Historija Iraka
Ovaj članak predstavlja pregled najvažnijih zbivanja od prahistorije do sadašnjice na području suvremene države Irak u Mezopotaminji. (V. također Mezopotamija, Drevni Bliski Istok i Historija Bliskog Istoka.)
| Drevna Mezopotamija |
|---|
| Eufrat – Tigris |
| Asirologija |
| Gradovi / kraljevstva |
| Sumer: Uruk – Ur – Eridu |
| Kish – Lagaš – Nippur |
| Akadsko Carstvo: Akkad |
| Babilon – Isin – Susa |
| Asirija: Assur – Niniva |
| Dur-Sharrukin – Nimrud |
| Babilonija – Kaldeja |
| Elam – Amoriti |
| Huriti – Mitanni |
| Kasiti – Urartu |
| Kronologija |
| Sumerski kraljevi |
| Asirski kraljevi |
| Babilonski kraljevi |
| Jezik |
| Klinasto pismo |
| Sumerski – Akadski |
| Elamski – Hurijski |
| Mitologija |
| Enûma Elish |
| Gilgameš – Marduk |
Područje suvremenog Iraka je bilo skoro istovjetno području prve civilizacije u Mezopotamiji. Mezopotamska ravnica, smještena između Tigrisa i Eufrata (arapski Dijla i Furat), je dio Plodnog polumjeseca. Tim područjem su vladale mnoge dinastije i carstva kao što su Sumer, Akad, Asirija i Babilonija.
U Mezopotamiji se sumerska kultura razvila oko 3000. pne. Život sumerske kulture je bio obilježen s dva važna faktora: nepredvidljivosti dviju rijeka, koje su u svakom času mogle poplavama uništiti kompletno stanovništvo, kao i bogatstvo rječnih dolina, izazvano vijekovima natapanja tla.
Takvo stanje stvari je stvorilo ekonomsku osnovu za civilizaciju, ali i potrebu za čvrstom društvenom organizacijom radi obrane od poplava. Sumerani su se također bili prisiljeni braniti od susjednih naroda, kao što su Elamiti u današnjem zapadnom Iranu.
Sumersku dominaciju nad Mezopotamijom su prvi uspješno izazvali Akađani, semitski narod porijekom s Arabijskog poluotoka. Godine 2340. pne., veliki akadski vladar Sargon je osvojio Sumer i stvorio Akadsko Carstvo koje je zavladalo većinom sumerskih gradova-država i proširilo se sve do Libanona.
Sargonovo carstvo nije dugo potrajalo. Godine 2125. pne., sumerski grad Ur u južnoj Mezopotamiji se pobunio, a Akadsko carstvo je palo i bilo zamijenjeno obnovljenim sumerskim gradovima-državama.
Sumerska civilizacija je zahvaljujući gradu Uru u 21. i 20. vijeku pne. doživjela renesansu zahvaljujući gradu-državi Ur i njenoj Trećoj dinastiji. Međutim, sumerski karakter Mezopotamije je već bio promijenjen s doseljavanjem sve većeg broja semitskih Amorita, a čije će države nakon elamskog osvajanja Ura 1940. pne. početi dominirati tim područjem. Početkom 2. milenijuma pne. za prevlast su se borili Isin i Larsa, ali se na kraju kao glavni grad nametnuo Babilon. Njegov vladar Hamurabbi je u 18. vijeku pne. uspostavio carstvo koje se prostiralo od Perzijskog zaljeva do Mediterana, odnosno državu koja će kasnije biti poznata kao Babilonija.
Početkom 16. vijeka pne. Babilonija je pala pod vlast kasitskih osvajača, dok su na sjeveru Asirci stvorili vlastitu državu koja se smatrala svojevrsnim baštinikom Akadskog Carstva. Asirci će se s vremenom osloboditi dominacije države Mitanni sa zapada te početi prodirati na jug, kako bi sami dominirali Babilonijom. Asirsku vlast su Babilonci uspjeli svrgnuti krajem milenijuma.
