Sekularni humanizam
Sekularni humanizam ili jednostavno „humanizam“ je progresivna životna filozofija koja, bez natprirodnog, potvrđuje sposobnost i odgovornost ljudskih bića da vode etičke živote ličnog ispunjenja koji teže većem dobru čovječanstva.[1]
Humanizam je pogled na svijet koji ističe razum, etiku, pravdu, filozofski naturalizam, pri čemu kritikuje dogme, natprirodno, pseudonauku, praznovjerje i predrasude kao osnove morala i donošenja odluka. Zastupa da su ljudska bića sposobna da budu etična i moralna bez nužnog pripadanja nekoj vjerskoj zajednici ili bez nužne potrebe za idejom natprirodnog, te afirmiše sposobnost i odgovornost ljudskih bića da vode smislene i etičke živote.[2]
Pojam „sekularni humanizam“ se počeo koristiti u 20. vijeku kako bi se naglasio karakter sekularnosti. Zasniva se na prosvjetiteljskom principu slobode ljudskog bića, tj. principu koji ukazuje na emancipaciju ljudskog bića od tradicionalnih kontrola od strane rodbinske zajednice, vjerskih institucija ili vlasti, sve više osnažujući svakoga da uredi uslove svog života. Kao što i sam naziv sugeriše, sekularni humanisti se zalažu za sekularnost, odnosno odvojenost vjerskih institucija i javnih institucija, kako bi se putem neutralnosti javnih institucija po osnovu vjeroispovijesti ili uvjerenja obezbjedila puna sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja i puna ravnopravnost ljudskih bića različitih vjeroispovijesti ili uvjerenja u javnom prostoru, bez diskriminacije. Neki sekularni humanisti koriste samo izraz „humanizam“.[3]
Ova filozofija je informisana od strane nauke, inspirisana umjetnošću i motivisana saosjećanjem. Potvrđujući dostojanstvo svakog ljudskog bića, podržava rast individualne slobode koja je u saglasnosti sa društvenom i planetarnom odgovornošću. Ne pretpostavlja da su ljudska bića urođeno zla ili urođeno dobra, niti predstavlja ljudska bića kao superiorna u odnosu na prirodu. Umjesto toga, humanizam naglašava odgovornost čovječanstva i etičke posljedice ljudskih odluka.[4]
Ovaj pogled na svijet obuhvata različite stavove sekularnosti (slobodoumnost, ateizam, agnosticizam, skepticizam, racionalizam, ireligioznost i tako dalje), ali ima kompleksnije značenje od značenja svakog od tih pojedinačnih pojmova. Smatra se da svoje filozofske korijene vuče iz presokratovske grčke filozofije i prosvjetiteljstva.[5]
U skladu sa najsavremenijim civilizacijskim dostignućima i najsavremenijim pravnim standardima, humanisti se zalažu za ostvarenje, poštovanje, zaštitu i unapređenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su: rasa, boja kože, društveno porijeklo, nacionalno porijeklo, etnička pripadnost, veza sa manjinskim narodom ili manjinskom zajednicom, jezik, vjeroispovijest ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, članstvo u političkoj, sindikalnoj ili drugoj organizaciji, pol, rodni identitet, seksualna orijentacija, polne karakteristike, bračni ili porodični status, rođenje, starosna dob, društveni status, imovno stanje, genetičke karakteristike, zdravstveno stanje, invaliditet ili drugo lično svojstvo.[5][6][7][8]
Humanisti su posvećeni poštovanju i daljem unapređenju sistema osnovnih ljudskih prava i sloboda, te rado proučavaju potvrđene međunarodne pravne ugovore o ljudskim pravima, kao što su: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih nacija, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ujedinjenih nacija, Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena Ujedinjenih nacija, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije Ujedinjenih nacija, Međunarodna konvencija o pravima djeteta Ujedinjenih nacija, Međunarodna konvencija o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Povelja o osnovnim pravima Evropske Unije, drugi potvrđeni međunarodni pravni ugovori, kao i ustav i zakonodavstvo zemlje ili teritorije prebivališta. Mnogi pojedinačni humanisti su i sami učestvovali u kreiranju potvrđenih međunarodnih pravnih ugovora.[5][9]
