Službeni jezik

Službeni ili zvanični jezik je jezik izričito određen kao takav u ustavu neke zemlje, države ili teritorije.

Polovina zemalja sveta ima službene jezike. Neke zemlje imaju samo jedan, npr. Albanija, Francuska (iako Francuska ima više domorodačkih jezika), Nemačka i Litvanija. Neke imaju više službenih jezika, npr. Belorusija, Belgija, Kanada, Finska, Avganistan, Paragvaj, Bolivija, Indija, Švajcarska i Južna Afrika.

U nekim zemljama, kao što su Irak, Italija i Španija, postoji službeni jezik za celu državu, ali drugi jezici dele službeni status u nekim važnim regijama. Neke zemlje, kao što su Sjedinjene Države, nemaju službeni jezik, ali pojedine savezne države imaju službene jezike. Konačno, neke zemlje uopšte nemaju službeni jezik, npr. Australija, Eritreja, Luksemburg, Švedska i Tuvalu.

Zbog kolonijalizma i neokolonijalizma, Filipini i neke afričke zemlje imaju službeni i školski jezik (francuski jezik ili engleski jezik) koji nije ni nacionalni ni najrašireniji jezik. S druge strane, zbog nacionalizma, Irska koristi irski jezik kao državni i prvi službeni jezik, iako ga govori mali deo stanovništva.

U nekim zemljama, pitanje koji se jezik treba koristiti u kojim kontekstima predstavlja velik politički problem.