Oko godine 800. pne. na području Mezopotamije se naseljava semitski narod zvan Kaldejci, koji će s vremenom dobiti važnu ulogu u kulturnom razvoju Iraka i antičkog svijeta, ali i političkim sukobima Asirije i Babilonije.
Na njih je važan utjecaj imao novi uspon Asirije, koja će s vremenom postati poznata kao veliko tzv. Novo Asirsko Carstvo. Ono se s vremenom proširilo na Babiloniju, iako su Babilonci tome vijekovima pružali žestoki otpor i dizali ustanke. Asirija se s vremenom proširila na Siriju, dijelove današnje istočne Turske, potom na Palestinu da bi svoj vrhunac dobilo sredinom 7. vijeka pne.. Tada je pod Asarhadonom osvojen Egipat, a pod Asurbanipalom današnji jugozapadni Iran. Ta se država smatra prvim svjetskim carstvom u historiji, ali je kratko potrajala.
Odmah nakon smrti Asurbanipala, Babilonci i Kaldejci pod Nabopolasarom su 626. pne. digli ustanak, otjerali Asirce, a potom napali njihovu zemlju uz pomoć medijskih saveznika. Godine 612. pne. je uništena asirska prijestolnica Niniva, a pet godina kasnije Egipćani poraženi u bitci kod Karkemiša kojom je uspostavljena babilonska dominacija nad najvećim dijelom nekadašnjih asirskih područja. Pod dugom i uspješnpm vladavinom Nabukodnonosora Velikog je stvorena država poznata kao Novo Babilonsko Carstvo.
Za vrijeme Nabukodonosorovih nasljednika je babilonska država oslabila, a što su najbolje iskoristili njeni istočni susjedi Perzijanci. Oni su pod vodstvom dinastije Ahemenida stvorili državu i godine 539. pne. pod vodstvom Kira Velikog osvojili ne samo Babilon, nego i cijelu teritoriju današnjeg Iraka. Ona se tako našla u središtu još većeg carstva koje se na svom vrhuncu prostiralo od Dunava do Indije, odnosno od Nila do Centralne Azije. Mezopotamija je dijelila sudbinu te države sve do 331. pne. kada je Ahemenide srušio makedonski kralj Aleksandar Veliki koji je Babilon učinio središtem svoje države.
Godine 323. pne. Aleksandar je umro, a njegovo golemo carstvo se raspalo zbog ambicija i svađa među njegovim generalima (dijadosima). Među njima je Seleuk I Nikator do 305. pne. uspio osvojiti najveći dio, koji je uključio Irak, te stvoriti vlastitu državu koja će kasnije biti poznata kao Seleukidsko Carstvo. Ta je, država, međutim u 2. vijeku pne. oslabila u ratovima s Rimljanima na zapadu, kako i u unutarnjim sukobima.
To su najbolje iskoristili Parti, iranski nomadski narod iz Centralne Azije koji su prodrli na Iransku visoravan, a potom krajem 2. vijeka pne. uspjeli Seleukide istjerati iz Mezopotamije. Tako je stvoreno Partsko Carstvo koje je svoju prijestolnicu imalo u Ktesifonu. Parti će se s vremenom početi sukobljavati s Rimljanima, a današnji Irak će povremeno dolaziti pod rimsku vlast, kao za vrijeme cara Trajana.
U 3. vijeku je Parte zbacila lokalna iranska dinastija Sasanida te je država, isto kao i Irak, postala novo Sasanidsko Carstvo. Ono je bilo administrativno podijeljeno na četiri velike cjeline, od kojih je Irak pokrivala oblast poznata kao Khvārvarān. I Sasanidi, isto kao i Parti, su vodili česte ratove s Rimljanima pri čemu su dijelovi Iraka često prelazili iz ruke u ruku. Od 4. vijeka, pak, ti sukobi nisu više bili samo posljedica suparništva dvije svjetske sile, nego imali i karakter vjerskog sukoba - Sasanidska Perzija, u kojoj je službena vjera bio zoroastrizam, nije htjela dozvoliti da se iz rimskih područja širi kršćanstvo.