Humanisti smatraju da su kroz istoriju religije formulisale i oblikovale veliki dio ljudske kulture. Vjerovanje da postoje natprirodne sile ili moćna božanstva koja prožimaju prirodu, ili prijedlog da vrhovno božanstvo vlada univerzumom, pazi na svaki ljudski pokret, čita svaku ljudsku misao, traži molbu i šalje ljudska bića u raj ili pakao nakon što umru - kao koncepcije su milenijumima određivale poglede na svijet i životne stavove mnogih ljudskih bića.[10]
Prema shvatanju humanizma, ljudska bića su se u prošlosti okretala takvim religijskim idejama dok su pokušavala objasniti zašto postoje i kako je sve postalo. Kada su ljudska bića doživjela pomračenja, zemljotrese ili polarnu svjetlost, dolazila su do objašnjenja koja nisu bila zasnovana na naučnim činjenicama, već na onome što su mogla zamisliti. Kada bi ljudska bića iskusila bol ili bolest, tražila su lijekove koje su pružali dobavljači magije. Kada su ljudska bića bila zabrinuta ili uplašena, možda su željela i nadala se da će ih neka nevidljiva sila ili biće zaštititi. A kada su vladari i moćnici trebali opravdanje za svoje postupke, često su insistirali na tome da izvršavaju volju ili zapovijesti nekog božanstva. Takva religijska vjerovanja su vjerovatno pružila veliku utjehu u suočavanju sa patnjom, nadu tokom teških vremena i motivaciju da se čini dobro, da se slijede pravila i da se bude milosrdni član neke zajednice.[10]
Ovaj životni stav uočava da sve manje ljudskih bića prihvata takva vjerovanja. Sve više ljudskih bića gubi vjeru u religijske tvrdnje i udaljava se od religijskih institucija. Sada stotine miliona ljudskih bića živi sekularnim životom kao ateisti ili agnostici. I prvi put u istoriji sada postoje mnoge zemlje u kojima nereligiozne osobe zapravo premašuju broj religioznih osoba.[10]
Na pitanja šta zamjenjuje garanciju i sigurnost religijskih vjerovanja, koje vrijednosti, sistem uvjerenja, pogled na svijet ili životni stav ljudska bića mogu prihvatiti kada počinju da sumnjaju ili imaju odsustvo vjerovanja u božanstvo, božanstva, duhove ili druge natprirodne ideje, humanistički odgovor jeste da je najbolja alternativa za one koji se više ne podvrgavaju religijskim mitovima, i koji traže smislenu perspektivu i pozitivnu orijentaciju na život - sekularni humanizam.[10]
Sekularni humanizam započinje odsustvom vjerovanja ili sumnjom u vezi sa postojanjem bilo čega natprirodnog, uključujući božanstvo, ali zatim ide daleko iznad tog sekularnog stava pozitivnim afirmisanjem i vrednovanjem potencijala ljudskih bića da budu ljubazni, da donose pravdu, da rješavaju probleme i da čine svijet boljim, sigurnijim, zelenijim i humanijim mjestom.[10]
Sekularni humanizam čvrsto počiva na priznanju da sposobnost čovječanstva da bude okrutno, sebično, lažljivo i nasilno daleko nadmašuje sveprisutnija i dominantnija ljudska sposobnost da se bude humano, altruistično, kooperativno, razumno, pošteno i miroljubivo.[10]
Sekularni humanista je neko ko ne vjeruje u onostrane principe religije, ali vjeruje u mnoge plemenite i pravedne stvari ovog svijeta, kao što su: saradnja, razum, edukacija, nauka, humor, istraživanje, demokratija, saosjećanje, tolerancija, mašta, otvorena debata, ljudska prava i tako dalje.[10]
Umjesto da vjeruju u nevidljivo, nedokučivo i nevjerovatno, sekularni humanisti vjeruju u vidljivo, uočljivo, provjerljivo i realno: ljudsku domišljatost, izdržljivost, talent, ljubaznost i potrebu za etičkim.[10]
Umjesto da se oslanjaju na misli o nerealističnim zahtjevima ili molitvu za liječenje bolesti ili rješavanje društvenih problema, humanisti se oslanjaju na eksperimentisanje, naučni metod, pouzdanu medicinu, zdravu socijalnu politiku i demokratske ideale.[10]
Sekularni humanizam tvrdi da su empirizam, donošenje odluka koje su zasnovane na dokazima i etički usmjerena naučna istraživanja najbolji alati koji se imaju u borbi protiv bolesti, u smanjenju kriminala, u povećanju komunikacije, u podržavanju demokratije i u ublažavanju patnje.[10]
