Idi na sadržaj

Kraljevina Dalmacija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Kraljevina Dalmacija
Kraljevina Dalmacija
1815–1918
Zastava Grb
Himna: Carevka (Gott erhalte Franz den Kaiser)
Položaj na karti
Glavni grad Zadar
Službeni jezik hrvatski, njemački, talijanski
Državno uređenje Monarhija
Namjesnik
• 1815.-1831.
 Franjo Tomašić (prvi)
• 1911.-1918.
 Mario Attems (zadnji)
Zakonodavstvo  
Valuta Austro-ugarska kruna
Vremenska zona UTC+1

Kraljevina Dalmacija bila je to austrijska krunska zemlja u Austrijskom Carstvu (1815-1867) i Austro-Ugarskoj Monarhiji (1867-1918). Preustrojem Monarhije 1867. ostaje u austrijskom dijelu, odvojen od Hrvatske i Slavonije (tada u mađarskoj polovini). Međutim, Dalmacija je pravno bila sastavni dio Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja ju je stoga nosila u svom nazivu i grbu (Dalmacija je priznata kao sastavni dio Trojedne Kraljevine i član 66. Hrvatsko-ugarske naseljavanje), iako do stvarnog ujedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom nikada nije došlo. Od 1861. godine Kraljevina Dalmacija ima svoju saborsku skupštinu: Dalmatinski sabor sa sjedištem u Zadru. Pokrajinski odbor, koji je birao Sabor (osim predsjednika, i predsjednik Sabora, kojeg su imenovali car i kralj), predstavljao je Vladu Kraljevine Dalmacije u samoupravnim poslovima. Centralnu vlast predstavljao je C. kr. Vlada u Zadru (tal. Imperial Regio Governo della Dalmazia), koja se od 1852. zove C. kr. Namjesništvo (talijanski: Imperial Regia Luogotenenza della Dalmazia) vodi guverner ili guverner kojeg imenuju car i kralj, kao i u drugim krunskim zemljama austrijskog dijela Austro-Ugarske. Nestao je krajem oktobra 1918. godine, kada je Hrvatski sabor proglasio neovisnost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom i priključenje Državi SHS. Gotovo u isto vrijeme velike dijelove Dalmacije okupirala je Kraljevina Italija na osnovu tajnog Londonskog ugovora sklopljenog sa Velikom Britanijom, Francuskom i Rusijom..[1]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Prva austrijska uprava

[uredi | uredi izvor]

Vijest o padu Venecije revoltirana je od strane seljaka i pučana diljem Dalmacije. Osim toga, pojavio se snažan pokret za ujedinjenje sa Hrvatskom. Franjevci i drugi kler održali su skupove, na primjer u Karinu, tražeći ujedinjenje. Pridružili su im se splitski nadbiskup Cipiko, makarski biskup, ali i pravoslavno sveštenstvo. U junu 1797. godine formirali su izaslanstvo za odlazak u Beč da traže od cara ujedinjenje, ali ih je spriječio mirovni ugovor, pa su adresu poslali hrvatskom banu. Kampoformijskim mirom 1797. podijeljena su nekadašnja venecijanska imanja između Francuske i Habsburške Monarhije. Cijela Dalmacija i Istra pripadale su Habsburškoj Monarhiji. Austrijsku vojsku sa oko 4.000 vojnika u posjedu Dalmacije predvodio je podmaršal Matija Rukavina, pristalica ujedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom, koji je postavljen i za vojnog namjesnika Dalmacije. Narod i sveštenstvo s oduševljenjem su dočekali dolazak vojske sastavljene uglavnom od Hrvata, koju je predvodio hrvatski podmaršal. Međutim, Beč je Dalmaciju tretirao kao novoosvojenu državu i predao je direktno vladi u Beču. Tako je 1798. C. kr. Vlada u Zadru (tal. Cesareo Regio Governo in Zara) na čelu s guvernerom. Članove vlade i guvernera postavljao je car, a bili su podređeni C. kr. Dvorskoj komisiji za Istru, Dalmaciju i Albaniju u Veneciji (tal. Ces. Reg. Commissione aulica per l'Istria, Dalmazia ed Albania), a od 1802. Odsjeku za Dalmaciju i Boku Dvorske kancelarije u Beču. Sama pokrajina je bila podijeljena na upravno-sudske okruge, odnosno mjesne starješine (tal. superiorità locale), na čijem čelu je bio rektor (tal. rettore) ili sudija-administrator (tal. giudice dirigente). Sjedišta mjesnih starješina bila su u Cresu, Krku, Rabu, Pagu, Zadru, Ninu, Novigradu, Skradinu, Šibeniku, Kninu, Sinju, Trogiru, Splitu, Klisu, Omišu, Braču, Hvaru, Korčuli, Imotskom, Makarskoj, Poljicima i Metkoviću. . Sud je 1802. godine službeno odbio zahtjev za ujedinjenjem. U svojoj kratkoj administraciji, austrijska vlada nije mnogo promijenila sadašnji venecijanski sistem, već je samo provela ograničene reforme u obrazovanju i pravosuđu. U Zadru je 1803. godine otvorena gimnazija. Nakon austrijskog poraza protiv Napoleona, Požunskim mirom 1805. godine Dalmacija je predata Francuzima, koji su je pripojili Napoleonovoj satelitskoj Kraljevini Italiji.

Francuski interregnum

[uredi | uredi izvor]

Austrija se 26. decembra 1805. Požunskim mirom morala odreći Istre, Dalmacije i svih jadranskih otoka, pa je u veljači 1806. Francuska preuzela vlast u Dalmaciji. Mlečanin Vincenzo Dandolo postao je generalni providur i civilni upravitelj francuske pokrajine Dalmacije (1806-10), dok je francuski general Auguste Marmont preuzeo sve vojne ovlasti. Novim povećanjem francuskih struja na račun Austrije (mir u Šenbrunu, 14. oktobra 1809.) Dalmacija je uključena u sastav Ilirskih provincija, a Napoleon je 15. aprila 1811. izdao dekret o uređenju Ilirije koju je podelio na 6 civilnih provincija, od kojih je jedna bila Dalmacija i Dubrovnik.