Ti su se sukobi nastavili i nakon što je Rimsko Carstvo podijeljeno, odnosno njegov istočni dio postao Bizantsko Carstvo. Dugotrajni ratovi Bizantinaca i Perzijanaca su eskalirali u 7. vijeku, doveli do pustošenja Bliskog Istoka i prekida najvažnijih trgovačkih ruta između Istoka i Zapada.
Kao alternativna trgovačka ruta se nametnula Arabija, a i tamošnje stanovništvo - Arapi - se postepeneo počelo naseljavati u opustošena područja, uključujući Irak. Pojava islama u Arabiji je Arapima dala i ideološku osnovu da zauzmu ta područja. U odlučujućoj bitka kod bitci kod al-Qadisiyaha 636. godine Arapi su porazili Perzijance te je današnji Irak pao pod arapsku kontrolu i postao dio, a kasnije i središte prvog arapskog, odnosno islamskog kalifata koji će svoj vrhunac imati pod dinastijom Abasida godine 750.
Uz arapske doseljenike, koji su ispočetka sagradili vlastite tvrđave, a kasnije gradove kao Basra, lokalno stanovništvo se relativno brzo islamiziralo. Nekadašnji izraz Khvarvārān je sve više počeo zamjenivati izraz Iraq, arabizirane perzijske riječi Erak koja je označavala "donji Iran".
Period od 8. do 13. vijeka se često naziva Zlatno doba islama, a upravo tada je Bagdad kao abasidska prijestolnica bio i glavnim ekonomskim i kulturnim središtem, odnosno najvećim i najvažnijim gradom na svijetu.
Iako Irak nije bio neposredno pogođen križarskim ratovima, kaos u regiji se s vremenom odrazio i na to područje. Invazija Mongola 1258. godine i uništenje Bagdada je, pak, Iraku zadalo udarac nakon koga je to područje počelo gubiti svoju kulturnu i ekonomsku važnost.
Kaos koji su iza sebe ostavili Mongoli su najbolje iskoristili razni turski nomadski narodi. Krajem 14. vijeka dijelove sjevernog Iraka je zauzela turkmenska država Kara Koyunlu. Nju je godine 1466. potukla turkmenska Ak Koyunlu država. Njih je porazila i iz Iraka otjerala perzijska dinastija Safavida 1508. godine.
Safavidi se, međutim, nisu mogli nositi s još moćnijom turskom državom - Otomanskim Imperijem. Irak je pod njenu vlast došao 1533. godine, iako je na nekim područjima ta vlast bila nominalna, odnosno svodila se na simbolični autoritet otomanskog kalifa nad lokalnim plemenima. Irak je nastavio gubiti svoju ekonomsku važnost, postavši graničnim uporištem prema Safavidima, koji su ga u 17. vijeku nakratko uspjeli zauzeti.
Slabljenje otomanske vlasti se u 18. vijeku odrazilo i na Irak. Godine 1747. je dana autonomija mamelucima, da bi godine 1831. Porta ponovno preuzela direktnu vlast.
Irak dobiva na ekonomskoj i strateškoj važnosti početkom 20. vijeka zbog nalazišta nafte te se za njega počinju zanimati kako Britanski Imperij tako i Njemačko Carstvo. Otomanski Imperij se, nastojeći zadržati kontrolu nad tim područjima, odlučio okrenuti Njemačkoj te započeti projekt Bagdadske željeznice koji neki historičari smatraju jednim od glavnih uzroka izbijanja prvog svjetskog rata.
