Idi na sadržaj

Generalizirana epilepsija sa febrilnim epilepsijskim napadima plus

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa GEFS)
Generalizirana epilepsija s febrilnim napadima plus
Drugi naziviGEFS+
GEF i GAP sistem
SpecijalnostNeurologija, medicinska genetika
SimptomiOboljele osobe mogu ispoljiti brojne epilepsijske fenotipove
TrajanjeCjeloživotno
Dijagnostička metodaGenetičko testiranje
Smrtnost?

Generalizirana epilepsija s febrilnim napadima plus (GEFS+) je sindromski autosomno dominantni poremećaj kod kojeg oboljele osobe mogu ispoljiti brojne epilepsijske fenotipove.[1] GEFS+ može pojaviti i nakon ranog djetinjstva (tj. u dobi od 6 godina). Veruje se da GEFS+ također obuhvata tri druga epilepsijska poremećaja: tešku mioklonijsku epilepsiju u detinjstvu (SMEI), koja je takođe poznata kao Dravetov sindrom, granični SMEI (SMEB) i neizlečivu epilepsiju u djetinjstvu (IEC).[2][3] Postoji najmanje šest tipova GEFS+, ocrtanih njihovim uzročnim genom. Poznate uzročne mutacije gena su u genima za natrijski kanal, α podjedinice SCN1A, pridruženoj β-podjedinici SCN1B i u GABAA receptorskom genu podjedinice γ; u GABRG2 i postoji još jedan gen povezan sa kalcijskim kanalom PCDH19 koji je također poznat kao epilepsija žena sa mentalnom retardacijom.[4] Penetrabilnost za ovaj poremećaj se procjenjuje na 60%.[5]

Znakovi i simptomi

[uredi | uredi izvor]

Osobe sa GEFS+ imaju niz fenotipova epilepsije. To uključuje febrilne napade koji završavaju do 6. godine (FS), takve napade koji se protežu i nakon 6. godine i mogu uključivati afebrilne tonijsko-klonijskre eilepsijske napad, mioklonijske, odsutnost, atonijski epilepsijski napad i mioklonijsko-astatična epilepsija. Pojedinci također mogu imati SMEI, koji karakteriziraju općenito tonijsko-klonijski napadi, poremećeni razvoj psihomotornog učenja, mioklonijski napadi, ataksija i loš odgovor na mnoge antikonvulzive.[1][6]

Patofiziologija

[uredi | uredi izvor]

Tip 1

[uredi | uredi izvor]

GEFS+ tip 1 je podtip GEFS+ u kojem postoje mutacije u SCN1B, genu koji kodira natrijski kanal β podjedinicu. β podjedinica je potrebna za pravilnu inaktivaciju kanala. Postoje dvije poznate mutacije u SCN1B koje dovode do GEFS+ (Slika 1). Prva i najbolje okarakterisana od ovih mutacija je C121W. Ova mutacija mijenja cistein uključen u disulfidnu vezu u vanćelijskom N-kraju proteina. Ova ekstraćelijska regija je slična kontaktinu molekula ćelijske adhezije i drugih molekula ćelijske adhezije. Vjeruje se da je disulfidna veza prekinuta mutacijom C121W potrebna za pravilno savijanje ovog N-terminalnog motiva. Koekspresija SCN1B sa α podjedinicama natrijevog kanala u oocitima i drugim ćelijama rezultira kanalima koji se sporije inaktiviraju. Ekspresija mutanta C121W zajedno sa divljim tipom α podjedinica proizvodi struju koja se ne razlikuje od one samo kroz α podjedinice.[5][7] Dalja istraživanja ove mutacije su pokazala da ona rezultira smanjenom frekvencijskom ovisnošću i, prema tome, vjerovatnom hiperekscitabilnosti u poređenju sa ćelijama koje eksprimiraju podjedinicu divljeg tipa. Ova mutacija takođe remeti sposobnost podjedinice da indukuje ćelijsku agregaciju. Važnost ove posljednje činjenice je nejasna, iako se pretpostavlja da su pravilna agregacija kanala unutar ćelija i kontakt ćelija-ćelija potrebni za normalno funkcioniranje neurona.[8][9]

