Narodna Republika Benin
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Narodna Republika Benin (francuski: République populaire du Bénin) bila je socijalistička država na teritoriju današnjeg Benina u Zapadnoj Africi, koja je postojala od 1975. do 1990. godine. Narodna Republika Benin službeno je nastala 30. studenog 1975. godine kao nasljednica Republike Dahomej, tri godine nakon što je osnivač, Mathieu Kérékou, preuzeo vlast državnim udarom; godinu dana ranije, Kérékou je objavio kako će marksizam-lenjinizam postati službena državna ideologija. Službeno je ukinuta 1. ožujka 1990. godine u sklopu demokratskih reformi koje je, zbog pritiska, inicirao sam Kérékou, a na njezino je mjesto stupila Republika Benin.
Kao i većina drugih socijalističkih država, NR Benin je bila jednopartijska država (jedina zakonita stranka bila je Partija narodne revolucije Benina) s autokratskim sustavom vladavine i planskim gospodarstvom, s tim da je od početka 80-ih gospodarstvo postepeno prolazilo kroz proces liberalizacije jer se nacionalizacije i državna kontrola nisu pokazale učinkovitima.
Ključni događaj u nastanku NR Benin zbio se 26. listopada 1972. godine, dakle tri godine prije nastanka same države. Tog je dana Mathieu Kérékou sa svojim garnizonom iz Ouide izveo državni udar i svrgnuo tadašnje Predsjedničko vijeće te preuzeo vlast u zemlji. Uz to je suspendirao ustav i raspustio Narodnu skupštinu. Dana 30. studenog 1972. godine, izdan je program tzv. "Nove politike nacionalne nezavisnosti" (francuski: Politique Nouvelle d’Indépendance Nationale), koja je bila osnova Kérékouovog političkog plana; došlo je do osnivanja Nacionalnog revolucionarnog vijeća, "ideološki i domoljubni odgoj" postali su obvezni, a došlo je i do velike administrativne reforme koje je reformirala dotadašnji tradicionalistički sustav seoskih poglavica i vračeva sa modernim sustavom temeljenim na gradonačelnicima i lokalnoj samoupravi. Kérékou je vladao čvrsto, okruživši se sebi lojalnim časnicima. Tvrdio je kako Dahomej ima dovoljno snažnu kulturu i tradiciju da ideološki može djelovati neovisno o drugim ideologijama te da neće kopirati nijednu odveć poznatu ideologiju.
Upravo je zbog ovoga njegova izjava u Abomeyju od 30. studenog 1974. godine, u kojoj je najavio kako uvodi marksizam-lenjinizam kao službenu državnu ideologiju,[1] izazvala šok i iznenađenje svih prisutnih. Nedugo zatim, Dahomej se priklonio Sovjetskom Savezu.[2] Uveden je i jednopartijski sistem prema kojemu je jedina legalna stranka u zemlji postala njegova Partija narodne revolucije Benina, koja je osnovana istoga dana. Kérékouovo uvođenje socijalizma u Dahomej bio je vrlo kontroverzan potez, a neki kasniji komentatori sugerirali su kako se radilo o praktičnim razlozima i pokušaju legitimizacije njegova režima u odnosu na one svojih prethodnika (jer, socijalizam je u Beninu definitivno bio novina), a ne o činjenici da je Kérékou doista bio uvjereni ljevičar.[3] Prvu godinu socijalizma obilježile su masovne čistke u državnoj administraciji. Brojni protivnici režima su zatvoreni, neki i pogubljeni, a čistke nisu zaobišle ni neke Kérékouove bliske suradnike, poput ministra unutarnjih poslova, satnika Michela Aipkéa, koji je pogubljen zbog optužbi da je spavao s Kérékouovom suprugom; Aipké je strijeljan, nakon čega su Kérékouovi pobornici smjeli oskvrnuti truplo.[4]
Na prvu obljetnicu uvođenja socijalizma, 30. studenog 1975. godine, Kérékou je učinio posljednji rez s Dahomejom, promijenivši ime države u Narodna Republika Benin, prema beninskoj monarhiji koja je imala svoje sjedište u današnjoj Nigeriji. Uz to, 30. studenog je proglašen glavnim državnim praznikom u čast na tri velika događaja iz 1972. ("Nova politika"), 1974. (uvođenje socijalizma) i 1975. (proglašenje Benina) koja su se dogodila na taj datum, a koja su u Beninu bila poznata kao "Tri veličanstvena" (francuski: "les Trois glorieuses").