Godine vojne uprave i Druga austrijska uprava

[uredi | uredi izvor]

Već 1811. Britanci su od Francuza preuzeli Vis, a 1812. Lastovo, Korčulu, Pelješac, Hvar, Cavtat, dubrovačke otoke i Split. Kotor su držali Rusi. Nakon bitke kod Leipziga i pada Napoleona, Habsburgovci su 1813. odlučili zauzeti ostatak Dalmacije. Akciju je izveo general bojnik barun Franjo Tomašić sa 2.900 vojnika iz Hrvatske. Knin je zauzeo većinu svojih snaga, a nakon kratke opsade Zadar, dok je njegov pomoćnik general Todor Milutinović sa odredom banskih husara osvojio Kotor i Dubrovnik i protjerao Crnogorce.[2]

Uredbama Bečkog kongresa 1814. i 1815. godine cijela Dalmacija je formalno pripojena Austrijskom carstvu kao krunska zemlja, a Dalmaciji je pripojena Dubrovačka Republika, koja je prestala postojati 1808. godine kada je ukinuta god. francuski. Za namjesnika je postavljen Barun Tomašić, a upravu je preuzela zemaljska vlada na čijem je čelu bio. Kako bi što bolje integrirao prostor od otoka Raba do Budve, bečki dvor je osnovao posebnu teritorijalnu jedinicu: Kraljevinu Dalmaciju. S istom namjerom, papinska bula Locum Beati Petri uspostavila je jedinstvenu zadarsku crkvenu metropolu, kojoj su podređene sve dalmatinske biskupije, uključujući Split i Dubrovnik, nekadašnja nadbiskupijska središta, dok su mnoge dalmatinske biskupije ukinute (Stonsko-korčulanska, Trogirska, Ninska). , Skradin i Rab). ). ), a Makarska biskupija pripojena je Splitu.

U periodu od 1816. do 1822. godine osnivaju se svi središnji zemaljski organi u Zadru (na čelu s K.Kr. vladom Dalmacije - talijanskim I.R. Governo della Dalmazia - s guvernerom kao upraviteljem i "predsjednikom" vlade), tj. područnih organa uprave (okruga, okruga i općina), a izvršena je i sudska reorganizacija. Ovi upravni i sudski organi će djelovati do 1852/1854. i 1868. godine, kada je uspostavljena nova upravno-sudska organizacija pokrajinskih organa u Zadru (umjesto Vlade, C.kr. namjesništvo za Dalmaciju - talijanski I.R. Luogotenenza della Dalmazia - na čelu s namjesnikom) i nižih upravnih i sudskih organa. . , sudbene oblasti, općine), takva organizacija, uz manje izmjene, ostat će na snazi ​​do 1918. godine (na temelju februarskog patenta iz 1861. osnovan je Dalmatinski sabor). Austrija je u Dalmaciju dovodila i strane zvaničnike, uglavnom iz sjeverne Italije (tada dio Monarhije) i Austrije. Godine 1832. otvorena je nova cesta (koju je izgradio Josip Kajetan Knežić) preko prijevoja Mali Alan, tek druga veza s kontinentalnom Hrvatskom. Austrijska uprava povećala je broj škola: do 1839. bilo ih je oko 50, a do 1846. oko 150, koje je pohađala trećina školske djece. Međutim, hrvatski je bio gotovo izuzetak u školama na štetu talijanskog.

Jakob Alt - Piazza Grande mit der Domkirche von Sebenico - 1841

Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji

[uredi | uredi izvor]

Pokreti hrvatskog narodnog preporoda u tzv Banska Hrvatska počela se osjećati i u Dalmaciji. Godine 1835. Božidar Petranović je u Zadru počeo izdavati Srpsko-dalmatinski časopis, a 1844. Ante Kuzmanić pokrenuo je časopis Zora dalmatinska u Zadru i započeo rad na jezičnoj i nacionalnoj svijesti Dalmatinaca, koju je do sada podsticalo samo sveštenstvo. Revolucionaran 1848. godine, u početku je donio stidljivu političku podjelu na marksiste (pristalice obnove Republike Svetog Marka) i monarhiste (pristalice Habsburške monarhije). Kako su bogati talijanski građani i plemstvo zbog izbornih pravila imali potpunu kontrolu nad gradovima i njihovim skupštinama, prijedlog županijskih i gradskih skupština Kraljevine Hrvatske „Braći Dalmatinima iste krvi i jezika“ 1848. za ujedinjenje sa Hrvatskom je glatko odbijena. Međutim, hrvatske nacionalne struje i pokreti su još uvijek bili jaki. Župnici i stanovništvo Dalmatinske zagore reagirali su na autonomaštvo pismom Jelačiću, u kojem su ipak tražili ujedinjenje, jer su protivnici u velikoj manjini. U prosincu 1848. godine Franjo Josip I. imenovao je bana Jelačića za namjesnika Dalmacije. Njegovom imenovanju protivile su se općine Split i Zadar (tada u autonomnim rukama), a preporoditelji u Dalmaciji, posebno u Dubrovniku, dočekali su ga s velikim očekivanjima. Ali oni se uglavnom ne ispunjavaju. Jelačićeva vladavina ostala je uglavnom formalna, a sud je odbio da se ujedini s Hrvatskom. Godine 1851. Jelačić je posjetio Dalmaciju, a u Dobroti (Boka Kotorska) dočekan je s posebnim oduševljenjem. Kako bi se suprotstavili italijanskom državljanstvu, osnivane su javne čitaonice i društva, uglavnom pod "slavenskim" imenom. Mali korak naprijed bila je odluka vlade da se hrvatski kao drugi nacionalni jezik uči u srednjim školama. Unatoč tome, škole s hrvatskim nastavnim jezikom mogle bi se izbrojati na prste jedne ruke. Zato su franjevci u Sinju 1854. godine osnovali prvu hrvatsku gimnaziju u provinciji.[3]

Miho klaić
Mihovil Pavlinovic (Zadar)