Druga mutacija je pronađena u jednoj srodnici sa GEFS+ tipom 1. Ova mutacija je na akceptorskom mjestu spajanja egzona 3. Gubitak ovog akceptorskog mjesta otkriva nizvodno kriptično akceptorno mjesto i proteinu kojem nedostaje 5 aminokiselina u N-kraju (I70_E74del). Ova mutacija nije dalje okarakterisana.[10]

Tip 2

[uredi | uredi izvor]

Drugi podtip GEFS+, tip 2, rezultat je mutacija u SCN1A, genu koji kodira α podjedinicu natrijevog kanala. Postoji skoro 90 poznatih mutacija u SCN1A genu u cijelom kanalu (vidi tabelu 1). Ove mutacije rezultiraju gotovo bilo kojim zamislivim tipom mutacije u genu, osim duplika cija. Rezultati ovih mutacija su vrlo varijabilni, neki proizvode funkcionalne kanale dok drugi rezultiraju nefunkcionalnim kanalima. Neki funkcionalni kanali dovode do hiperekscitabilnosti membrane, dok drugi dovode do hipoekscitabilnosti. Većina funkcionalnih mutantnih kanala dovodi do hiperekscitabilnosti zbog smanjene frekvencije ovisnog opadanja. Primjer za to je mutacija D188V. Stimulacija kanala divljeg tipa od 10 Hz uzrokuje smanjenje struje na približno 70% maksimuma, dok ista stimulacija mutantnih kanala rezultira smanjenjem do 90% maksimuma. Ovo je uzrokovano ubrzanim oporavkom od inaktivacije za mutantne kanale u odnosu na divlji tip. D188V mutant, naprimjer, oporavlja se do 90% maksimalne struje za 200ms, dok kanali divljeg tipa nisu u mogućnosti da se oporave do ovog stepena za >1000 ms.[11] Neke druge funkcionalne mutacije koje dovode do hiperekscitabilnosti čine to na druge načine, kao što je smanjenje brzine ulaska u sporo inaktivirano stanje.[12]

Vjeruje se da neke od drugih funkcionalnih mutacija dovode do hipoekscitabilnosti. Mutacija R859C, naprimjer, ima više depolariziranu naponsku ovisnost aktivacije, što znači da membrana mora biti više depolarizirana da bi se kanal otvorio. Ovaj mutant se također sporije oporavlja od inaktivacije.[13] Smatra se da nefunkcionalni kanali proizvode slične promjene u podražljivosti ćelija. Isto tako, mnoge nonsens mutacije vjerovatno rezultiraju nefunkcionalnim kanalima i hipoekscitabilnosti, iako to tek treba testirati. Također je nejasno kako ova hipoekscitabilnost membrane dovodi do fenotipa GEFS+.

