Oktavijan Miletić

Oktavijan Miletić (Zagreb, 1. listopada 1902. - Zagreb, 17. kolovoza 1987.), hrvatski redatelj, snimatelj, scenarist i glumac.

Oktavijan Miletić je bio prvi hrvatski filmski autor koji se sustavno bavio filmom, zbog toga ga se drži utemeljiteljem hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije.

Životopis

Rođen je u uglednoj zagrebačkoj obitelji - intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Stjepana Miletića. Od djetinjstva je živo zainteresiran i upoznat s tadašnjom tehničkom novotarijom - filmom (s 12 godina ima prvi projektor), a već 1926. godine kupio je Pathéovu filmsku kameru (od 9,5 mm) i počeo amaterski snimati svoje prve filmove. U njima se ogledala Oktavijanova sklonost parodiji i eksperimentu (Nažalost samo san 1932., Amadeus Nicknagel 1932., Poslovi konzula Dorgena 1933., Zagreb u svjetlu velegrada 1934., Faust 1934.).

Za svoj kratki fim - Poslovi konzula Dorgena, dobio je nagradu na Pariškom amaterskom filmskom natjecanju 1933., predsjednik žirija bio je Louis Lumière.^[1] Za njegov kratki film iz 1937. godine Šešir drži se da je bio prvi hrvatski zvučni film. Zapošljava se zagrebačkom poduzeću Zora film, i počinje se profesionalno baviti filmom. Snima i režira brojne propagandne filmove, uz poneki obrazovni i putopisni kratki film.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi u državnom poduzeću Nezavisne Države Hrvatske Hrvatski slikopis, gdje prvenstveno snima i režira dokumentarno propagandne filmove. Tad snima i svoj prvi cjelovečernji igrani film - Lisinski ^[2](1944.), biografiju skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskog ( taj film je najstariji sačuvani hrvatski cjelovečernji igrani). Snima i dokumentarne filmove; Barok u Hrvatskoj (1942.) i Radium (1944.; nedovršen). Za njemačko poduzeće Tobis Film iz Beča u istom razdoblju snima tri dokumentarna filma: Hrvatski kipari, Hrvatski seljački život i Agram, die Hauptstadt Kroatien.^[3]

Nakon Drugog svjetskog rata prvenstveno radi kao filmski snimatelj, podjednako uspješno u crno-bijeloj kao i kolor tehnici (Živjeće ovaj narod, Koncert, Belana, Carevo novo ruho). Samostalno je režirao nekoliko filmova od kojih mu je najpoznatiji dokumentarni Juraj Dalmatinac (1977.)

Za svoj rad dobio je 1967. tadašnju najvišu republičku nagradu - Vladimir Nazor.^[4]

Bio je predavač na odjelu kamere Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te autor i voditelj emisija o filmskoj kulturi TV Zagreb. Po njegovom imenu nazvana je današnja prestižna filmska nagrada na Danima hrvatskog filma Oktavijan koja se dodjeljuje u više kategorija.

Filmografija

Režija igranih filmova

1944. Lisinski

Režija kratkih i dokumentarnih filmova

1933. Poslovi konzula Dogena
1934. Faust
1935. Plitvička jezera
1936. Đumlin imitator Chaplina
1937. Šešir
1938. Jugoslavija gradi svoje lokomotive
1940. Hrvatski kipari: Bilhauerkunst in Kroatien
1942. Barok u Hrvatskoj
1948. Profesor Budalastov
1964. Kipar Vanja Radauš
1977. Juraj Dalmatinac

Scenarij

1931. Otvorenje Zagrebačkog zbora
1937. Šešir
1948. Profesor Budalastov

Snimatelj

1944 - Lisinski
1947 - Živjeće ovaj narod
1951 - Bakonja fra Brne
1954 - Koncert
1955 - Jubilej gospodina Ikla
1957 - Svoga tela gospodar
1959 - Jurnjava za motorom
1961 - Carevo novo ruho

Gluma

1927. Provalnik

Bibliografija

Vjekoslav Majcen, Ante Peterlić: Oktavijan Miletić, Hrvatski državni arhiv, 2000., ISBN 953-6005-39-5

Izvori

↑ Vjesnik 2001, Blistavi početak s Oktavijanom Miletićem, PDF
↑ „Oktavijan Miletić”. Arhivirano iz originala na datum 2007-08-07. Pristupljeno 2009-12-24.
↑ „Pronađen Miletićev film iz '42., Jutarnji list”. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-07. Pristupljeno 2009-12-24.
↑ Nagrada Vladimir Nazor

Eksterni linkovi

[1] Vjesnik 2001, Blistavi početak s Oktavijanom Miletićem, PDF

[Film.hr-2] „Oktavijan Miletić”. Arhivirano iz originala na datum 2007-08-07. Pristupljeno 2009-12-24.

[Jutarnji-3] „Pronađen Miletićev film iz '42., Jutarnji list”. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-07. Pristupljeno 2009-12-24.

[4] Nagrada Vladimir Nazor

[1]

[2]

[3]

[4]