Sukob narodnjaka i autonomaša

[uredi | uredi izvor]

Godine 1860. car je odlučio obnoviti ustavni i politički život i sazvao prošireni carski savjet. Predstavnici Hrvatske i Slavonije, Vranyczany i Strossmayer, pokrenuli su pitanje ujedinjenja Dalmacije. Predstavnik Dalmacije Frane Borelli priznao je da su Italijani u manjini, ali smatra da još nije došlo vrijeme za taj korak. Tada je u Dalmaciji počelo okupljanje u dvije struje: Narodna stranka pod vodstvom Mihe Klaića i don Mihovila Pavlinovića i autonomaši predvođeni Antoniom Bajamontijem i Luigijem Lapennom. Autonomaši (Tolomaši) su uglavnom bili pripadnici talijanske nacionalne manjine i zagovarali su talijanski identitet Dalmacije, a kasnije su podržavali teoriju o posebnoj dalmatinskoj naciji, italijansko-slavenskoj umjesto hrvatske i srpske. Uz autonomaše bili su namjesnik Lazar Mamula, gradovi Zadar i Split, kojima su se pridružili i mnogi drugi gradovi i općine, te bečki dvor, koji se bojao da će u slučaju ujedinjenja oslabiti Austriju na račun Hrvatske i Ugarske. U narod su se odmah pridružili Stari Grad, Vrboska, Metković, Bol, a posebno Dubrovnik i Kotor. Populisti su se u početku kandidirali pod neutralnim, slovenskim ili narodnim imenom, kako bi bili prihvatljiviji italijanskom biračkom tijelu. Glavna točka njihovog programa bilo je ujedinjenje s Hrvatskom i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i obrazovanje.

Povodom sazivanja Hrvatske banske konferencije u Zagrebu 1860. godine pozvani su predstavnici Dalmacije da razgovaraju o ujedinjenju, ali su autonomaši, predvođeni guvernerom Mamulom, osujetili inicijativu. Godine 1861. u Zadru je prvi put sazvan Dalmatinski sabor. Autonomaši su izabrani u parlament velikom većinom, zahvaljujući izbornim pravilima - većinu glasova dobili su zemljoposjednici, službenici i predstavnici bogatih građana (zajedno oko 20% stanovništva Dalmacije). Sabor je odbio ujedinjenje sa Hrvatskom i Slavonijom. Austrijski rat s Pruskom i Italijom rezultirao je i pomorskom bitkom kod Visa 1866., koja je odjeknula u Dalmaciji. Nakon austrougarske nagodbe 1867., koja je učvrstila podjele i svela na najmanju moguću mjeru šanse za ujedinjenje s Hrvatskom, narod se okreće političkoj i kulturnoj borbi za pohrvaćenje Dalmacije, fokusirajući se na škole, želeći uvesti hrvatsko kao jezik nastave. Dakle, njihov cilj je bio da osvoje vlast u opštinama, jer je jezik nastave bio u nadležnosti opština. Već 1862. godine pokrenuli su list na italijanskom jeziku Il Nazionale, kasnije Narodni list, kako bi dobili državljanstvo koje je prvenstveno govorilo italijansko. Don Mihovil Pavlinović je 1869. formirao cjelovit, izrazito hrvatski politički program, Hrvatsku misao. U njemu se zalagao za hrvatsko pravo na samostalnu, cjelovitu i ustavnu hrvatsku državu koja bi obuhvatila sve hrvatske zemlje, pa i Dalmaciju.[4]

Kad svi uživamo jednu hrvatsku slobodu, jedno te isto pravo hrvatske države, kad smo svi sinovi jedne hrvatske domovine; svi smo dužni biti ponosni na svoje hrvatsko državljanstvo; svi smo dužni govoriti pred svijetom, rođena braćo majke Hrvatske. Ako grčko-istočna braća u Hrvatskoj ne žele da ih njihov narod naziva Hrvatima, neka priznaju da svi živi znaju da su Hrvati u hrvatskoj zemlji i u hrvatskoj državi; još uvek ne zahtevamo; dovoljno nam je da hrvatski nacionalni-državni integritet ostane ograđen (...) U mjeri u kojoj tražimo neovisnost i integritet za Hrvatsku, mjerimo isto za Srbiju.

- don Mihovil Pavlinović, Hrvatska misao, 1869.[5]

Listopada 1869. je godine izbio ustanak u Boki kotorskoj.[6] Glavnina ustanka bila je u Krivošijama, učestvovali su i stanovnici drugih mjesta: Grblja, Pobora, Majine i Brajića, a imao je podršku susjedne Crne Gore. Ustanak je izbio nakon poraza Austrije od Pruske u bici kod Sadove 1866. Bečki i mađarski parlamenti doneli su zakon o opštoj vojnoj službi, koji predviđa da do tada oslobođeni stanovnici kotorskog i dubrovačkog okruga prestaju oslobađanje od služenja vojnog roka, zatim predaju oružja i sl. Višegodišnje vojno pomorstvo , a oni u brdskom razoružanju uskratili su im mogućnost da čavrljaju po tadašnjoj turskoj Hercegovini i hvataju plijen u sitnoj i krupnoj stoci. U Knezlazu je 11. januara 1870. sklopljen mir pobunjenika sa austrijskim vlastima.[7]

Talijani i populisti počinju da se sve više sukobljavaju, a tenzije rastu. Prilikom posjete italijanskog broda hidrografskoj misiji Monzambano Šibeniku 31. srpnja 1869. godine došlo je do sukoba talijanskih mornara i Hrvata u gradu, koji se pretvorio u vanjskopolitički problem Italije i Austro-Ugarske, poznat kao "Afera Monzambano". Teško je povrijeđeno 14 italijanskih mornara i nekoliko građana. Ubrzo su se narodnjaci sve bolje organizirali i polako osvajali seoske općine Zagore i otoke, pa su pobijedili na izborima za Dalmatinski sabor 1870. godine i postali parlamentarna većina. Godine 1873. osvojen je prvi veći grad Šibenik gdje je 15. veljače izabran prvi hrvatski gradonačelnik Ante Šupuk. Godine 1882., uprkos zastrašivanju i nasilju autonomnih paravojnih jedinica, tzv. bersaljera, Gajo Bulat pobijedio je autonomnog gradonačelnika Splita Antonija Bajamontija. Ubrzo nakon toga, općine Stari Grad i Trogir prešle su u hrvatske ruke, a ubrzo je u autonomnim rukama ostala samo zadarska općina koju narod nije uspio osvojiti sve do sloma Monarhije. 1883. hrvatski je proglašen službenim jezikom Dalmatinskog sabora.