Kraj 70-ih godina u Beninu obilježilo je vrlo rigorozno provođenje socijalizma. Kérékou je nastojao konsolidirati svoju politiku preko nacionalizacije banaka i naftne industrije, a provođene su i ostale mjere koje su za cilj imale jačati plansko gospodarstvo u Beninu.[5] Kérékouov režim nije bio bez opozicije, kako unutarnje tako i vanjske. U siječnju 1977. godine, francuski plaćenik Bob Denard pokušao je izvršiti invaziju na Cotonou i svrgnuti Kérékouov režim;[6] tzv. Operacija Crevette uživala je podršku nekoliko afričkih saveznica Francuske, kojoj također nije odgovarao socijalistički režim u interesnoj sferi, ali je ultimativno bio neuspješan te je samo dodatno ojačao Kérékouov režim u Beninu.[7]
Dana 26. kolovoza 1977. godine, Narodna Republika Benin je dobila novi ustav, koji je afirmirao socijalizam i revoluciju te istaknuo marksističko-lenjinističke filozofske temelje.[8] Ustav je predvidio i formiranje jednopartijskog parlamenta, Revolucionarne narodne skupštine, koji je unatoč formalnim ovlastima samo bio produžena ruka Kérékoua osobno.[9] Prvi izbori održani su 1979. godine, a izabrano je 336 zastupnika iz redova Partije narodne revolucije, koji su potvrdili Kérékouov novi, četverogodišnji mandat. Uz to, opozicija je u potpunosti ugušena, a politički oponenti su proveli godine u zatvoru bez ikakvog suđenja. Došlo je do snažnog poticaja ruralnog razvoja te poboljšanja u obrazovanju. Država je također provodila i snažnu antireligijsku politiku, koja je za cilj imala iskorjenjivanje "nazadnih vjerovanja" i čarobnjaštva.
Benin je u ovom periodu dobio skromnu podršku od ostatka komunističkog svijeta, uspješvi pokrenuti suradnju s Kubom, Istočnom Njemačkom, Sovjetskim Savezom i Sjevernom Korejom, a kasnije i Rumunjskom.[10]
Ekstenzivne mjere gospodarskog i socijalnog razvoja što ih je režim implementirao nisu urodile plodom, što je bio alarm za uzbunu već početkom novog desetljeća. Loše upravljanje gospodarstvom i korupcija postepeno su uništavali beninsko gospodarstvo, dok je industrijalizacija dovela do velikog porasta vanjskog duga. U petogodišnjem razdoblju od 1980. do 1985. godine, vanjsku dug je skočio za gotovo 150% (s 20 na 49 milijuna) dok je bruto nacionalni dohodak pao s 1.402 milijarde na 1.024 milijarde.[11] To je nagnalo režim da postepeno promijeni svoju politiku, tako da je rigorozni socijalizam s kraja 70-ih godina postepeno poćeo slabjeti, iako je država još uvijek zadržavala značajnu kontrolu.
Početkom 80-ih godina došlo je i do političke liberalizacije. Kérékou je 1981. godine oslobodio "troglavu neman" dahomejske politike (Hubert Maga, Sourou-Migan Apithy, Justin Ahomadégbé-Tomêtin), koja je bila u kućnom pritvoru od 1972. godine, a čiji su pripadnici nakon toga izbjegli iz zemlje. Godine 1984., Revolucionarna narodna skupština je, nakon izbora, potvrdila novi četverogodišnji mandat za Kérékoua.
Gospodarska situacija došla je do kritične točke 1986. godine; režim je postao predmet ismijavanja, od toga da je državna ideologija dobila posprdne nazive poput "marksizam-beninizam" ili "laksizam-lenjinizam",[12] pa do toga da ukupni broj ljudi koje je režim uspio uvjeriti u svoju uspješnost nije prelazio dvanaest.[13] Poljoprivreda je bila u kaosu, Komercijalna banka Benina pred raspadom, a lokalna samouprava gotovo pa paralizirana zbog premalih proračuna. Kérékou je potpuno prekinuo proces nacionalizacije i pokušao privući strane investicije, ali bez uspjeha. Kaos je vladao i na političkom frontu - kršenja ljudskih prava bila su česta (posebice slučajevi mučenja političkih zatvorenika), socijalni nemiri bili su sve češći, a među sve glasnije oponentne režima svrstali su se sindikati, ali i crkva.[14]
Kérékou je u konačnici odlučio prihvatiti pomoć MMF-a, koji je nametnuo drakonski plan za uštede - dodatnih 10% nameta na plače, zabrana bilo kakvog zapošljavanja i prisilna umirovljenja. Dogovor je službeni potpisan 16. lipnja 1989. godine, nakon čega je Benin dobio 21,900,000 dolara pomoći. MMF-ov konačni plan uključivao je rezanje javne potrošnje i veće poreze, privatizacija, reorganizacija ili likvidacija javnih poduzeća te liberalizacija gospodarskog sustava. Stupanje plana na snagu je, ipak, dovelo do masovnog štrajka studenara i nastavničkog kadra, koji su zahtijevali isplatu stipendija i plaća. Dana 22. lipnja 1989. godine, Benin je potpisao novi financijski dogovor s Pariškim klubom, što je dovelo do smanjenja duga za 14.1%.