Tabela 1: Sažetak mutacija pronađenih kod pacijenata s dijagnozom GEFS+ tip 2
Mutacija Regija Funkcionalnost ? Predviđena ekscitabilnosti Reference
R101Q N-kraj [14]
S103G N-kraj [15]
T112I N-kraj [15]
V144fsX148 D1S1 [14]
G177fsX180 D1S2-S3 [15]
D188V D1S2-S3 Da Hiperekscitablan [11][16]
F190R D1S3 [14]
S219fsX275 D1S4 [17]
R222X D1S4 [14][17]
G265W D1S5 [15]
G343E D1S5-S6 [15]
E435X D1-2 [14]
R613X D1-2 [18]
R701X D1-2 [14]
P707fsX715 D1-2 [18]
R712X D1-2 [15]
Q732fsX749 D1-2 [15]
Y779C D2S1 [19]
T808S D2S2 Da Hiperekscitabilan [6][15]
R859C D2S4 Da Hipoekscitabilan [13]
T875M D2S4 Da Hiperekscitaban * [20][21][22][23][24]
F902C D2S5 Ne Hipoekscitabilan [25]
S914fsX934 D2S5-6 [18]
M924I D2S5-6 [14]
V934A D2S5-6 [14]
R936C D2S5-6 [14]
R936H D2S5-6 [14]
W942X D2S5-6 [14]
R946fsX953 D2S5-6 [15]
W952X D2S5-6 [15]
D958fsX973 D2S5-6 [15]
M960V D2S5-6 [15]
G979R D2S6 Ne Hipoekscitabilan [6][15]
V983A D2S6 Da Hiperekscitabilan [6][15]
N985I D2S6 [15]
L986F D2S6 Ne Hipoekscitabilan [17][26]
N1011I D2-3 Da Hiperekscitabilan [6][15]
K1100fsX1107 D2-3 [17]
L1156fsX1172 D2-3 [14]
W1204R D2-3 Da Hiperekscitabilan [2][24][27]
W1204X D2-3 [15]
R1213X D2-3 [15]
S1231R D3S1 [15]
S1231T D3S1 [18]
F1263L D3S2 [15]
W1284X D3S3 [15]
L1345P D3S5 [14]
V1353L D3S5 Ne Hipoekscitabilan [16][26]
Splajsing Egzon 4 [15][17]
R1397X D3S5-6 [14]
R1407X D3S5-6 [15]
W1408X D3S5-6 [15]
V1428A D3S6 [28][29]
S1516X D3-4 [15]
R1525X D3-4 [18]
M1549del D4S1 [14]
V1611F D4S3 Da Hiperekscitabilan [6][15]
P1632S D4S3 Da Hiperekscitabilan [6][15]
R1635X D4S4 [14]
R1648C D4S4 Da Hiperekscitabilan [25]
R1648H D4S4 Da Hiperekscitabilan [21][23][24][30][31]
I1656M D4S4 Da [16][26]
R1657C D4S4 Da Hipoekscitabilan [26][31][32]
F1661S D4S4 Da style="background:green;" Hiperekscitabilan [25]
L1670fsX1678 D4S4-5 [15][17]
G1674R D4S4-5 Ne Hipoekscitabilan [25]
F1682S D4S5 [14]
Y1684C D4S5 [14]
A1685V D4S5 Ne Hipoekscitabilan [26][28][29]
A1685D D4S5 [15]
T1709I D4S5-6 Ne Hipoekscitabilan [6][15]
D1742G D4S5-6 [33]
G1749E D4S6 Da Hipoekscitabilan [25]
F1756del D4S6 [14]
F1765fsX1794 D4S6 [15]
Y1771C D4S6 [14]
1807delMFYE C-kraj [15]
F1808L C-kraj Da Hiperekscitabilan [6][15]
W1812G C-kraj [15]
F1831S C-kraj [15]
M1841T C-kraj [19]
S1846fsX1856 C-kraj [17][18]
R1882X C-kraj [14]
D1886Y C-kraj Da Hiperekscitabilan [34]
R1892X C-kraj [15]
R1902X C-kraj [14]
Q1904fsX1945 C-kraj [15]
*
 Rezultati ovise od eksperimentalne paradigme

Tip 3

[uredi | uredi izvor]

Pacijenti sa GEFS+ tip 3 imaju mutacije u genu GABRG2, koji kodira GABAA γ2 podjedinicu (slika 2). Prva mutacija otkrivena u GABRG2 bila je K289M, u vanćelijskoj regiji koja povezuje membranske domene M2 i M3. Oociti kojima su ubrizgane podjedinice α1, β2 i γ2 proizvode velike struje inducibilne GABA, dok one koje su ubrizgane s mutantom K289M umjesto podjedinica divljeg tipa proizvode struje mnogo manje (oko 10% divljeg tipa). Ova abnormalna struja nije rezultat neinkorporacije mutantnih podjedinica jer su receptori koji sadrže mutante još uvijek osjetljivi na benzodiazepine, svojstvo za koje su potrebne funkcionalne γ podjedinice. Zbog ovih rezultata, vjeruje se da je GEFS+ fenotip kod ovih osoba rezultat hiperekscitabilnosti.[35]

Paralelno sa prethodnom mutacijom, druga grupa je pronašla drugu mutaciju u GABRG2 povezanu sa GEFS+. Ova mutacija, R43Q, nalazi se na jednom od dva mjesta za vezivanje benzodiazepina koja se nalaze na vanćelijskom N-kraju. Benzodiazepini, kao što je diazepam, potenciraju GABA indukovanu struju. Ovo potenciranje je ukinuto u ćelijama koje eksprimiraju mutantnu podjedinicu R43Q, umjesto podjedinice γ divljeg tipa. Ova mutacija ne utiče na sposobnost podjedinice da se spoji u funkcionalne receptore jer i dalje daje otpornost na blokadu GABA struje putem cinka. Kao i kod prethodne mutacije, očekuje se da će ova mutacija dovesti do hiperekscitabilnosti neurona.[36][37]