Uporedo je rasla i mreža hrvatskih škola - 1866. godine otvorena je hrvatska učiteljska škola u Arbanasima kod Zadra. Godine 1883. već je postojalo oko 300 osnovnih škola na hrvatskom jeziku, dok je hrvatski polako prodirao u srednje škole. Nakon Dubrovačke i Kotorske gimnazije, hrvatski ulazi u splitske gimnazije, a 1898. godine otvara se Hrvatska gimnazija u Zadru.

Svečano otkrivanje spomenika Ivanu Gunduliću, Dubrovnik, 20. svibnja 1893.

Hrvatsko-srpski razlaz

[uredi | uredi izvor]

Od početka Karadžićevog, Garešaninovog i Subotićevog pisanja o Dalmaciji kao srpskoj zemlji, a posebno od priznavanja Srbije kao nezavisne države 1878. godine, na Berlinskom kongresu sve su veće razlike između Hrvata i Srba u Dalmaciji. Srbi sve više počinju da spominju Dalmaciju kao "srpsku zemlju". Nakon hrvatskog oduševljenja austrougarskom okupacijom BiH, u kojoj su učestvovali brojni vojnici iz Dalmacije, pretrpjeli značajne gubitke, i traženja ujedinjenja BiH sa Hrvatskom i Slavonijom, prekid je bio neminovan. Srbi u Bukovici su 1879. glasali za italijanskog kandidata Autonomaške stranke umjesto Mihovila Klaića, protiveći se Narodnom programu ujedinjenja sa Hrvatskom. Narod je ovaj događaj nazvao izdajom Bukovice. Ubrzo su uspostavljene zasebne hrvatske i srpske stranke, a hrvatske stranke imale su većinu u Dalmatinskom saboru. U novembru 1881. godine antiaustrijski pokreti među Srbima i Crnogorcima u zaleđu Boke Kotorske, u Kraljevini Dalmaciji, pretvorili su se u oružanu pobunu protiv novačenja, što je bila obaveza svih građana Monarhije. Središte bune bilo je u Krivošijama, a vojska na čelu sa potmaršalom Stjepanom Jovanovićem ga je gušila do maja 1882.

Godine 1891. Frano Supilo nastupa u Dubrovniku sa časopisom Crvena Hrvatska protiv srpskih pretenzija na Dalmaciju i Dubrovnik i za ujedinjenje sa Hrvatskom. 1893. godine, povodom otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku, došlo je do velikih tenzija između Hrvata i Srba. U Dubrovnik su stigli mnogi hrvatski uglednici, političari i umjetnici, a svečanost je, skandiranjem Hrvatska, prerasla u izraz Hrvata južne Dalmacije, suprotno želji Srba i nekolicine Dubrovčana, pristalica srpske ideje, poput srpske Katolik Medo Pucic.

Dolaskom tzv Politika novog kursa se okreće hrvatsko-srpskoj saradnji, što je potvrđeno Zadarskom rezolucijom iz 1904. Frano Supilo je 25. februara 1907. preneo reči dr. Lovre Montija o opštoj hrvatsko-srpskoj saradnji: „Sa Srbima možemo mnogo, bez Srba malo, a protiv Srba ništa." Godine 1905. za guvernera je prvi put imenovan Dalmatinac Niko Nardelli. Zbog nezadovoljstva djelovanjem Hrvatske stranke (nastale 1905. ujedinjenjem HNS-a i Stranke prava) u Dubrovniku je 1908. osnovana Samostalna organizacija Hrvatske stranke u Dalmaciji na čelu s Perom Čingrijom, a Dalmat. Stranka prava je obnovljena. Godine 1912. talijanski je konačno iskorijenjen u uredima i sudovima, kojih su se službenici držali. Međutim, u službenoj korespondenciji vlasti, kao i na kartama, na primjer, austrijska uprava koristila je prvo talijanske, a zatim i njemačke nazive mjesta i lokaliteta. Tako se Biograd zvao Zara Vecchia i sl.

23. c. i kr. domobranska zadarska pukovnija na vježbalištu
37. dom. puk. za pale vojnike medalja
Smserzherzogfriedrich

Prvi svjetski rat

[uredi | uredi izvor]

Odmah po izbijanju rata zabranjene su sve organizacije i udruženja za koje je vlast smatrala da se zalažu za Srbiju ili južnoslovensku ideju. Mnogi istaknuti političari bili su proganjani i hapšeni, a neki su emigrirali. Do 1915. godine i iznenadnog prijelaza Italije u Antantu na Jadranu nije bilo ratnih dešavanja, ali su od tada česti pomorski sukobi. Zbog savezničke blokade Otranta trgovina je potpuno stala. Vlasti su rekvirirale mnoge brodove za vojnu upotrebu, a putnička plovidba je bila gotovo potpuno obustavljena. Pomračenja su naređena i na ostrvima iu lukama zbog straha od bombardovanja, a crkvena zvona su uklonjena kako bi se metal koristio u ratne svrhe. Borbe su se vodile i oko Lastova i udaljenijih ostrva, gdje su pojačane posade i postavljeni bataljoni. 1917. godine, Lastovo je bombardovalo francusko ratno zrakoplovstvo.