Sekularni humanizam postavlja moral tako da ne uzrokuje nepotrebni bol, štetu ili patnju ljudskim bićima i drugim životinjama, nego postavlja moral koji podrazumijeva: olakšavanje ili ublažavanje boli ili patnje ljudskih bića i drugih životinja, tješenje onih koji su ranjivi ili slabi, rad na povećanju zdravlja, sreće i blagostanja u ljudskim romantičnim zajednicama, drugim zajednicama i društvu u cjelini, borbu za pravednost i pravdu, težnju da se bude empatično, saosjećajno, iskreno, savjesno i brižno, ponašanje prema ljudskim bićima na način na koji bismo i sami željeli da se ljudska bića ponašaju prema nama.[10]
U skladu sa postojećim naučnim saznanjima, sekularni humanisti smatraju da je ovo jedini život koji ljudska bića imaju i da sama ljudska bića mogu stvoriti smisao za sebe i svoje živote, te da ove istine ne deprimiraju i ne brinu, već nadahnjuju i tješe.[10]
Sekularni humanisti prihvataju egzistencijalnu misteriju kao takvu, kao egzistencijalnu misteriju. Mnoge stvari nauka još nije objasnila, iako svojim razvojem tome teži. Ali umjesto da se ljudska bića opsjedaju takvim zagonetkama, humanisti se fokusiraju na ono što se može znati: kako biti dobar prijatelj, kako olakšati patnju drugima, kako zaštititi prirodu, kako zaštititi ljudska prava i tako dalje.[10]
Sekularni humanizam ne obećava vječni život u oblacima. Ne može magično izliječiti neku tešku bolest. Ne pruža gotov skup onoga što „treba i ne treba za život“, tj. onoga čemu bi se osoba mogla bezumno pokoravati.[10]
Ali humanizam smatra da ono što nudi jeste daleko važnije: teška doza realnosti, nijansirana nadom na osnovu iskustva i ljubavi.[10]
Humanizam je sveobuhvatna životna filozofija koja uključuje:[11]
- naturalističku filozofiju
- naučni pogled na svijet i univerzum
- posljedični sistem etike
Naturalistička filozofija
Humanizam je zasnovan na naturalističkoj filozofiji. Smatra da je univerzum, tj. priroda i zakoni i sile univerzuma ili prirode jedino i sve što postoji, i da je pouzdano znanje najbolje dobiti kada istražujemo univerzum, tj. prirodu i zakone i sile univerzuma ili prirode, koristeći naučni metod. Naturalizam se ne bavi idejama o natprirodnim entitetima, nego upozorava na to da je znanje stečeno bez usmjeravanja na svijet univerzuma ili prirode i bez nepristrasnog posmatranja od strane više posmatrača i istraživača nepouzdano. Smatra da zakoni i sile univerzuma ili prirode određuju strukturu i ponašanje samog univerzuma, te da je svaka promjena u univerzumu proizvod ovih zakona i sila.[11]
Naučni pogled na svijet i univerzum
Humanizam razvija pogled na svijet i univerzum oslanjajući se na metode koje koristi nauka. Humanisti sebe vide kao nestvorena bića koja su nastala kroz evoluciju, te koja posjeduju jedinstvene atribute samosvijesti i moralne agencije.[11]
Posljedični sistem etike
Humanisti smatraju da je etika posljedična, te da se procjenjuje na osnovu rezultata. Ovo je u suprotnosti sa takozvanom komandnom etikom, u kojoj se ispravno i pogrešno unaprijed definiše i pripisuju neprikosnovenom ili natprirodnom autoritetu. Humanisti teže da razviju i poboljšaju svoje etičke principe ispitivanjem potencijalnih posljedica i samih ishoda konkretnih postupaka koje ostvaruju u realnim životima.[11]
„Humanizam je demokratski i etički životni stav koji potvrđuje da ljudska bića imaju pravo i odgovornost da daju smisao i oblik njihovim vlastitim životima. Humanizam se zalaže za izgradnju humanijeg društva kroz etiku zasnovanu na ljudskim i drugim prirodnim vrijednostima u duhu razuma i slobodnog istraživanja putem ljudskih sposobnosti. Humanizam nije teistički, i ne prihvata natprirodne poglede na realnost.“ (Minimalna izjava o humanizmu, Međunarodni humanisti)
Humanizam je rezultat dugogodišnje tradicije slobodne misli koja je inspirisala mnoge velike svjetske mislioce i kreativne umjetnike, te pokrenula samu nauku. Osnovi savremenog humanizma su sljedeći:
1. Humanizam je etičan. On potvrđuje vrijednost, dostojanstvo i autonomiju pojedinca, te pravo svakog ljudskog bića na najveću moguću slobodu koja je kompatibilna sa pravima drugih. Humanisti imaju dužnost da se brinu za cijelo čovječanstvo, uključujući i buduće generacije. Humanisti vjeruju da je moral nužan dio ljudske prirode zasnovan na razumijevanju i brizi za druge, bez potrebe za sankcionisanjem spolja.
