlu, danas se čuva u splitskom muzeju. Postoji sličnost ove kadionice po obliku i tehnici s Tasilovim kaležom, koji je u hrvatske krajeve donesen poslije 803. Kadionica pak potječe iz sredine 8. stoljeća. Iz vremena oko 800. potječe najznačajniji kršćanski spomenik u Hrvata, Višeslavova krstionica iz Nina. Iz istoga razdoblja potječu i tri relikvijara župne crkve u Ninu. Poslije ovoga vremena postoji više spomenika kršćanstva među Hrvatima. Na temelju svega izloženog može se zaključiti da je pokrštavanje Hrvata počelo u drugoj polovini 7. stoljeća iz tada romanskog Splita, a misionarski rad se postupno širio prema unutrašnjosti. Intenzivniji kršćanski život razvio se poslije 803. pod Francima jer tada dolaze misionari iz Akvileje. Kada je kršćanstvo došlo u Panonsku Hrvatsku ne može se sa sigurnošću utvrditi, no činjenica je, da je knez Ljudevit Posavski (koji je poginuo 823.) bio kršćanin i u prijateljskim odnosima s akvilejskim patrijarhom. Pedesetak godina poslije, vjerojatno je to područje došlo u okvir obnovljene Srijemske metropolije sv. Metoda i tu su djelovali Metodovi učenici.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Branimir
- »Obratio se papi Ivanu VIII., kojemu iskazuje vjernost, pa ga ovaj priznaje zakonitim vladarom, a Hrvatsku neovisnom državom.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) Ivan VIII.
- »Hrvatskome knezu Branimiru priznao principatum terrenum (879) i s Hrvatskom izmijenio poslanike. Bilo je to priznanje hrvatske državnosti u okvirima zapadnokršćanskoga feudalnog svijeta.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Branimir
- »Godine 886. sjedinjuju se hrvatska i dalmatinska crkva pošto je ninski (hrvatski) biskup Teodozije preuzeo upravu i nad Splitskom biskupijom, a posvećenje je obavljeno u Akvileji. Za Branimirove vladavine uvedeno je, najvjerojatnije, hrvatsko bogoslužje u crkvi i proširila se djelatnost Metodovih učenika (sam je Metod proputovao Hrvatskom 880., na putu za Rim).«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Ivan X.
- »Priznao je Tomislava za hrvatskoga kralja (925) i odobrio saziv splitskih sinoda (925. i 928).«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Tomislav
- »Na temelju djela Historia salonitana maior (XVI–XVII. st.), koje sadrži bilješke o splitskim crkvenim saborima 925. i 928., te pisma papa Ivana X. i Lava VI., zaključuje se da je Tomislav bio prvi hrvatski vladar koji je koristio naslov kralja, rex, te da je upravljao dalmatinskim gradovima i otocima, koji su inače bili u vlasti Bizanta. No Tomislav se spominje samo u svezi s prvim saborom, pa se ne zna je li pribivao i drugomu, na kojem je bila ukinuta Ninska biskupija, i je li tada još uopće bio živ.«
 | Wikizvor ima izvorni tekst Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Pokrštenje Hrvata |
- Antun Ivandija - Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima
- Neven Budak - Pokrštavanje Hrvata i neki problemi crkvene organizacije Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. siječnja 2015. (Wayback Machine)
- Trpimir Vedriš - Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanje Hrvata u svjetlu spisa 'Hrvati i Srbi – dva stara različita naroda'
- Tomislav Topčić: Pokrštenje Hrvata nije se odvijalo nasilnim nego polaganim i mirnim putem Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. studenoga 2016. (Wayback Machine) Slobodna Dalmacija, 17. studenoga 2015.
- Trpimir Vedriš: Pokrštenje i rana kristijanizacija Hrvata Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. svibnja 2016. (Wayback Machine) iz POVIJEST HRVATA I. Nova zraka u europskom svjetlu: Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. studenoga 2019. (Wayback Machine) Urednica sveska Zrinka Nikolić Jakus, Matica hrvatska, Zagreb, 2015. ISBN 978-953-150-942-8
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||||||||||||