Posljednja poznata mutacija GEFS+ tipa 3 je nonsens mutacija, Q351X, koja se nalazi u unutarćelijskom regionu koji povezuje treći i četvrti segment membrane. Kada se ova mutantna podjedinica eksprimira u ćelijama sa divljim tipom α i β podjedinica, proizvodi nefunkcionalne receptore. Budući da su α i β podjedinice divljeg tipa koje se eksprimiraju same sposobne proizvesti struju inducibilnu GABA-om, to ukazuje da mutacija ili sprječava preradu mutantnih i podjedinica divljeg tipa, ali i divljeg tipa α i β podjedinica ili sprječava pravilan promet formiranog receptora na membranu. Fuzija GFP-a na ovu mutiranu podjedinicu je pokazala da je lokalizirana na endoplazmatski retikulum umjesto ćelijsku membranu. Kao i kod drugih poznatih GEFS+ mutacija tipa 3, Q351X vjerovatno dovodi do hiperekscitabilnosti neurona.[38]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]


Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b Scheffer I, Berkovic S (1997). "Generalized epilepsy with febrile seizures plus. A genetic disorder with heterogeneous clinical phenotypes". Brain. 120 (3): 479–90. doi:10.1093/brain/120.3.479. PMID 9126059.
  2. ^ a b Spampanato J, Escayg A, Meisler M, Goldin A (2003). "Generalized epilepsy with febrile seizures plus type 2 mutation W1204R alters voltage-dependent gating of Na(v)1.1 sodium channels". Neuroscience. 116 (1): 37–48. doi:10.1016/S0306-4522(02)00698-X. PMID 12535936. S2CID 28204501.
  3. ^ Singh R, Andermann E, Whitehouse W, Harvey A, Keene D, Seni M, Crossland K, Andermann F, Berkovic S, Scheffer I (2001). "Severe myoclonic epilepsy of infancy: extended spectrum of GEFS+?". Epilepsia. 42 (7): 837–44. doi:10.1046/j.1528-1157.2001.042007837.x. PMID 11488881. S2CID 7256994.
  4. ^ Scheffer, Ingrid; et al. (2007). "Epilepsy and mental retardation limited to females: an under-recognized disorder". Brain. 131 (4): 918–927. doi:10.1093/brain/awm338. PMID 18234694.
  5. ^ a b Wallace R, Wang D, Singh R, Scheffer I, George A, Phillips H, Saar K, Reis A, Johnson E, Sutherland G, Berkovic S, Mulley J (1998). "Febrile seizures and generalized epilepsy associated with a mutation in the Na+-channel beta1 subunit gene SCN1B". Nat Genet. 19 (4): 366–70. doi:10.1038/1252. PMID 9697698. S2CID 20962841.
  6. ^ a b c d e f g h i Rhodes T, Vanoye C, Ohmori I, Ogiwara I, Yamakawa K, George A (2005). "Sodium channel dysfunction in intractable childhood epilepsy with generalized tonic–clonic seizures". J Physiol. 569 (Pt 2): 433–45. doi:10.1113/jphysiol.2005.094326. PMC 1464244. PMID 16210358.
  7. ^ Tammaro P, Conti F, Moran O (2002). "Modulation of sodium current in mammalian cells by an epilepsy-correlated beta 1-subunit mutation". Biochem Biophys Res Commun. 291 (4): 1095–101. doi:10.1006/bbrc.2002.6570. PMID 11866477.
  8. ^ Meadows L, Malhotra J, Loukas A, Thyagarajan V, Kazen-Gillespie K, Koopman M, Kriegler S, Isom L, Ragsdale D (2002). "Functional and biochemical analysis of a sodium channel beta1 subunit mutation responsible for generalized epilepsy with febrile seizures plus type 1". J Neurosci. 22 (24): 10699–709. doi:10.1523/JNEUROSCI.22-24-10699.2002. PMC 6758463. PMID 12486163.