Nekoliko mjeseci po izbijanju rata, Turska se priključila Centralnim silama. Zbog toga je Irak postao bojište, a britanski prodor u Mezopotamiju je godine 1916. zaustavljen porazom kod Kuta. Britanske snage su se pregrupirale i godinu dana kasnije osvojile Bagdad. U međuvremenu su Britanija i Francuska Sporazum sporazumom Sykes-Picot odredile da će Irak potpasti u britansku sferu utjecaja. Godine 1918. je Otomanski Imperij kapitulirao i time je prestala turska vlast nad Mezopotamijom.
Mirovni sporazum u Sevresu je godine 1920. odredio da područje današnjeg Iraka postaje mandatno područje Lige naroda, a Britanija je ovlaštena da njime privremeno upravlja dok se ne steknu uvjeti da Irak postane samostalna država. Ti su događaji u Iraku doveli do kratkotrajnog ustanka koji je krvavo ugušen. Godine 1921. na konferenciji u Kairu je određeno da će hašemitski poglavar Faisal ibn Husayn postati nominalni poglavar nove države.
Britanski mandat u Mezopotamiji je formalno okončan 1932. kada je Kraljevina Irak stekla nezavisnost i ušla u Ligu naroda. Međutim, ta je država nizom ugovora bila čvrsto vezana uz Britaniju, a u Iraku postojale brojne britanske vojne baze. Takvo je stanje stvari bilo uzrokom sve većeg nezadovoljstva među arapskim nacionalistima.
Nacionalizam se proširio i u iračku vojsku. Za vrijeme drugog svjetskog rata, u trenutku najveće slabosti Britanskog Imperija, grupa oficira je 1.4. 1941. na vlast državnim udarom dovela nacionalističkog premijera Rashida Alija. Njegov pokušaj da uz pomoć Sila Osovine otjera Britance doveo je do kratkotrajnog anglo-iračkog rata i britanske okupacije koja je završila 1947. godine.
Iako okupiran, Irak je 1945. ušao u UN i Arapsku ligu. Godine 1948. je sudjelovao na strani drugih arapskih država u ratu protiv Izraela.
Godine 1956. je Britanija, nastojeći stvoriti protutežu panarapskom pokretu Gamala Abdala Nasera potakla stvaranje Bagdadskog pakta, čiji je član bio i Irak. To je izazvalo duboko nezadovoljstvo prozapadnom politikom premijera Nurija al-Saida i mladog kralja Faisala II. Dana 14.7. 1958. u Iraku su nacionalistički oficiri na čelu s pukovnikom Abdul Qarimom Kassimom izvršili državni udar te ubili Faisala i kraljevsku porodicu.
Qassimov pučistički režim je Irak proglasio republikom i izvukao ga iz Bagdadskog pakta. Godinu dana kasnije posljednje britanske trupe su se povukle iz Iraka i nova država je konačno bila suverena u punom smislu riječi.
Qassimovi republikanci su se, međutim, oštro podijelili na dvije frakcije - panarabiste i komuniste, a problem za novi režim su predstavljale i sve jače težnje iračkih Kurda za autonomijom ili nezavisnom državom. Dok je Qassim nastojao balansirati između tih svih frakcija, vojska je sve više bila pod utjecajem panarabističke partije Baas. Na Qassima su članovi Baasa već godine 1959. pokušali atentat, a 1961. je Qassimov režim destabliziran kada je Kuvajt - britanski protektorat koji je Irak smatrao dijelom svoje teritorije - proglasio nezavisnost, a Qassim nije mogao ništa učiniti da to spriječi.
Baasisti su se u februaru 1963. osjetili dovoljno jakim da izvrše državni udar. Qassim je svrgnut i nakon kraćeg suđenja pogubljen. Novi basistički predsjednik Ahmed Hasan al-Bakr je na položaju ostao tek nekoliko mjeseci. Već u novembru je feldmaršal Abdul Salam Arif izvršio kontraudar. Njegovu politiku, usmjerenu prema suradnji s komunistima i Sovjetskom Savezu, nakon smrti u helikopterskom udesu 1966. je nastavio brat Abdul Rahman Arif.