2. Humanizam je racionalan. On nastoji koristiti nauku kreativno, a ne destruktivno. Humanisti vjeruju da rješenja svjetskih problema leže u ljudskoj misli i djelovanju, a ne u božanskoj intervenciji. Humanizam se zalaže za primjenu metoda nauke i slobodnog istraživanja za probleme ljudskog blagostanja. Ali humanisti takođe vjeruju da primjena nauke i tehnologije mora biti ublažena ljudskim vrijednostima. Nauka nam daje sredstva, ali ciljeve moraju predložiti ljudske vrijednosti.
3. Humanizam podržava demokratiju i ljudska prava. Humanizam ima za cilj što potpuniji razvoj svakog ljudskog bića. On smatra da su demokratija i ljudski razvoj pitanja prava. Načela demokratije i ljudskih prava se mogu primijeniti na mnoge ljudske odnose i nisu ograničena na metode vladanja.
4. Humanizam insistira na tome da se lična sloboda mora kombinovati sa društvenom odgovornošću. Humanizam nastoji izgraditi svijet na ideji slobodne osobe odgovorne društvu, te prepoznaje našu zavisnost od prirodnog svijeta i našu odgovornost za njega. Humanizam je nedogmatičan, svojim pristalicama ne nameće nikakvo vjerovanje. Prema tome, zalaže se za obrazovanje bez indoktrinacije.
5. Humanizam je odgovor na raširenu potrebu za alternativom dogmatskoj religiji. Najveće svjetske religije tvrde da se zasnivaju na objavama utvrđenim za sva vremena, a mnoge nastoje nametati svoje poglede na svijet cijelom čovječanstvu. Humanizam prepoznaje da pouzdano znanje o svijetu i nama samima nastaje neprekidnim procesom posmatranja, vrednovanja i revizije.
6. Humanizam cijeni umjetničku kreativnost i maštu, te prepoznaje transformišuću snagu umjetnosti. Humanizam potvrđuje važnost književnosti, muzike, te vizuelnih i primjenjenih umjetnosti za lični razvoj i ispunjenje.
7. Humanizam je životni stav koji ima za cilj maksimalno moguće ispunjenje kroz njegovanje etičkog i kreativnog življenja, te nudi etičke i racionalne načine suočavanja sa izazovima našeg vremena. Humanizam može biti način života za svakoga i svugdje.
Naš osnovni zadatak je najjednostavnijim riječima osvijestiti ljudska bića o tome šta humanizam može njima značiti i na šta ih obavezuje. Koristeći se slobodnim istraživanjem, snagom nauke i kreativnom maštom za podsticanje mira i u službi saosjećanja, uvjereni smo da imamo sredstva za rješavanje problema sa kojima se svi suočavamo. Pozivamo sve koji dijele to uvjerenje da se udruže sa nama u ovom naporu.
Kongres Međunarodnih humanista 2002. godine
„Humanizam i njegove težnje“ (Humanistički manifest III) je dokument o humanizmu iz 2003. godine Američkog humanističkog udruženja, koje je dio svjetske humanističke organizacije „Međunarodni humanisti“.[1]
Humanizam je progresivna životna filozofija koja, bez natprirodnog, potvrđuje našu sposobnost i odgovornost da vodimo etičke živote ličnog ispunjenja koji teže većem dobru čovječanstva.