U Dalmaciji se počela osjećati glad i oskudica, dok su u isto vrijeme mađarski zakoni zabranjivali izvoz namirnica u austrijsku polovicu Monarhije (kojoj je pripadala Dalmacija) u slučaju rata. Dalmacija je dobivala pomoć u hrani preko luke Trst, ali je ta pomoć bila nedovoljna, ponekad potpuno neupotrebljiva i često kasnila. Pošiljku za 1917. Dalmatinci su primili u veljači 1918. Franjevci su, zajedno sa zagrebačkim dobrotvorima, organizirali akciju slanja djece po hranu u Slavoniju i Moslavinu, u bogatije krajeve. Rat je uništio dalmatinsku poljoprivredu, a na kraju rata izbile su epidemije tifusa, kolere, velikih boginja i španjolske gripe koje su ubile mnoge ljude.

Godine 1915. Hrvati su činili 34% austrougarske mornarice. Osim u mornarici, Dalmatinci su se borili i u kopnenim snagama: popunili su 22.st. i kr. puk, Zadar 23. c. i kr. Domobranska pukovnija, Dubrovnik 37. st. i kr. domobranske pukovnije i elitne postrojbe Dalmatinskih kopnenih strijelaca. Nakon italijanske objave rata, uglavnom su korišteni na talijanskom ratištu zbog očekivanog motiva obrane domovine. Kako je rat odmicao, bilo je slučajeva prebjega iz dalmatinske luke na drugu stranu, a februara 1918. izbila je pobuna mornara u Boki Kotorskoj. Godine 1917. predstavnici Dalmacije u Carskom vijeću, predvođeni Vjekoslavom Spinčićem, Josipom Smodlakom i Ivom Prodanom, donijeli su Majsku deklaraciju, zalažući se za južnoslavensku državu u sastavu Austro-Ugarske. Krajem rata osnovano je Narodno vijeće za Dalmaciju u Zadru i jedinstvena Narodna organizacija za Dalmaciju u Splitu. Ova tijela su ubrzo preuzela vlast od zemaljske vlade i Dalmatinskog sabora.

U posljednjim danima Monarhije, general Stjepan Sarkotić, komandant i šef države BiH, uspio je pridobiti mađarskog premijera Wekerlea i cara Karla I da spoje Dalmaciju sa Hrvatskom, ali to se nije dogodilo sve dok se država raspala. Prilikom raspada Austro-Ugarske, 29. oktobra 1918. godine, Hrvatski sabor je donio odluku o prekidu državnopravnih veza s Bečom i Peštom i priključenju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa Rijekom Državi SHS. U Splitu je 2. novembra osnovana Zemaljska vlada za Dalmaciju, na čelu s Ivom Krsteljem, koja će kao Vlada Pokrajine Dalmacije, u okviru Države SHS i Kraljevine SHS, djelovati do 1921. godine (od 20. siječnja 2014.). 1919. kao Zemaljska vlada za Dalmaciju).[8][9][10]

Stanovništvo

[uredi | uredi izvor]
Izvor:[11][12]
1857.[13][14] 1850. 1840. 1830. 1825. 1818. 1809.[15]
415.628 393.715 390.381 338.599 326.739 297.912 329.000

Između popisa 1890. i 1900. broj stanovnika narastao je za 1,8%, na 593,784 stanovnika, iako se između 1880. i 1913. iz Dalmacije iselilo oko 100.000 ljudi.[16] 1870. Zadar je s 20.840 stanovnika na širem području bio drugi najveći grad na području današnje Hrvatske, veći i od Zagreba, Rijeke i Osijeka.[17] 1900. najveći gradovi su bili Zadar s 13.016, Split s 18.547, Šibenik s 10.072 i Dubrovnik s 8.437 stanovnika.[18] 1900. na 1000 muškaraca dolazile su 964 žene.

Nacionalni sastav

[uredi | uredi izvor]

Austrijski popisi u Kraljevini Dalmaciji u pravilu su iskazivali jezičnu (i vjersku) pripadnost umjesto nacionalne. Tako su Hrvati i Srbi u većini popisa bili smješteni u istu kategoriju. Budući da su zajedno činili ogromnu većinu - u pravilu iznad 95% - te s obzirom na to da su se Hrvati uglavnom poklapali s kategorijom Dalmatinaca koji su se izjašnjavali kao katolici, a Srbi onih koji su se izjašnjavali kao pravoslavci, moguće je prilično precizno odrediti njihov stvarni brojčani odnos.[19] Tako se smatra da je u Dalmaciji 1900. živjelo 475.000 Hrvata (80%) i 95.000 Srba (16%).[19] Udio dalmatinskih Srba uglavnom se kretao oko 19.9% u razdoblju 1830–1850.[20] Srbi su uglavnom živjeli u zaleđu, u okolici Knina, Benkovca i u Bukovici. Talijanska manjina živjela je u većim gradovima i na otocima. Tako su u gradovima stanovništvo činili 71% Hrvati, 22% Talijani i 7% Srbi.[20] Samo je u Kotoru postojala veća urbana zajednica Srba (745), dok ih je u ostalim gradovima uglavnom bilo manje od 400.[20] Nijemci su uglavnom bili časnici i činovnici doseljeni iz Austrije ili drugih zemalja Monarhije - tako je austrijski skladatelj Franz von Suppè rođen 1819. u Splitu, dok je slavni pomorski časnik Georg von Trapp službovao u Zadru i Visu.

1910.[21] 1900.[19] 1890. 1880.[22] 1869. 1857.[20] 1851.[23]
Hrvati 96,2% (610.649) 95,2% (565.300) 77,8% (371.565) 83,8% (384.180) 318.500 (76,5%) 96,2% (378.676)
Srbi 16,5% (78.714) 77.500 (18,5%)
Talijani 2,8% (18.028) 2,6% (15.279) 5,7% (27.305) 12% (55.020) 20.000 (5%) 3,5% (13.701)
Nijemci 0,5% (3.081) 0,4% (2.306) / / /
Ostali 0,5% (3.077) 1,8% (10.900) / / Albanci (944) Židovi (394)

Vjerski sastav

[uredi | uredi izvor]
Makarska katedrala
Makarska katedrala

1828. na poticaj cara Franje II, a u svrhu bolje integracije Kraljevine, papa Lav XII. bulom Locum Beati Petri izvršio je reorganizaciju Katoličke crkve u Dalmaciji, ukidajući ili pripajajući biskupije, poput Trogirske, Makarske, Skradinske i sl.[24] Katolička crkva bila je od 1828. organizirana u Zadarsku nadbiskupiju i njoj podređene Splitsko-makarsku, Hvarsku, Šibensku, Dubrovačku i Kotorsku biskupiju. Pravoslavnom crkvom u Dalmaciji upravljao je episkop u Zadru. 1820-ih godina javila se namjera vlasti i dijela pravoslavnog svećenstva za unijom s Katoličkom crkvom, što je velika većina pravoslavnih vjernika odlučno odbacila, pa čak i nasiljem prema unijatima.[25] Grkokatolici su se zadržali u svega nekoliko sela u Dalmatinskoj zagori.