  9. ^ Lucas P, Meadows L, Nicholls J, Ragsdale D (2005). "An epilepsy mutation in the beta1 subunit of the voltage-gated sodium channel results in reduced channel sensitivity to phenytoin". Epilepsy Res. 64 (3): 77–84. doi:10.1016/j.eplepsyres.2005.03.003. PMID 15922564. S2CID 22127664.
  10. ^ Audenaert D, Claes L, Ceulemans B, Löfgren A, Van Broeckhoven C, De Jonghe P (2003). "A deletion in SCN1B is associated with febrile seizures and early-onset absence epilepsy". Neurology. 61 (6): 854–6. doi:10.1212/01.wnl.0000080362.55784.1c. PMID 14504340. S2CID 20308172.
  11. ^ a b Cossette P, Loukas A, Lafrenière R, Rochefort D, Harvey-Girard E, Ragsdale D, Dunn R, Rouleau G (2003). "Functional characterization of the D188V mutation in neuronal voltage-gated sodium channel causing generalized epilepsy with febrile seizures plus (GEFS)". Epilepsy Res. 53 (1–2): 107–17. doi:10.1016/S0920-1211(02)00259-0. PMID 12576172. S2CID 38953878.
  12. ^ Escayg, Andrew; Goldin, Alan L. (septembar 2010). "Sodium channel SCN1A and epilepsy: mutations and mechanisms". Epilepsia. 51 (9): 1650–1658. doi:10.1111/j.1528-1167.2010.02640.x. ISSN 0013-9580. PMC 2937162. PMID 20831750.
  13. ^ a b Barela A, Waddy S, Lickfett J, Hunter J, Anido A, Helmers S, Goldin A, Escayg A (2006). "An epilepsy mutation in the sodium channel SCN1A that decreases channel excitability". J Neurosci. 26 (10): 2714–23. doi:10.1523/JNEUROSCI.2977-05.2006. PMC 6675156. PMID 16525050.
  14. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v Fukuma G, Oguni H, Shirasaka Y, Watanabe K, Miyajima T, Yasumoto S, Ohfu M, Inoue T, Watanachai A, Kira R, Matsuo M, Muranaka H, Sofue F, Zhang B, Kaneko S, Mitsudome A, Hirose S (2004). "Mutations of neuronal voltage-gated Na+ channel alpha 1 subunit gene SCN1A in core severe myoclonic epilepsy in infancy (SMEI) and in borderline SMEI (SMEB)". Epilepsia. 45 (2): 140–8. doi:10.1111/j.0013-9580.2004.15103.x. PMID 14738421. S2CID 26120232.
  15. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae af ag ah ai aj ak Fujiwara T, Sugawara T, Mazaki-Miyazaki E, Takahashi Y, Fukushima K, Watanabe M, Hara K, Morikawa T, Yagi K, Yamakawa K, Inoue Y (2003). "Mutations of sodium channel alpha subunit type 1 (SCN1A) in intractable childhood epilepsies with frequent generalized tonic-clonic seizures". Brain. 126 (Pt 3): 531–46. doi:10.1093/brain/awg053. PMID 12566275.
  16. ^ a b c Wallace R, Scheffer I, Barnett S, Richards M, Dibbens L, Desai R, Lerman-Sagie T, Lev D, Mazarib A, Brand N, Ben-Zeev B, Goikhman I, Singh R, Kremmidiotis G, Gardner A, Sutherland G, George A, Mulley J, Berkovic S (2001). "Neuronal Sodium-Channel α1-Subunit Mutations in Generalized Epilepsy with Febrile Seizures Plus". Am J Hum Genet. 68 (4): 859–65. doi:10.1086/319516. PMC 1275639. PMID 11254444.
  17. ^ a b c d e f g Claes L, Del-Favero J, Ceulemans B, Lagae L, Van Broeckhoven C, De Jonghe P (2001). "De Novo Mutations in the Sodium-Channel Gene SCN1A Cause Severe Myoclonic Epilepsy of Infancy". Am J Hum Genet. 68 (6): 1327–32. doi:10.1086/320609. PMC 1226119. PMID 11359211.