Životni stav humanizma - razumom usmjeren, saosjećanjem nadahnut i iskustvom informisan - ohrabruje nas da živimo dobar i ispunjen život. Razvijao se vijekovima, a i danas se nastavlja razvijati naporima mislećih ljudi koji priznaju da su vrijednosti i ideali, koliko god bili pažljivo oblikovani, podložni promjeni u skladu sa razvojem našeg znanja i razumijevanja.
Ovaj dokument je dio neprekidnih pokušaja da se pojmovne granice humanizma ispolje u jasnim i pozitivnim terminima, ne zato što mi u to moramo da vjerujemo, nego radi saglasnosti oko onoga u šta vjerujemo. U tom smislu mi potvrđujemo sljedeće:
Znanje o svijetu potiče iz posmatranja, eksperimentisanja i racionalne analize. Humanisti smatraju da nauka ima najbolji metod za utvrđivanje ovog znanja, kako za rješavanje problema, tako i za razvoj djelotvornih tehnologija. Mi takođe prepoznajemo vrijednost novih kretanja u mišljenju, umjetnosti i unutrašnjim iskustvima - uz to uviđamo i da su sve navedene oblasti podložne analizi kritičke inteligencije.
Ljudi su sastavni dio prirode kao rezultat nenavođene evolucione promjene. Humanisti vide prirodu kao samoodrživu. Mi prihvatamo predstavu života kao dovoljnog i kompletnog, a pri takvom poimanju razlikujemo stvari onakve kakve jesu od onih željenih ili zamišljenih. Želimo dobrodošlicu izazovima budućnosti, privučeni i neustrašivi pred onim što će tek da postane poznato.
Etičke vrijednosti proizilaze iz iskustvom testiranih ljudskih potreba i interesa. Humanističke temeljne vrijednosti ljudskog blagostanja oblikovane su ljudskim okolnostima, interesima i problemima i šire se na globalni ekosistem i šire. Posvećeni smo ka tome da tretiramo svaku osobu kao da posjeduje inherentnu vrijednost i dostojanstvo, a izbore pravimo na osnovu informisanosti, u kontekstu slobode koja je u saglasnosti sa odgovornošću.
Životno ispunjenje dolazi od individualnog učestvovanja u službi humanih ideala. Cilj nam je što potpuniji razvoj i animiranje života sa dubokim osjećajem svrhe, pronalazeći divljenje i duboko poštovanje u radostima i ljepotama ljudskog postojanja, njegovim izazovima i tragedijama, pa čak i u neizbježnosti i konačnosti smrti. Humanisti se oslanjaju na bogato nasljeđe ljudske kulture i životnog stava humanizma radi pružanja utjehe u vremenima oskudice i ohrabrenja u vremenima izobilja.
Ljudi su po prirodi društveni i pronalaze smisao u međuljudskim odnosima. Humanisti žude i streme ka svijetu međusobne pažnje i brige, bez okrutnosti i njenih posljedica, gdje se razlike razrješavaju međusobnom saradnjom, bez pribjegavanja nasilju. Spajanje individualnosti sa međupovezanošću obogaćuje naše živote, podstiče nas da obogatimo živote drugih i nadahnjuje ka postizanju mira, pravde i mogućnosti za sve.
Radom u korist društva maksimalno se povećava individualna sreća. Napredne kulture djelovale su na oslobađanju čovječanstva od brutalnosti pukog preživljavanja i smanjenju patnje, poboljšanju društva i razvoju globalne zajednice. Nastojimo svesti na minimum nejednakosti izazvane okolnostima ili sposobnostima, i podržavamo pravednu raspodjelu prirodnih resursa i plodova ljudskog rada kako bi mnogi, što je više moguće, uživali u dobrom životu.
Humanisti se staraju za dobrobit svih, posvećeni su njegovanju različitosti, i poštuju one koji imaju drugačije, ali ljudske poglede. Radimo na ostvarenju jednakog uživanja ljudskih prava i građanskih sloboda u otvorenom, sekularnom društvu i smatramo da je građanska dužnost učestvovanje u demokratskom procesu, te da je i planetarna dužnost da se zaštiti integritet, raznolikost i ljepota prirode na bezbjedan, održiv način.