1857. među pravoslavnim vjernicima bio je jedan svećenik na 400 vjernika, a kod katolika na 330.[20] Katolički svećenici su u prosjeku bili obrazovaniji od pravoslavnih.[20]

1910.[21] 1900.[26] 1890. 1880. 1869.
rimokatolici 83,5% (539.057) 83,7% (496.966)
pravoslavni 16,3% (105,332) 16,2% (96.279)
ostali 0,2% (1,257) 0,1% (539)


Upravna podjela

[uredi | uredi izvor]
Split na prijelazu stoljeća
Split na prijelazu stoljeća

Područje Kraljevine Dalmacije bilo je više puta podijeljeno na manje jedinice: od 1822. do 1868. postojala su 4 okruga (tal. capitanati circolari) sa sjedištima u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru; svaki okrug je bio podijeljen na nekoliko kotara (tzv. preture, tal. preture): 4 političke preture (tal. preture politiche) u sjedištima okruga i 23 političko-sudske preture s upravnim i sudskim ovlastima (tal. preture politico-giudiziarie); općine (tal. comuni) su bile jedinice lokalne uprave koje su u sjedištima okruga i pretura imale općinsko vijeće (tal. consiglio comunale), načelnika (tal. podestà) i prisjednike (tal. assessori); dok su ostale imale samo načelnika - sindaka (tal. sindaco) i zamjenika (tal. vicesindaco). Sve općinske vijećnike, načelnike i prisjednike imenovala je vlada u Zadru (tal. Imperial Regio Governo della Dalmazia, od 1852. Imperial Regia Luogotenenza della Dalmazia) ili (za važnije općine) središnja vlada u Beču. 1868. ova podjela je ukinuta (u skladu s "Prosinačkim zakonima" za austrijske zemlje Austro-Ugarske sudstvo je u svim stupnjevima odijeljeno od uprave) te se područje Kraljevine Dalmacije dijelilo na 12 kotara (tal. distretti politici ili capitanati distrettuali) koji su obuhvaćali nekoliko sudskih kotareva (tal. distretti giudiziari), a ovi općine (tal. comuni). Od 1864. općine su samoupravne jedinice lokalne uprave - "političke općine" (tal. comuni politici) s općinskim vijećem (tal. consiglio comunale) kojeg su birali glasači s aktivnim izbornim pravom, te načelnikom (tal. podestà) i prisjednicima (tal. assessori) koje su birala općinska vijeća. Selima je na čelu bio glavar (tal. capovilla) s pomoćnikom (tal. aggiunto) imenovanim od strane općinskih vijeća. 1890. bilo je 81 općina s 841 naseljem.[27] Konačna upravna podjela bila je na 13 kotara (distretti politici ili capitanati distrettuali); jedno vrijeme bilo je 14 kotara (uz dolje navedene, i Brač).[28]

Kotari (podaci iz 1900.)[27]
Kotari km² stanovnika
Benkovački kotar 1581 38.481
Kotorski kotar 674 37.096
Korčulanski kotar 590 27.352
Imotski kotar 646 36.737
Kninski kotar 1408 51.608
Hvarski kotar 413 28.005
Makarski kotar 538 25.588
Metkovski kotar 384 14.160
Dubrovački kotar 778 40.939
Šibenski kotar 962 51.293
Sinjski kotar 1336 52.516
Splitski kotar 1889 114.687
Zadarski kotar 1636 75.322

Gospodarstvo

[uredi | uredi izvor]
Zadarska tržnica na prijelazu stoljeća
Zadarska tržnica na prijelazu stoljeća

Iako je 1870. imala veći BDP po stanovniku od Hrvatske i Slavonije,[29] ubrzo ju je i ona pristigla, tako da je Dalmacija do austro-ugarskog zasposjedanja Bosne i Hercegovine 1878. bila najnerazvijenija i najsiromašnija zemlja Austro-Ugarske. Zemaljska uprava Dalmacije imala je svake godine velik deficit, koji je nadoplaćivala vlada u Beču. 1890. čak 86,12% stanovništva živjelo je od poljoprivrede, a tek 4,39% od industrije, rudarstva ili obrta.[30] U godinama prije Prvog svjetskog rata, Dalmacija je godišnje proizvodila žitarica dovoljno tek za dva do tri mjeseca prehrane vlastitog stanovništva. Gospodarstvo se temeljilo na maslinama, vinovoj lozi, ribarstvu i trgovini s Italijom i Bosnom i Hercegovinom. Nakon epidemija bolesti vinove loze, pepelnice (lug) 1850-ih i filoksere (žilogriza) 1868. koje su gotovo uništile nasade vinove loze u Francuskoj i ostatku Europe, procvao je izvoz dalmatinskih vina. Cijena vina je skočila s 4-5 forinta po barilu na čak 20., što je rezultiralo kratkotrajnim razdobljem gospodarskog blagostanja. Krčili su se maslinici da bi se zasadili vinogradi. No, pojava peronospore 1886. ostavila je teške posljedice za dalmatinsku poljoprivredu, ovisnu o vinu, tako da se dogodio veliki val iseljavanja. Još jedan značajan udarac dalmatinskom gospodarstvu bio je trgovinski ugovor Austro-Ugarske s Italijom 1892. Tzv. vinskom klauzulom tog ugovora Italiji su odobrene velike povlastice za izvoz vina iz sjeverne Italije u Monarhiju, a sva kontrola izvoza prepuštena je Italiji. 1900. Dalmacija je proizvodila 1,155.800 hektolitara vina. Iste godine u Dalmaciji je zabilježeno 1.958 ribarskih brodova, a 1911. 33.460 hektara pod maslinama.

