Ganimed (mjesec)
 Jupiterov mjesec Ganimed. Tamno područje u gornjem desnom kutu je Galileo Regio | |
| Otkriće | |
| Otkrio | Galileo Galilej |
|---|---|
| Datum otkrića | 11. siječnja 1610. |
| Privremena oznaka | Jupiter III |
| Matični planet | Jupiter |
| Grupa satelita | Galilejanski sateliti |
| Orbitalni elementi | |
| Ekscentricitet (e) | 0.0011 |
| Prosječna udaljenost | 1,070,400 km (0.007155 AJ) |
| Periapsis (P) | 1,069,200 km (0.007147 AJ) |
| Apoapsis (A) | 1,071,600 km (0.007163 AJ) |
| Orbitalni period (P) | 7 d, 3 h, 42 min, 33 s |
| orbitalna brzina | maks.: 10.892 km/s prosjek.: 10.880 km/s min.: 10.868 km/s |
| Inklinacija (i) prema - | |
| - ekliptici | 2.21° |
| - ekvatoru planeta | 0.20° |
| Fizičke osobine | |
| Srednji promjer | 5262.4 km (0.413 Zemlji) |
| Površina | 87 milijuna km² (0.171 Z.) |
| Masa | 1.4819 x 1023 kg (0.025 Z.) |
| Volumen | 7.6 x 1010 km³ (0.0704 Z.) |
| Gustoća | 1.942 g/cm³ |
| Gravitacija na površini | 1.43 m/s² (0.146 (g) |
| Brzina oslobađanja | 2.7 km/s |
| Ekvatorijalna brzina rotacije |
xxxx m/s |
| Period rotacije | sinkrona rotacija |
| Apsolutna magnituda | xxxx |
| Albedo | 0.43 |
| Prosječna površinska temperatura |
~109 K |
| Atmosferski pritisak | u tragovima |
| Nagib osi | 0° |
Ganimed (grč. Γανυμήδης) je sedmi satelit Jupitera i najveći prirodni satelit u Sunčevu sustavu. Kruži oko Jupitera na udaljenosti od 422 000 km. Polumjer Ganimeda je 2631 km, a masa 1.48 × 1023kg.
Dolaskom letjelice Galileo, pokazalo se da je Ganimed građen od četiri sloja: male središnje jezgre od tekućeg željeza i sumpora, ledeno-silikatnog omotača, dubokog slanog oceana te vanjske ledene ljuske.
Ganimedovu površinu podjednako prekrivaju dvije vrste reljefa: vrlo stara tamna područja gusto prekrivena kraterima i nešto mlađa svjetlija područja ispresijecana pukotinama i grebenima, očito tektonskog porijekla. Svijetla područja prekrivaju oko 60% površine, a tamna preostalih 40%. Prema infracrvenim snimkama, zaključeno je da svjetlija područja imaju visok postotak leda, dok tamnija imaju nešto veći postotak stijenja.
Vjeruje se da su svjetlija područja, koja su mnogo ravnija i s manje kratera, nastala izlijevanjem tekuće vode iz unutrašnjosti nakon pucanja kore. Pukotine su negdje visoke i do 700 m, a preotežu se tisućama kilometara u duljinu. Ove se svijetle pukotine nazivaju latinskim nazivom sulcus (npr. Uruc Sulcus).
Tamna područja predstavljaju prvobitnu koru satelita i mnogo su više posuta kraterima. Najveće tamno područje naziva se Galileo Regio i promjera je oko 3200 km. Letjelica "Galileo" detaljno je ispitala Galileo Regio.
U pogledu tektonike je Ganimed sličniji Zemlji nego li su to Mars ili Venera. Područja slična svijetlijim područjima Ganimeda se mogu naći i na Saturnovom Enceladu te Uranovim mjesecima Mirandi i Arielu, dok tamna Ganimedova područja nalikuju površini Kalista.
Na osnovu gustoće kratera, koji su obilježje oba tipa reljefa, procijenjena starost površine je oko 3.5 milijardi godina, otprilike kao i naš Mjesec. Na nekim mjestima pukotine presijecaju kretere, dok na drugim krateri prekrivaju pukotine, iz čega se zaključuje da su i pukotine vrlo stare. Na površini se mogu pronaći i mlađi krateri, sa "zrakama" izbačenog materijala (nanosi materijala koji se radijalno šire od kratera prema van). Za razliku od Mjeseca, gdje su zrake uvijek svijetle, na Ganimedu mogu biti i svijetle i tamne. Svijetli sustavi zraka su opaženi na svijetlom terenu, a tamni na tamnom terenu. Osim toga, za razliku od Merkurovih i Mjesečevih kratera, Ganimedovi krateri nemaju centralne uzvisine niti su okruženi prstenastim planinama. Ovo je vjerojatno posljedica mekoće Ganimedove kore koja "smekšava" reljef. U ekstremnim slučajevima reljef je toliko smekšan da krateri nestaju, ostavljajući samo blijede tragove na površini. Ti su krugovi poznati pod imenom palimpsesti, promjeri im se kreću od 50 do 400 km.
Osim kratera i pukotina, na Ganimedu su uočene planine, doline i tokovi lave.
Nedavno je, uz pomoć teleskopa Hubble (HST), otkriveno postojanje molekula ozona, koje nastaju cijepanjem molekula vode pod udarima nabijenih čestica zarobljenih u Jupiterovom magnetskom polju. Vjeruje se da bi ovaj proces mogao održavati slabašnu atmosferu kisika, slično kao na Europi.
HST je krajem 1998. snimio Ganimed u ultraljubičastom dijelu spektra i otkrio vrlo slabo polarno svjetlo. Za polarno svjetlo je potrebno magnetsko polje i atmosfera, pa je ovo još jedan dokaz postojanja atmosfere na Ganimedu.
Letjelica "Galileo" je otkrila i postojanje Ganimedovog magnetskog polja. Ono se vjerojatno generira na način sličan Zemljinom magnetskom polju - kao rezultat gibanja vodljivog materijala u unutrašnjosti. Postoji snažno međudjelovanje između Jupiterovog i Ganimedovog magnetskog polja.
Galileo Galilej je, 1610. godine, prvi uperio teleskop prema Jupiteru i otkrio četiri Jupiterova satelita (Io, Europa, Ganimed i Kalisto), koji se po njemu zovu galilejanski. To je bio dokaz Kopernikove heliocentrične teorije jer se dokazalo da se ne vrti sve oko Zemlje.
Tri su letjelice poslale na Zemlju fotografije ovog satelita: Voyager 1 i Voyager 2, te Galileo, a fotografirao ga je i svemirski teleskop Hubble.