Tako angažovani u tok života, težimo ovoj viziji sa informisanim uvjerenjem da čovječanstvo ima sposobnost napredovanja prema svojim najvišim idealima. Odgovornost za naše živote i za izgled svijeta u kojem živimo je naša i samo naša.
Ovaj život, u ovom svijetu, je centralni fokus humanizma. Svako ljudsko biće je odgovorno za kolektivnu dobrobit čovječanstva, drugih bića i resursa naše zajedničke planete. Humanisti cijene slobodu, razum i toleranciju, te smatraju da imaju odgovornost da razvijaju ovo nasljeđe za generacije koje dolaze. Deset privrženosti predstavlja zajedničke humanističke vrijednosti i načela koja promovišu demokratski svijet u kojem se poštuje, njeguje i podržava vrijednost i dostojanstvo svakog pojedinca i gdje su ljudska sloboda i etička odgovornost prirodne težnje svih.[14]
- Kritičko razmišljanje
„Praktikovaću dobro procjenjivanje postavljajući pitanja i razmišljajući za sebe.“
Kako je svako od nas bombardovan stalnim protokom informacija, može postati izazov odlučiti što je tačno i istinito. Kritičko razmišljanje omogućava nam da shvatimo sve ove informacije i obrazložimo naš put prema dobrim procjenama i efikasnim rješenjima za probleme sa kojima se suočavamo, dok rigorozno izbjegavamo zamke poput racionalizacije, komfornosti i stereotipizacije. Ovaj proces čini osnov naučnog metoda koji hipotezama i eksperimentisanjem otvara vrata za nova otkrića. Kritičko razmišljanje je vještina koja zahtijeva kontinuiranu pažnju, praksu i promišljanje. Vježbanje naših umova za izgradnju ovih vještina omogućava nam da izazovemo pristrasnosti u sebi i drugima, utirući put poštenoj, otvorenoj i autonomnoj perspektivi koja njeguje multikulturalni pogled na svijet.
- Etički razvoj
„Uvijek ću se fokusirati na to da postanem bolja osoba.“
Ključ razumijevanja etičkog razvoja je priznanje da niko nije savršen ili da nema sve odgovore. Etički razvoj je neprekidni proces koji zahtijeva stalno promišljanje i procjenu naših ličnih izbora i posljedica koje oni imaju na druge. Pravednost, saradnja i dijeljenje su među prvim moralnim pitanjima sa kojima se susrećemo u svom etičkom razvoju kao ljudska bića i koja se često prihvataju intuitivno, ali svaki novi dan sa sobom nosi nove izazove i nove moralne dileme. Trebali bismo se kontinuirano prilagođavati i obnavljati svoje moralne okvire sa ciljem da postanemo sve bolja ljudska bića.
- Mir i socijalna pravda
„Pomoćiću ljudima da riješavaju probleme i da riješavaju nesuglasice na načine koji su pošteni za sve.“
Istinski mir uključuje intenzivnu posvećenost socijalnoj pravdi i potvrđuje ljudska prava i ličnu autonomiju svih ljudi. Bilo koji nivo nepravde prema grupama ili individuama označava postojeći sukob, čak i ako sukob nije neposredan ili očigledan. Mir postižemo samo dosljednim reagovanjem na nepravdu promišljenim rješavanjem sukoba kojem je cilj popraviti štetu i obezbjediti pravedno i nepristrasno društvo koje se kreće naprijed. Ova vrsta rješavanja sukoba poznata je kao restorativna pravda. Da bismo postigli pravedno, miroljubivo društvo, svi moramo ozbiljno shvatiti tvrdnje o nepravdi i obezbjediti da oni koji su najviše pogođeni kršenjem prava odrede najbolji put prema naprijed.
- Služba i participacija
„Pomoćiću svojoj zajednici na načine koji će mi omogućiti da upoznam ljude kojima pomažem.“
Služba i participacija predstavljaju provođenje vrijednosti na način koji pozitivno utiče na naše zajednice i društvo u cjelini. To podstiče pomaganje drugima, povećavajući društvenu svjesnost, povećavajući odgovornost i mnoge atribute ostalih devet privrženosti. Angažovanjem u službi ne samo da se primaoci osjećaju bolje, nego oni koji služe mogu razviti nove vještine, iskustva i lično zadovoljstvo koje sve podstiču na lični rast. Svi moramo prepoznati da smo članovi grupe, a angažovanost u službi za dobrobit grupe i ostalih individua u njoj čini sve nas boljima.
