Jekuana
Jekuana[α 1], jedna od dviju glavnih skupina Maquiritare Indijanaca naseljenih u brazilskoj državi Roraima i susjednoj Venezueli, poglavito uz rijeku Ventuari, danas na rezervatu Terra Indígena Yanomami (općine Rio Auaris i Rio Uraricoera), gdje ih ima oko 430.
Yecuane se po dijalektu malo razlikuju od njihovih srodnika Decuana. Yecuane su 'ljudi odozgor ' za razliku od Decuana, ili ' ljudi odozdol' , a prema Gheerbrantu, kako mu je objasnio informant iz plemena Decuana, Katir, ove dvije skupine bile su dugo u ratu, u vrijeme dok još nisu dobili eskopete, te su se tukli strijelama i kijačama. Razlika u dijalektu je po Katiru u tome što su Decuane govorili na d, a Yecuane na j (y). Prema Gheerbrantu Yekuane su osim crvenog pojasa gvajako nosili još jedino ukrase i steznike oko članaka te bojili tijelo crvenim arabeskama. Od oružja nosili su lukove i strijele, puhaljke i koplja duga 3 do 4 metra. Uz lov i ribolov u koji su išli sa lukovima i dugim strijelama, uzgajali su i banane i manioku iz mojih su proizvodili razna opojna pića. U prehranu Yecuana ulazili su uz majmune i drugu divljač rep od krokodila, riba i razna opojna pića.
Brat Francisco, pripadnik Male braće Isusove, reda koji je želio osnovati Charles de Foucauld, napisao je dnevnik o boravku među Yecuanama (Jekuanama). Godine 1958. krenula je europska znanstvena ekspedicija u Venezuelu zbog istraživanja prilika među tamošnjim indijanskim plemenima. Poglavar Foucauldova reda dobio je poziv da u taj pothvat uključi i nekoliko svojih redovnika i redovnica. Na Orinoku i njegovim pritocima živjele su male, civilizacijom još nedirnute indijanske zajednice. Brat Francisco šest godina boravio u maloj indijanskoj zajednici Jekuana. Kroz njegov dnevnik razaznaje se Franciscovo postupno postupno upoznavanje s jekuanskim običajima, kulturom, duhovnim životom, ali i sazrijevanje njegova ljudskog poštovanja prema ovim jednostavnim, sposobnim i moralnim ljudima. Franciscov dnevnik preveden je na hrvatski jezik.[1]
| Makiritari Maquiritare So'to | |||
|---|---|---|---|
 | |||
| Košara sa svetim motivom | |||
| Ukupna populacija | |||
| Regioni sa značajnim brojem pripadnika | |||
| |||
| Jezik/ci | |||
| Makiritari | |||
| Religija | |||
| Animizam | |||
| Srodne etničke grupe | |||
| Karibi |
Makiritari koje zovu i Maquiritare, Maquiritari, So'to (Brazilci ih zovu Mayongong, Maiongong) su indijanski domorodački narod koji živi u porječju rijeke Orinoco u Venecueli i Brazilu.
Makiritari žive u gornjem toku rijeka bazena Orinoca; Ventuari, Caura, Erevato i Paragua, a to je na jugu Venecuele, i sjeveru Brazila.
Makiritari sebe nazivaju pod lokalnim plemenskim nazivima, među kojima se danas najčešće nazivaju Yecuana ili "people of the canoes", što je jedna od lokalnih skupina. Drugi naziv So’to, znači 'ljudi' . Nazivom Maiongong i sličnim varijantama označavaju ih Brazilci. J. Chevalier i A. Gheerbrant objašnjavaju da nazivi njihovih skupina koji završavaju na -uana, u njihovom jeziku označavaju bambus, a ujedno označava i klarinet, koji se od bambusa izrađuje. Svetkovine na kojima se uana-klarinet koristi zovu se ua-uana, i posvečene su tvorcu Uanadjiu (Wanadi). Uanadji je mitski predak svih Maquiritara i sin sunca.