  18. ^ a b c d e f Kearney J, Wiste A, Stephani U, Trudeau M, Siegel A, RamachandranNair R, Elterman R, Muhle H, Reinsdorf J, Shields W, Meisler M, Escayg A (2006). "Recurrent de novo mutations of SCN1A in severe myoclonic epilepsy of infancy". Pediatr Neurol. 34 (2): 116–20. doi:10.1016/j.pediatrneurol.2005.07.009. PMID 16458823.
  19. ^ a b Annesi G, Gambardella A, Carrideo S, Incorpora G, Labate A, Pasqua A, Civitelli D, Polizzi A, Annesi F, Spadafora P, Tarantino P, Cirò Candiano I, Romeo N, De Marco E, Ventura P, LePiane E, Zappia M, Aguglia U, Pavone L, Quattrone A (2003). "Two novel SCN1A missense mutations in generalized epilepsy with febrile seizures plus". Epilepsia. 44 (9): 1257–8. doi:10.1046/j.1528-1157.2003.22503.x. PMID 12919402. S2CID 31365865.
  20. ^ Moulard B, Guipponi M, Chaigne D, Mouthon D, Buresi C, Malafosse A (1999). "Identification of a New Locus for Generalized Epilepsy with Febrile Seizures Plus (GEFS+) on Chromosome 2q24-q33". Am J Hum Genet. 65 (5): 1396–400. doi:10.1086/302621. PMC 1288292. PMID 10521305.
  21. ^ a b Escayg A, MacDonald B, Meisler M, Baulac S, Huberfeld G, An-Gourfinkel I, Brice A, LeGuern E, Moulard B, Chaigne D, Buresi C, Malafosse A (2000). "Mutations of SCN1A, encoding a neuronal sodium channel, in two families with GEFS+2". Nat Genet. 24 (4): 343–5. doi:10.1038/74159. PMID 10742094. S2CID 29543172.
  22. ^ Alekov A, Rahman M, Mitrovic N, Lehmann-Horn F, Lerche H (2001). "Enhanced inactivation and acceleration of activation of the sodium channel associated with epilepsy in man". Eur J Neurosci. 13 (11): 2171–6. doi:10.1046/j.0953-816x.2001.01590.x. PMID 11422459. S2CID 15745798.
  23. ^ a b Spampanato J, Escayg A, Meisler M, Goldin A (2001). "Functional effects of two voltage-gated sodium channel mutations that cause generalized epilepsy with febrile seizures plus type 2" (PDF). J Neurosci. 21 (19): 7481–90. doi:10.1523/JNEUROSCI.21-19-07481.2001. PMC 6762922. PMID 11567038.
  24. ^ a b c Lossin C, Wang D, Rhodes T, Vanoye C, George A (2002). "Molecular basis of an inherited epilepsy". Neuron. 34 (6): 877–84. doi:10.1016/S0896-6273(02)00714-6. PMID 12086636.
  25. ^ a b c d e Rhodes T, Lossin C, Vanoye C, Wang D, George A (2004). "Noninactivating voltage-gated sodium channels in severe myoclonic epilepsy of infancy". Proc Natl Acad Sci USA. 101 (30): 11147–52. Bibcode:2004PNAS..10111147R. doi:10.1073/pnas.0402482101. PMC 503754. PMID 15263074.
  26. ^ a b c d e Lossin C, Rhodes T, Desai R, Vanoye C, Wang D, Carniciu S, Devinsky O, George A (2003). "Epilepsy-associated dysfunction in the voltage-gated neuronal sodium channel SCN1A". J Neurosci. 23 (36): 11289–95. doi:10.1523/JNEUROSCI.23-36-11289.2003. PMC 6740520. PMID 14672992.
  27. ^ Escayg A, Heils A, MacDonald B, Haug K, Sander T, Meisler M (2001). "A Novel SCN1A Mutation Associated with Generalized Epilepsy with Febrile Seizures Plus—and Prevalence of Variants in Patients with Epilepsy". Am J Hum Genet. 68 (4): 866–73. doi:10.1086/319524. PMC 1275640. PMID 11254445.
  28. ^ a b Ito M, Nagafuji H, Okazawa H, Yamakawa K, Sugawara T, Mazaki-Miyazaki E, Hirose S, Fukuma G, Mitsudome A, Wada K, Kaneko S (2002). "Autosomal dominant epilepsy with febrile seizures plus with missense mutations of the (Na+)-channel alpha 1 subunit gene, SCN1A". Epilepsy Res. 48 (1–2): 15–23. doi:10.1016/S0920-1211(01)00313-8. PMID 11823106. S2CID 25555020.