- Empatija
„Razmotriću tuđe misli, osjećanja i iskustva.“
Empatija predstavlja zamišljeno ulaženje u tuđu situaciju u pokušaju razumijevanja njihovog iskustva kao da ga i sami doživljavamo. Empatija zahtjeva da osoba zakorači iz vlastite perspektive kako bi razmotrila tuđe misli, osjećanja ili okolnosti sa tačke gledišta te osobe. Empatija je na mnogo načina prvi korak ka etičkom ponašanju jer nam omogućava saosjećajno reagovanje na patnju drugih i dobro procjenjivanje kada naši postupci mogu uticati na nekog drugog. Razumijevanje tuđe perspektive nije samo presudno za izgradnju boljih odnosa, već nas čini boljim građankama i građanima u našim lokalnim i globalnim zajednicama. Empatija promoviše toleranciju, obzirnost i saosjećanje između svih nas.
- Odmjerenost
„Biću svjestan svojih snaga i slabosti, i cijeniću snage i slabosti drugih.“
Odmjerenost podrazumijeva pokazivanje skromnosti u pogledu vlastitih dostignuća, talenata, darova ili važnosti. Priznaje da smo mi ljudi pogrešivi i imamo ograničenja u onome što znamo i možemo učiniti. Biti odmjeren ne znači imati nisko samopoštovanje ili vlastito ocrnjivanje. Odmjerenost je u svojoj srži snažna samosvjesnost - svjesnost o našim snagama i slabostima, našim manama i našim vrlinama. Odmjerenost uključuje odvajanje ličnog ponosa i prevladavanje naših ega kako bismo prihvatili zahvalnost za ono što se ima i cijenili druge onakvima kakvi jesu. Budući da je odmjerena, osoba prepoznaje vlastitu vrijednost u odnosu na druge; inherentno nije ni bolja ni lošija od bilo kog drugog.
- Zaštita životne sredine
„Brinuću se za Zemlju i život na njoj.“
Bez obzira na svoj individualni identitet, svi dijelimo isti dom: planetu Zemlju. Baš kao što i mi zavisimo od planete da bi nas održala svojim dragocjenim resursima, tako i ekosistemi ove planete zavise od nas koji treba da budemo dobri upravitelji i preuzimamo odgovornost za uticaj koji ljudska aktivnost ima na našu zajedničku planetu. Nepoštovanje velikih uticaja koje ljudi imaju na našu životnu sredinu nanijelo je veliku štetu ekosistemima Zemlje. Uprkos tome, čovječanstvo je takođe sposobno za pozitivne promjene u životnoj sredini koje vrednuju međuzavisnost cjelokupnog života na ovoj planeti. Svako od nas mora prepoznati svoje kolektivne i individualne pogreške, popraviti prošle štete i ciljano raditi na razvijanju bogatih, raznolikih i otpornih ekosistema.
- Globalna svjesnost
„Biću dobar komšija ljudima koji dijele Zemlju sa mnom i pomoćiću da svijet bude bolje mjesto za sve.“
Živimo u svijetu koji je bogat kulturalnom, društvenom i individualnom raznolikošću - svijetu sa brzo rastućom međuzavisnošću. Kao rezultat, događaji bilo gdje će sve više imati posljedice svugdje. Globalna svjesnost proširuje naše znanje o kulturama i perspektivama koje su van našeg vlastitog iskustva. Istinska globalna svjesnost uključuje pažnju i na trenutne i na istorijske događaje i prepoznaje kako utičemo - i kako na nas utiču - međusobno povezani društveni, politički i ekonomski sistemi u kojima živimo. Krajnji cilj globalne svjesnosti je globalno građanstvo, koje prepoznaje našu ličnu odgovornost u razvijanju zdravog i dostojanstvenog života za svakoga u našoj globalnoj zajednici.
- Odgovornost
„Biću dobra osoba - čak i kada to niko ne gleda - i biću vlasnik posljedica vlastitih postupaka.“
Svakog dana svako od nas donosi odluke. Ovi izbori, veliki i mali, imaju posljedice - za nas same i za svijet oko nas. Moralna odgovornost uključuje preuzimanje svjesnog vlasništva nad vlastitim namjerama i postupcima i odgovornost za posljedice koje proističu iz toga. Iako svi živimo u društvu sa različitim kulturalnim vrijednostima, očekivanjima, kodeksima ponašanja i društvenim običajima, u krajnjem svi sami odlučujemo šta je ispravno i pogrešno. Biti odgovorna osoba uključuje postojanu pažnju na ono što je ispravno i svojevoljno snošenje krivice ili pohvale za vlastite postupke.