Obrt i industrija u Dalmaciji rasli su izuzetno sporo. Manje manufakture, poput solana u Pagu, Rabu, Ninu i Stonu (696 vagona 1900.), proizvodnje nadaleko poznatog likera maraskina u Zadru ili uljara i mlinova, zapošljavale su većinu obrtnika. Industrija se svodila na konzerviranje ribe, brodogradnju te manje pogone za proizvodnju sapuna i cigle. Uoči Prvog svjetskog rata u Dalmaciji su radile 32 tvornice za preradu ribe, od čega čak 9 na otoku Visu. Prva tvornica cementa otvorena je u Splitu 1865., a između 1908. i 1912. otvorene su još tri u Kaštelima i Solinu zbog kvalitete i dostupnosti sirovine (lapora).[31] Rudnici ugljena u Siveriću eksploatirani su još od 1834., no pravi zamah rudarstva dogodio se 1873., kada ga kupuje društvo Monte Promina iz Torina. 1895. Šibenik je postao drugi grad u svijetu s električnom rasvjetom, jer je sagrađena HE Jaruga na rijeci Krki.[32] 1912. proradila je i HE Kraljevac na Cetini.

Iz tog razdoblja važna gospodarska društva u Kraljevini Dalmaciji su: Prva pučka dalmatinska banka (1871.), Pelješko pomorsko društvo u Orebiću (1865.), Dubrovačko pomorsko društvo (1869.), Zemljišno-vjeresijski zavod Kraljevine Dalmacije (po uzoru na Istarski hipotekarni zavod, vidi i Zakon o ustanovljenju zemljišnika u Kraljevini Dalmaciji).[33]

Izaslanik bečkog Ministarstva trgovine Leopold Stockhammer ustvrdio je nakon boravka u Dalmaciji 1875. u izvješću da su u Dalmaciji evidentni »pomanjkanje kapitala« i »pomanjkanje kreditnih ustanova«.[33]

Promet

[uredi | uredi izvor]
Prikaz linija austrijskog brodarskog društva "Dalmacija" 1900. Društvo je promoviralo i dalmatinski turizam.
Prikaz linija austrijskog brodarskog društva "Dalmacija" 1900. Društvo je promoviralo i dalmatinski turizam.

Glavna veza Dalmacije s ostatkom svijeta, ali i Austro-Ugarske, bio je Trst. I roba i putnici u Dalmaciju su pristizali uglavnom preko Trsta, a nešto rjeđe preko Rijeke. Dalmacija je tradicionalno imala živu trgovinu s Bosnom i Hercegovinom, pogotovo nakon 1878. i uključenja BiH u Austro-Ugarsku. Preko dalmatinskih luka izvozili su se domaći proizvodi kao i roba iz BiH. Ali, izvoz iz BiH i uvoz roba u BiH (nakon zaposjedanja 1878.) nije išao prometnim pravcima koji je odgovarao hrvatskim krajevima. Išao je prometnim smjerovima koji su povezivali BiH s trgovinskim centrima u Mađarskoj i Austriji, čime je dokrajčena višestoljetna karavanska trgovina na relacijama Bosna—Šibenik, Bosna—Split i Hercegovina—Dubrovnik.[33]

Međutim, planirani željeznički spojevi s BiH nisu ostvareni do raspada države, a ceste su bile izuzetno loše. Unatoč velikom potencijalu, Austrija je malo marila za dalmatinske luke, jer je razvijala Trst kao svoju glavnu luku. 1860-ih i 1870-ih zbog konjukture prekooceanske trgovine dolazi do procvata jedrenjaštva, posebno na otocima, u Boki i u Dubrovniku.[34] No, brodari su ubrzo propali, jer nisu bili spremni za natjecanje s parobrodarskom konkurencijom, a nisu imali dovoljno kapitala niti su bili poduprti od strane države. Najveće parobrodarske kompanije bile su "Dalmacija" i "Dubrovačka parobrodarska plovidba".[34] Dužobalna plovidba ostala je značajna poveznica dalmatinskih luka i otoka. Trgovačka mornarica brojila je 1900. 7.832 broda nosivosti 42.109 tona s posadom od 19.330 ljudi. Iste godine u lukama su zabilježena 50.366 teretna broda sa 7,320,341 tona.

Propašću jedrenjaka, propadalo je domaće pomorstvo, nekad važan izvor domaćeg kapitala, i brodogradnja.[33]

Cestovni pravci iz sjeverne Hrvatske prema Dalmaciji bili su izuzetno loši. Glavni pravac u početku je bio na Senj, pa potom uzduž obale do Novigrada i Zadra. U listopadu 1832. bojnik Josip Kajetan Knežić, vojni graditelj u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, sagradio je cestu preko Velebita s prijevojem preko Malog Alana, kojim je značajno skraćen put, a Dalmacija konačno dobila moderniju vezu sa sjeverom.

Na poticaj uprave rudnika Siverić, željeznička pruga ("dalmatinska željeznica" koja je imala povezati Split i Šibenik s unutrašnjošću Monarhije preko Bosne ili Like[33]) Split – Siverić i Siverić – Perković – Šibenik službeno je otvorena 1877. godine. Dionica Siverić – Knin otvorena je 1888. Danas napuštena uskotračna željeznička pruga Split – Sinj, popularna Sinjska rera, puštena je u pogon 1903. 1901. otvorena je i željeznička pruga Gabela – Zelenika‎, uskotračna željeznica iz BiH preko Dubrovnika do Boke kotorske. No, luke u Dalmaciji nisu dobile željeznički spoj s BiH i Hrvatskom sve do 1925. i dovršetka gradnje Ličke pruge.