  29. ^ a b Ito M, Yamakawa K, Sugawara T, Hirose S, Fukuma G, Kaneko S (2006). "Phenotypes and genotypes in epilepsy with febrile seizures plus". Epilepsy Res. 70 (2–3 Suppl): 199–205. doi:10.1016/j.eplepsyres.2005.11.028. PMID 16884893. S2CID 994890.
  30. ^ Baulac S, Gourfinkel-An I, Picard F, Rosenberg-Bourgin M, Prud'homme J, Baulac M, Brice A, LeGuern E (1999). "A Second Locus for Familial Generalized Epilepsy with Febrile Seizures Plus Maps to Chromosome 2q21-q33". Am J Hum Genet. 65 (4): 1078–85. doi:10.1086/302593. PMC 1288241. PMID 10486327.
  31. ^ a b Vanoye C, Lossin C, Rhodes T, George A (2006). "Single-channel Properties of Human NaV1.1 and Mechanism of Channel Dysfunction in SCN1A-associated Epilepsy". J Gen Physiol. 127 (1): 1–14. doi:10.1085/jgp.200509373. PMC 2151481. PMID 16380441.
  32. ^ Nagao Y, Mazaki-Miyazaki E, Okamura N, Takagi M, Igarashi T, Yamakawa K (2005). "A family of generalized epilepsy with febrile seizures plus type 2-a new missense mutation of SCN1A found in the pedigree of several patients with complex febrile seizures". Epilepsy Res. 63 (2–3): 151–6. doi:10.1016/j.eplepsyres.2004.11.005. PMID 15715999. S2CID 37140042.
  33. ^ Pineda-Trujillo N, Carrizosa J, Cornejo W, Arias W, Franco C, Cabrera D, Bedoya G, Ruíz-Linares A (2005). "A novel SCN1A mutation associated with severe GEFS+ in a large South American pedigree". Seizure. 14 (2): 123–8. doi:10.1016/j.seizure.2004.12.007. PMID 15694566.
  34. ^ Spampanato J, Kearney J, de Haan G, McEwen D, Escayg A, Aradi I, MacDonald B, Levin S, Soltesz I, Benna P, Montalenti E, Isom L, Goldin A, Meisler M (2004). "A novel epilepsy mutation in the sodium channel SCN1A identifies a cytoplasmic domain for beta subunit interaction". J Neurosci. 24 (44): 10022–34. doi:10.1523/JNEUROSCI.2034-04.2004. PMC 6730248. PMID 15525788.
  35. ^ Baulac S, Huberfeld G, Gourfinkel-An I, Mitropoulou G, Beranger A, Prud'homme J, Baulac M, Brice A, Bruzzone R, LeGuern E (2001). "First genetic evidence of GABA(A) receptor dysfunction in epilepsy: a mutation in the gamma2-subunit gene". Nat Genet. 28 (1): 46–8. doi:10.1038/88254. PMID 11326274.
  36. ^ Wallace R, Marini C, Petrou S, Harkin L, Bowser D, Panchal R, Williams D, Sutherland G, Mulley J, Scheffer I, Berkovic S (2001). "Mutant GABA(A) receptor gamma2-subunit in childhood absence epilepsy and febrile seizures". Nat Genet. 28 (1): 49–52. doi:10.1038/88259. PMID 11326275.
  37. ^ Marini C, Harkin L, Wallace R, Mulley J, Scheffer I, Berkovic S (2003). "Childhood absence epilepsy and febrile seizures: a family with a GABA(A) receptor mutation". Brain. 126 (Pt 1): 230–40. doi:10.1093/brain/awg018. PMID 12477709.
  38. ^ Harkin L, Bowser D, Dibbens L, Singh R, Phillips F, Wallace R, Richards M, Williams D, Mulley J, Berkovic S, Scheffer I, Petrou S (2002). "Truncation of the GABAA-Receptor γ2 Subunit in a Family with Generalized Epilepsy with Febrile Seizures Plus". Am J Hum Genet. 70 (2): 530–6. doi:10.1086/338710. PMC 384926. PMID 11748509.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Generalizirana_epilepsija_sa_febrilnim_epilepsijskim_napadima_plus&oldid=3495237"