Arifov prosovjetski režim je, uz diskretnu pomoć CIA-e, u julu 1968. godine u beskrvnom puču srusila stranka Baas, a al-Bakr je ponovno postao predsjednik. To je bio posljednji državni udar u historiji Iraka, a novi režim je, koristeći brutalne metode obračuna s političkim protivnicima, uspio državu učiniti stabilnom.
Iako su baasisti na vlast došli uz američku pomoć, nacionalizirali su posjede stranih naftnih kompanija te počeli balansirati između Zapada i Istoka. Naftni šok je Iraku donio velike prihode, a koje je Baas uložio kako bi što više modernizirao zemlju i donio životni standard stanovništvu. 1970-e godine, odnosno al-Bakrova vladavina se često u Iraku zbog toga smatraju zlatnim dobom, iako je i u to doba vlast zapravo držao al-Bakrov rođak i desna ruka Sadam Husein.
Al-Bakr je u julu 1979. podnio ostavku te je Sadam Husein i formalno preuzeo vlast. Već na samom početku su njegovu vladavinu obilježili događaji u susjednom Iranu, odnosno islamska revolucija koja je prijetila da inspirira sličan pokret među većinskim iračkim šijitima.
Husein je smatrao kako se ta opasnost može riješiti preventivnim ratom koji bi Iraku omogućio da anektira naftom bogate teritorije jugozapadnog Iraka, gdje je živjela arapska etnička manjina. Husein je također smatrao da će u tom pothvatu uživati podršku Zapada, kao i da će zahvaljujući revolucionarnom kaosu lako pobijediti.
Kada je u septembru 1980. rat započeo, ispostavilo se da ne samo Zapad, nego i SSSR i NR Kina podržavaju Irak. Međutim, Iran se pokazao pretvrdim orahom za iračke snage, koje su nakon početnih uspjeha ne samo izbačene iz Irana, nego i prisiljene braniti sam Irak kojeg je Iran nastojao osvojiti i tamo instalirati islamistički režim. Krvavi je rat potrajao osam godina i potpuno iscrpio obje zemlje. Posljednje je godine obilježila pobuna Kurda, koju je Sadam Husein ugušio koristeći bojne otrove pri čemu je ubijeno između 100.000 i 200.000 ljudi. Na kraju su Irak i Iran potpisali primirje, prihvativši status quo ante bellum.
Iako se Sadam proglasio pobjednikom, Irak je bio financijski iscrpljen i u dugovima, a istovremeno opskrbljen jednom od najvećih vojski na svijetu. U ljeto 1990. je Husein odlučio višegodišnji spor s Kuvajtom riješiti kroz invaziju. Kuvajt je okupiran i anektiran, ali je to izazvalo zgražanje u međunarodnoj zajednici. Irak je proglašen agresorom i podvrgnut međunarodnim sankcijama, a odbijanje da se povuče je godine 1991. dovelo do kratkotrajnog zaljevskog rata u kome je koalicija na čelu sa SAD desetkovala iračku vojsku i prisilila je da se povuče iz Kuvajta.
Nakon sklopljenog primirja Irak je podvrgnut oštrim ekonomskim sankcijama, koje su teško pogodile civilno stanovništvo, izazavši nestašicu hrane i lijekova. U međuvremenu je Sadam Husein nakon poraza u ratu uspio brutalno ugušiti pobune šijita i tzv. močvarnih Arapa. Također je ugušen pobuna Kurda, ali su Amerikanci na krajnjem sjeveru Iraka uspostavili tzv. sigurnosnu zonu u kojoj su Kurdi ostvarili de facto nezavisnost.
Usprkos svih tih iskušenja - uključujući i CIA-ine pokušaje poticanja državnog udara - Huseinov režim je preživio. Irak se 1990-ih postepeno oporavljao, a uvođenje UN-ovopg programa nafte za hranu je djelomično ublažilo efekte sankcija te omogućilo Iraku da djelomično razbije svoju diplomatsku izolaciju.