Namjesnici su bili:

  • Thomas Brady (1797. – 1798.), 1804. – 1806. za Boku kotorsku
  • Franjo Tomašić (1815. – 1831.)
  • Wenzeslaus Lilienberg Water (1831. – 1841.)
  • Ivan August Turszky (1841. – 1848.)
  • Franz Ludwig von Welden (1848.)
  • Josip Jelačić (1848. – 1859.)
  • Lazar Mamula (1859. – 1865.)
  • Franjo Filipović (1865. – 1868.)
  • Johann Wagner (1868. – 1869.)
  • Gottfried Auersperg (1869.)
  • Julius Fluk von Leidenkron (1869. – 1870.)
  • Gabrijel Rodić (1870. – 1881.)
  • Stjepan Jovanović (1882. – 1885.)
  • Ludovik Cornaro (1885. – 1886.)
  • Dragutin Blažeković (1886. – 1890.)
  • Emil David von Rhonfeld (1890. – 1902.)
  • Erasmus Handel (1902. – 1905.)
  • Niko Nardelli (1905. – 1911.)
  • Mario Attems (1911. – 1918.)

Vidi još

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ https://hrcak.srce.hr/file/29748, https://hrcak.srce.hr/file/29748. "https://hrcak.srce.hr/file/29748". Vanjski link u parametru |title= (pomoć)
  2. ^ "Hrvatski vojnik - Internet izdanje". web.archive.org. 2013-09-23. Arhivirano s originala 23. 9. 2013. Pristupljeno 2022-04-22.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  3. ^ "Matica hrvatska - Kolo 3, 2007. - Kulturni život Boke i preporodna gibanja". www.matica.hr. Pristupljeno 2022-04-22.
  4. ^ "Naslovnica". Hrvatski povijesni portal (jezik: hrvatski). Arhivirano s originala, 27. 1. 2020. Pristupljeno 2022-04-22.
  5. ^ "Wayback Machine" (PDF). web.archive.org. Arhivirano s originala 7. 11. 2017. Pristupljeno 2022-04-22. Referenca upotrebljava generalan naslov (pomoć)CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  6. ^ Dokumentation, Österreichisches Biographisches Lexikon und biographische (2003). "Schönfeld, Anton (Maria Emmerich Wilhelm) Frh. von". ISBN 978-3-7001-3213-4 (jezik: njemački). Pristupljeno 2022-04-22.
  7. ^ "MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -". www.montenegrina.net. Pristupljeno 2022-04-22.
  8. ^ "When Czech mariners sailed the seas". Radio Prague International (jezik: engleski). 2011-05-10. Pristupljeno 2022-04-22.
  9. ^ Peričić, Šime (1998). Gospodarska povijest Dalmacije od 18. do 20. stoljeća (jezik: hrvatski). Matica hrvatska. ISBN 978-953-6419-15-9.
  10. ^ Karaman, Igor (2000). Hrvatska na pragu modernizacije, 1750-1918 (jezik: hrvatski). Naklada Ljevak. ISBN 978-953-178-155-8.
  11. ^ Šime Peričić (1998). Gospodarska povijest Dalmacije od 18. do 20. stoljeća. Matica hrvatska. str. 98.
  12. ^ Igor Karaman (2000). Hrvatska na pragu modernizacije, 1750-1918. Naklada Ljevak. str. 151. ISBN 978-953-178-155-8.
  13. ^ Statistische übersichten über die bevölkerung und den viehstand von Österreich nach der zählung vom 31. october 1857, page 49
  14. ^ Macan, 291.
  15. ^ Dalmatien, Brockhaus Conversations-Lexikon Bd. 7. Amsterdam 1809, S. 256-257.
  16. ^ Bilandžić, 291.
  17. ^ Stipetić, 153.
  18. ^ Gemeindelexikon der im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, Bd. 14 Dalmatien
  19. ^ a b c Piotr Eberhardt: Ethnic Groups and Population Changes in Twentieth-century Central-Eastern Europe: History, Data, and Analysis, 2003., str. 343.
  20. ^ a b c d e f Marino Manini (2001). Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Talijankska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata 1918-1943. Hrvatski institut za povijest. str. 312.
  21. ^ a b "Spezialortsrepertorium der österreichischen Länder I-XII, Wien, 1915–1919". Arhivirano s originala, 29. svibnja 2013. Pristupljeno 12. siječnja 2022.. journal zahtijeva |journal= (pomoć); Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= i |archive-date= (pomoć)
  22. ^ srpski: Istorija Jugoslavije; I. Božić, S. Ćirković, M. Ekmečić, V. Dedijer, Prosveta, Beograd 1972., str. 289.
  23. ^ Etnographic map of the Austrian Monarchy from 1855, made by Karl Freiherrn von Czoernig
  24. ^ Državna uprava u Dalmaciji i crkveni preustroj 1828./1830. godine
  25. ^ Ivan Pederin: Odnos bečkoga dvora prema crkvenoj uniji u Dalmaciji dvadesetih godina 19. stoljeća
  26. ^ Gemeindelexikon der im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, Bd. 14 Dalmatien Arhivirano 13. 3. 2012. na Wayback Machine
  27. ^ a b Meyers Großes Konversations-Lexikon, Band 4. Leipzig 1906, S. 428-430, s.v. Dalmatien
  28. ^ Ante Bralić: Zadarski fin-de siècle – Političke i društvene prilike u Zadru i Dalmaciji, Časopis za suvremenu povijest, br. 3./2007., str. 732.
  29. ^ Stipetić, 53.
  30. ^ Bilandžić, 21.
  31. ^ "cemex, povijest". Arhivirano s originala, 17. rujna 2014. Pristupljeno 24. lipnja 2013.. journal zahtijeva |journal= (pomoć); Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= i |archive-date= (pomoć)
  32. ^ M. Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201.Šablon:Neaktivna poveznica
  33. ^ a b c d e Ivo Perić: Ustrojstvo i poslovanje dalmatinskog zemljišno-vjeresijskog zavoda (1898—1924), RADOVI Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, str. 46., 47., 50., 51.
  34. ^ a b Macan, 292.

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Kraljevina_Dalmacija&oldid=3538533"