Društveni i gospodarski kaos u kojem se zemlja nalazila pomiješan s činjenicom da su diljem Istočne Europe krahirali komunistički režimi natjerala je Kérékoua da, u konačnici, sam sruši vlastiti socijalistički režim. U veljači 1989. godine, jedanaest beninskih biskupa potpisalo je pastoralno pismo u kom osuđuju Narodnu Republiku i proslijedilo ga predsjedniku. Na opće iznenađenje naroda, Kérékou je 7. prosinca 1989. godine objavio kako napušta marksizam-lenjinizam te je raspustio sva politička tijela bivšeg režima, uključujući i Politbiro te Centralni komitet Partije narodne revolucije.[15] Vlada je prihvatila osnivanje Nacionalne konferencije, koja je objedinjavala političare iz različitih političkih grupacija, a u kojoj su participirali i neki politički veterani (i.e. "troglava neman"). Konferencija je s radom počela 19. veljače 1990., a Kérékou je dva dana kasnije javno obznanio kako je njegova politika bila promašaj te se, u potezu netipičnom za afričke autokrate i pučiste, ispričao narodu za 15 godina pogrešne vladavine. Konferencija je nadalje odlučila skicirati novi ustav te stvoriti uvjete za višestranačku demokraciju u Beninu kroz privremenu vladu na čijem bi čelu bio premijer. Kérékou je zadržao predsjedničku funkciju do formiranja demokratske vlasti, kazavši pred Konferencijom, 28. veljače, kako prihvaća sve njezine odluke.[16]
Dana 1. ožujka 1990. godine, Narodna Republika Benin službeno je ukinuta, a država je promijenila ime u Republika Benin. Uspostavljena je privremena vlada na čijem je čelu bio ekonomist Nicéphore Soglo; u zemlju je formalno uvedena demokracija i višestranačje, a u prosincu 1990. godine je potvrđen i novi ustav. Godinu dana kasnije održani su i predsjednički izbori, na kojima je Soglo porazio Kérékoua, koji je tako sišao s vlasti nakon gotovo 20 godina kontinuirane vladavine (od 1972.) te se povukao u, kako se ispostavilo, privremenu mirovinu, s obzirom da je na izborima 1996. godine pobijedio i ponovo postao predsjednik Benina.
- ↑ Philippe David, The Benin, Karthala, 1998, str. 60
- ↑ Auzias Dominique, Jean-Paul Labourdette, Sandra Fontaine,Benin Smart Little Country Guide, str. 34
- ↑ Allen, Chris. „'Goodbye to All That': The Short and Sad Story of Socialism in Benin”. u: Hughes, Arnold. Marxism's Retreat from Africa.
- ↑ Philippe David, The Benin, Karthala, 1998, str. 61
- ↑ Claffey, Patrick (2007). „Kérékou the Chameleon, Master of Myth”. u: Strauss, Julia C.. Staging Politics: Power and Performance in Asia and Africa. str. 98–101.
- ↑ Roger Faligot Pascal Krop,Secret Service in Africa, The Sycamore Publishing, 1982, str. 75
- ↑ Auzias Dominique, Jean-Paul Labourdette, Sandra Fontaine,Benin Smart Little Country Guide, str. 35
- ↑ Omar Diop,Political parties and democratic transition process in Black Africa, Publibook, 2006, str. 33
- ↑ Philippe David,'The Benin, Karthala, 1998, str. 63
- ↑ Philippe David,'The Benin, Karthala, 1998, str. 64-65
- ↑ Arnaud Zacharie, debt of Benin, a symbol of aborted democratic transition Committee for the Abolition of Third World debt
- ↑ Barnaby Georges Gbagbo, Benin and the human rights, L'Harmattan, 2001, str. 208
- ↑ Philippe David, The Benin, Karthala, 1998, str. 66
- ↑ Philippe David, The Benin, Karthala, 1998, str. 67-68
- ↑ Philippe David, The Benin, Karthala, 1998, str. 68
- ↑ Philippe David,'The Benin, Karthala, 1998, str. 69-70
- Philippe David (1998). Le Bénin. Karthala.
- Dominique Auzias; Jean-Paul Labourdette; Sandra Fontaine. Bénin. Le Petit futé Country Guide.
