Sappho
Slavna grčka pjesnikinja je rođena u Mitileni na ostrvu Lezbos koje je bilo kulturni centar 7. vijeka pne. Rođena je između 630. pne. i 612. pne. Priča se da je bila mala i tamna.
Sappho, kćer Skamandera i Kleis, bila je udata (atička komedija kaže za bogatog trgovca, ali to nije provjereno), i imala je kćer, također zvanu Kleis. Postala je veoma poznata u svoje vrijeme po svojoj poeziji, toliko, da je grad Sirakuza (Italija) podigao njenu statuu da bi je počastvovao kada ga je posjetila. Njena porodica je bila politički aktivna, što joj je omogućilo da puno putuje. Tokom svog života, bila je poznata i kao upravnica grčke škole za djevojke. Najvjerovatnije je da su objekat njene poezije bile njene učenice.
Bila je lirski pjesnik koji je razvio svoju posebnu metriku, poznatu kao safo-metar (sapphic meter), i zaslužna je za pomjeranje estetskog pokreta od klasičnih tema grčke mitologije ka temama individualnog ljudskog iskustva. Epigram u Antologiji Palatina, dodjeljen Platonu, navodi je kao desetu muzu.
Sappho je pisala pretežno ljubavnu poeziju, ali su pjesme sačuvane samo djelimično, osim jedne jedine cijele pjesme, Himne Afroditi. Sudeći po njenoj reputaciji u antičkom svijetu, s obzirom da su samo fragmenti njenog rada preživjeli, izgubivši njen rad, svijet je izgubio veliko blago.
Neke od njenih pjesama su upućene ženama, odakle se razvila njena reputacija lezbejke. Riječ lezbejka je izvedena od imena ostrva Lezbos sa kojeg je potekla.
Zbog homoseksualnog sadržaja i otvorene erotičnosti, njen rad je bio u nemislosti kršćanske crkve, što je i razlog što najveći dio njenog rada nije preživio, dijelom zbog toga što nije kopiran, dijelom što je namjenski uništavan.
Dok je u naše doba ovaj sadržaj dobro poznat, u antičko doba i Srednjem vijeku, ona je bila poznatija prema tome što se (sudeći po legendi) bacila s litice zbog neuzvraćene ljubavi prema mladom mornaru zvanom Faun (Phaon). Ova legenda pripisuje se Ovidiju i Lukijanu iz Starog Rima, i sigurno nije kršćanska prepravka. Nije neobično za značajne ličnosti grčke historije da su različiti izvori pisali o njima. Značajno je spomenuti da je njen pratilac zvan "Penis, iz grada muškaraca". U svakom slučaju, kako se Mišel Fuko i mnogi drugi autori slažu, drevno grčko društvo nije smatralo da je čitav pol, muški ili ženski, potpuno hetero- ili homoseksualno orijentisan. Što se tiče historije, Sappho je dolazila iz plemenite porodice, udala se i imala je bar jednu kćer, bila je izgnana u Sirakuzu iz političkih razloga, vratila se 581. godine prije naše ere i umrla je kao starica.
Filozof Maksimus iz Tira (druga polovina II. vijeka naše ere), piše da je Sappho bila "mala i tamna" i da su njena prijateljstva sa njenim ženskim prijateljima bila slična Sokratovim: Šta je drugo ljubav lezbejske žene nego Sokratovo umijeće ljubavi? Čini se da su oni vodili ljubav, svako na svoj sopstveni način, ona prema ženama, on prema muškarcima. Kažu da su oboje voljeli mnoge i bili zarobljeni stvarima koje su bile lijepe. Što su Alkibijad, Šarmides i Fedrus bili njemu, Girina, Atis i Anaktorija bile su Lezbejkama.
Platon je Sappho nazivao desetom muzom i smrtnom muzom.
Elijan Klaudije je napisao u "Odabranim poglavljima historije" (Ποικίλη ιστορία) da je Platon Sappho nazivao mudrom.
Grčki pjesnik, Odisej Elitis (20. vijek, sa Lezbosa) joj se divi u svom djelu "Mikra Epsilon": .. Takvo biće, istovremeno osjetljivo i hrabro, ne sreće se često u životu. Mala, crna djevojka se dokazala kao jednako sposobna da zarobi ružin cvijet, izvede poj slavuja i kaže "Volim te", ne bi li ispunila planetu osjećanjima.
Horacije u svojim Odama piše da je poezija Sappho vrijedna svetog obožavanja.
Lord Byron piše sljedeće stihove o njoj u djelu Childe Harold:
- I naprijed viđen brijeg, nezaboravan,
- ljubavnika pribježište i lezbejke grob.
- Crna Sappho! Zar stihovi besmrtni ne mogoše da sačuvaju
- te grudi napojene tako besmrtnom vatrom?
Charles Baudelaire piše o Sappho u svojoj poemi Lezbos (Cvijeće zla - Les Fleurs du Mal).