- Altruizam
„Pomoćiću drugima u nevolji ne nadajući se nagradama.“
Altruizam je nesebična briga za dobrobit drugih živih bića bez očekivanja nagrade, priznanja ili uzvraćanja. Kolektivna dobrobit naših zajednica i društva zavisi od dobrobiti svake pojedine osobe. Uvijek bismo trebali nastojati ublažiti patnju i nedaće drugih saosjećajnim djelovanjem. Starajući se o drugima oko sebe i podižući jedni druge, jačamo zdrave veze i doprinosimo boljitku naše zajednice, društva i svijeta.
Sekularni humanizam naglašava važnost razvijanja jasnog individualnog sistema ličnog razvoja i sekularne duhovnosti, bez misticizma i natprirodnog. Humanizam naglašava razvijanje sistema ličnog razvoja koji čini lični život zadivljujućim, ispunjenim i smislenim, a koji može da podrazumijeva individualni izbor smislenih životnih vrijednosti i ciljeva, te nekih od vještina ličnog razvoja, kao što su: bilo koji oblik psihološkog treninga i razvoja, bilo koja vrsta fizičke aktivnosti, uvježbavanje lijepih manira ponašanja i lijepog govora u cilju razvijanja kvalitetnih međuljudskih odnosa i obzirnog ponašanja prema drugim živim bićima i životnoj sredini.[15][16][17]
Humanizam nije religija, nego lični pogled na svijet. Smatra se da se svaka osoba, koja se široko slaže sa idejama i vrijednostima humanizma, može opisati ili identifikovati kao humanistkinja ili humanista. Ne postoji nužna procedura na osnovu koje osoba postaje humanistkinja ili humanista niti civilno udruženje ili hijerarhija kojoj osoba mora pripadati da bi postala humanistkinja ili humanista. Humanisti su humanisti. Ne moraju se učlaniti u neko humanističko civilno udruženje niti biti negdje na popisu. Iako u mnogim zemljama svijeta postoje sekularna i humanistička civilna udruženja koja okupljaju humanistkinje i humaniste radi promovisanja načela sekularnosti i humanizma.[5]
- Slobodoumnost
- Skepticizam
- Racionalizam
- Ateizam
- Agnosticizam
- Ireligioznost
- Progresivizam
- Životni stil
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Humanism and Its Aspirations (Humanist Manifesto III), American Humanist Association
- ↑ Council for Secular Humanism. "10 Myths About Secular Humanism". Retrieved 12 June 2015.
- ↑ "Definitions of humanism (subsection)". Institute for Humanist Studies. Retrieved 16 January 2007.
- ↑ Website American Humanist Association
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Website Humanists International
- ↑ Universal Declaration Of Human Rights, United Nations
- ↑ European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms
- ↑ Charter of Fundamental Rights of the European Union
- ↑ Website United Nations
- ↑ 10,00 10,01 10,02 10,03 10,04 10,05 10,06 10,07 10,08 10,09 10,10 10,11 10,12 10,13 10,14 What Is Secular Humanism?, Phil Zuckerman Ph.D., Professor of Sociology and Secular Studies
- ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 What Is Secular Humanism?, Center for Inquiry
- ↑ The Minimum Statement on Humanism, Humanists International
- ↑ The Amsterdam Declaration 2002., Humanists International
- ↑ 14,0 14,1 The Ten Commitments, American Humanist Association Center For Education
- ↑ Waking Up: A Guide to Spirituality Without Religion, Sam Harris
- ↑ Tony Wilkinson (2007). The Lost Art of Being Happy: Spirituality for Sceptics. Findhorn Press. ISBN 978-1-84409-116-4.
- ↑ Elkins, D. N.; Hedstrom, L. J.; Hughes, L. L.; Leaf, J. A. & Saunders, C. (1988). "Toward a humanistic-phenomenological spirituality". Journal of Humanistic Psychology. 28 (4): 10.