Jezik Maquiritara (yecuana) pripada porodici Cariban, a ima nekoliko dijalekata koja nose nazive lokalnih plemenskih skupina naseljenih uz vodene tokove srednjeg Paragua, Caura, Erebato, gornji Ventuari, gornji Auaris, Matacuni, Cuntinano, Padamo i Cunucunuma.
Makiritari su podijeljeni na nekoliko lokalnih skupina od kojih su dvije glavne Decuana i Yecuana ili Yekuana, te Ihuruana, Maitsi i Cunuana, koje se služe raznim dijalektima jezika yecuana. Na području Brazila živi podskupimna Mayongóng.
Prema njihovoj oralnoj tradiciji kontakti s Europljanima (Španjolci) imaju još tokom 18. stoljeća, s kojima su isprva saveznici. Pomažu Španjolcima u podizanju utvrda na njihovom teritoriju. Pokušaji da ih se pokrsti dovest će do pobune koja će izbiti 1776. Kasniji kontakti s Brazilcima bit će znatno krvaviji. Između 1914 i 1921 (prema Yekuana podacima) Brazilci uništavaju mnoga njihova sela a preko 1,000 Indijanaca je pobijeno a mnogi su odvedeni u ropstvo. Do pokušaja pokrštavanja dolazi i 1980. godine dolaskom kanadskih misionara, koji tu ostaju tek dvije godine, zbog protivljenja i konflikata sa čuvarima tradicija . Školovanje svoje djece, za razliku pokrštavanja, Makiritari prihvaćaju. U ljeto 1998. posjećuju ih s univerziteta Cornell biokemičar Eloy Rodriguez i ornitolog David Rosane koji dolaze u njihovo selo Jodoimena, jedno od 40 u dolini gornjeg Orinoca. Indijanci su ih prihvatili kao prijatelje, te im pomažu u istraživanju šume i razmjenjuju s njima svoja tradicionalna 'biološka' znanja.
Makiritari su stanovnici kišne šume i neprijatelji Guahariba, od kojih su znatno razvijeniji. Sjedilački lovci, ribari i farmeri, pripadaju kulturi Jekuana.
430 Mayongonga (u Brazilu, 2000.) i 4,800 (u Venezueli, 2000.)
- ↑ Jekuana, tkđ. Yecuana, Mayongong, Maiongong, Maiongkong, Maiongom, Iekuana, Yékuana, Yekwana, Yekuana.
- ↑ Verbum Arhivirano 15 June 2017[nepoklapanje datuma] na Wayback Machine-u Brat Francisco: Mala braća na Orinoku. Šest godina među Jekuanama, Kršćanska sadašnjost, ISBN 978-953-11-0017-9 Uneseni ISBN nije važeći., 2003.
- Alain Gheerbrant, Journey to the Far Amazon: An Expedition into Unknown Territory.
- Ekspedicija Orinoko-Amazon, Alen Gerbran; s francuskog /L'expedition Orenoque Amazon/ preveo:Andra Milosavljević, Beograd : Nolit, 1956.
- DE CIVRIEUX, M. Mitologia Makiritare. Caracas : Monte Avila Editores, 1970.
- SOUZA FILHO, Julieta. A música dos índios Yekuana : flautas e tambores davam boas-vindas a um visitante. Ciência Hoje, Rio de Janeiro : SBPC, v. 18, n. 106, p. 77-9, jan./fev. 1995.
- SEGALL, Thea et al. Los Ye'kuana : un reportaje fotografico..Caracas : Ministerio de Educacion, 1979. Boletín Indigenista Venezolano, Caracas : Ministerio de Educación, v.18, n.15, p.53-98, jan./jun. 1979.
- ARVELO-JIMENEZ, Nelly. Indigenismo y el debate sobre desarrollo Amazónico : reflexiones a partir de la experiencia Venezuelana. Brasília : UnB, 1991. 40 p. (Série Antropologia, 106).