Problem koji Husein nije mogao riješiti bila je kriza izazvana odbijanjem da se podvrgne sistemu UN-ovih inspekcija u svrhu zaustavljanja programa razvoja oružja za masovno uništenje čije je postojanje priznao 1991. godine. Nedostatak suradnje s UN-ovim inspektorima je godine 1998. čak dovelo do kratkotrajne kampanje zračnih napada.
Nakon napada 11. septembra 2001. godine u američkoj administraciji je zavladalo mišljenje kako je postojanje Huseinovog režima koji otvoreno prkosi SAD neprihvatljivo, kao i da će njegove zalihe oružja za masovno uništavanje poslužiti terorističkim organizacijama kao što je Al Qaeda za nove napade. Zbog toga je američka diplomacija pokrenula novu inicijativu u svrhu izglasavanja nove rezolucije Vijeća sigurnosti UN, kojom bi se odobrila vojna akcija s ciljem da se Irak konačno razoruža.
Iako ta inicijativa nije urodila plodom, SAD i njene saveznice su početkom 2003. zaključile kako su stvoreni politički uvjeti da se krene u oružanu akciju rušenja Huseinovog režima. Uslijedio kratkotrajni rat u kojem su američke snage za mjesec dana uspjele ovladati teritorijom Iraka i svrgnuti Huseina, koji je otišao u ilegalu.
Međutim, uz Huseinov režim je istovremeno kolabirala i državna uprava, a počela se raspadati zdravstvena, obrazovna, energetska i vodovodna i druga infrastruktura iračkog društva. Savezničke okupacijske snage, koje su formalno preuzele vlast kao Koalicijska privremena uprava pokazale su se nesposobnima riješiti te probleme, a niz nespretnih poteza uperenih prema osobama i institucijama bivšeg režima je izazvalo široko nezadovoljstvo, pogotovo među sunitskom zajednicom.
Ti su uvjeti omogućili da se stvori široki pokret otpora koji je započeo gerilske napade na koalicijske snage i Iračane koji su s njima surađivali. Taj je pokret ispočetka svoje žarište imao u tzv. Sunitskim trokutu i među najvjernijim Huseinovim pristašama. Američka vojska se pokazala nesposobnom ugušiti taj pokret.
Nade da će gerilska aktivnost zgasnuti sa hvatanjem Huseina u decembru 2003. su se izjalovile. Već u proljeće 2004. godine su protiv koalicijskih snaga oružje digli šijiti, a u velikim dijelovima Iraka su pobunjenici preuzeli vlast. Najpoznatiji je bio slučaj grada Falluje koja je mjesecima pružala otpor, i koju su Amerikanci uspjeli pacificirati tek nakon velikih žrtava krajem 2004. godine.
Koalicijska privremena uprava je formalno prestala s radom 28.6. 2004. kada je Irak nominalno dobio suverenitet, a poslove civilne uprave preuzela privremena vlada na čelu s Iyadom Allawijem. U januaru 2005. su održani parlamentarni izbori koje su suniti uglavnom bojkotirali. Novostvorena skupština je donijela ustav, i temeljem njega nove izbore u decembru iste godine. Novostvorena skupština je nakon teških pregovora za premijera izabrala Nourija al-Malikija za premijera.
Početkom 2006. je bombaški napad sunitskih militanata na šijitsko svetište al-Askari doveo do krvave odmazde šijita prema sunitskim civilima, te kampanje međusobnog etničkog čišćenja, zbog čega je situacija u Iraku dobila obilježja građanskog rata. Nasilje je dobijalo sve veće dimenzije i svoj vrhunac imalo početkom 2007. godine. Američka administracija je tada promijenila strategiju, odnosno povećala broj svojih vojnika uz istovremeno nastojanje da se političkim sredstvima umire sunitske pobunjeničke grupe. Ti su napori nakon nekoliko mjeseci dali određene rezultate, te se za godinu dana količina nasilja smirila.
