Austrijski državni ugovor
Austrijski državni ugovor (njemački: Österreichischer Staatsvertrag), punim nazivom Ugovor o ponovnoj uspostavi samostalne i demokratske Austrije, potpisan u Beču 15. maja 1955. ( njemački: Staatsvertrag betreffend die Wiederherstellung eines unabhängigen und demokratischen Österreich, gegeben zu Wien am 15. Mai 1955). je međunarodni ugovor, koji su potpisale Savezničke okupacijske snage u Austriji: Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo s jedne strane te austrijska vlada u dvorcu Belvedere 15. maja 1955. [1]. Ugovor je stupio na snagu 27. jula 1955.
Austrijski državni ugovor
Österreichischer Staatsvertrag | |
|---|---|
 | |
 Austrija
|
|
Cilj tog Ugovora bila je ponovna uspostava samostalne, suverene i demokratske Austrije, kao osnova za Ugovor poslužila je Moskovska deklaracija, koju su saveznici sklopili 30. oktobra 1943.
Potpisnici Ugovora bili su tadašnji ministri vanjskih poslova: Vjačeslav Molotov, John Foster Dulles, Harold MacMillan i Antoine Pinay kao predstavnici četiri savezničke sile i austrijski ministar vanjskih poslova Leopold Figl; pored njih Ugovor su potpisali i Visoki vojni komesari okupacionih snaga; Ivan I. Ilitčov (Sovjetski Savez), Geoffrey Arnold Wallinger (Ujedinjeno Kraljevstvo), Llewellyn E. Thompson Jr. (SAD), Roger Lalouette (Francuska).
Struktura ugovora
uredi
Ugovor je podijeljen na 9 cjelina:
- Uvod
- Političke i teritorijalne odredbe
- Vojne i zračno transportne odredbe
- Reparacije
- vlasništvo, zakon i interesi
- ekonomski odnosi
- Pravila u slučaju sporova
- Ekonomske odredbe
- Zaključne odredbe
Važne točke Ugovora
urediUgovor zabranjuje ujedinjenje s Njemačkom (Anschluss) i restauraciju Habsburške Monarhije[1], kao i ponovno osnivanje nacističkih ili drugih fašističnih stranaka i organizacija.
Austrijska neutralnost i zabrana razmještanja stranih vojnih baza po Austriji postali su nešto kasnije članovi Austrijskog ustava na osnovu Zakona izglasanog 26. oktobra 1955. [1]u austrijskom parlamentu kao dio Deklaracije o austrijskoj nezavisnosti. Na tom je posebno inzistirao tadašnji Sovjetski savez, želeći time osigurati austrijsku neutralnost, kako nebi poslije odlaska sovjetskih trupa, - Austrija ušla u NATO. Kao dodatak temeljnim odredbama Ugovora o priznanju austrijske države, istaknuta su i manjinska prava Slovenaca i Hrvata. [1]
Historija nastanka Austrijskog državnog ugovora
urediPrvi pokušaji da se dođe to ponovnog suvereniteta i kakvog takvog Austrijskog mirovnog ugovora, odpočeli su odmah po završetku Drugog svjeskog rata i formiranja prve austrijske posljeratne vlade. Svi ti pokušaju su propali, jer su Saveznici prvo htjeli rasčistiti stvari u Njemačkoj i doći do Njemačkog mirovnog sporazuma. Kako se u međuvremenu razbuktao hladni rat (Grčki građanski rat, Korejski rat) Ugovor je vremenom postajao sve udaljeniji.
U istom tom razdoblju Austrija se odhrvala pokušajima aneksije dijelova Koruške od strane tadašnjeFNR Jugoslavije, ali se istovremeno jako konfrontirala sa Italijom oko dijelova Južnog Tirola koji su nakon Prvog svjetskog rata pripali Italiji, tako da ni institucionalno nije odbacila mogućnost ponovnog pripojenja tog teritorija. [1]
Nakon smrti sovjetskog vođe Josifa Staljinove u martu 1953., porasle su šanse za ostvarenje Ugovora. Zbog tog je nova austrijska vlada, na čelu s novoizabranim kancelarom, Juliusom Raabom, odlučila prekinuti zastoj u pregovorima, - predlažući da Austrija garantira da se neće svrstati u nikakav vojni pakt. Indijski ambasador u Moskvi, koji je djelovao kao posrednik za Austrijance, otišao dalje i predlažio da Austrija postane trajno neutralna zemlja - i da to posluži kao osnova Ugovora.
Zapadni saveznici nisu bili oduševljeni tim prijedlogom, a ni Sovjetski Savez, koji je i dalje inzistirao da se prvo riješi Njemački problem. [1]
Tako da su se krajem 1954. i početkom 1955., i Zapadni saveznici i Sovjetski Savez, bojali da će druga strana jednostrano svoje austrijske okupacione uključiti u svoju interesnu sferu i odgovarajući vojni blok. U februaru 1955. je Sovjetski Savez neočekivano pokazalo spremnost za rješavanje austrijskog pitanja. Nakon tog su aprilu, najviši predstavnici austrijske države otišli u Moskvu, delegaciju su vodili; kancelar Raab, ministar vanjskih poslova Figl, i šefovi opozicije Adolf Schärf i Bruno Kreisky (SPÖ). Oni su nakon četiri dana intenzivnih pregovora sa sovjetskim predstavnicima, izradili nacrt sporazuma, koji je kao svoju temeljnu odrednicu imao - trajnu Austrijsku neutralnost, na kraju je potpisan - Moskovski memorandum. Zapadni saveznici su nevoljko prihvatili nacrt sporazuma, strahujući da bi on mogao biti model za rješenje budućnosti Njemačke, posebno ih je smetala odredba da su sve četiri velike sile garanti austrijske neutralnosti, vjerujući da time daju priliku Sovjetskom savezu da intervenira u Austriji. Tako da je nakon jakog pritiska Zapadnih saveznika, Sovjetski Savez pristao da se taj dio ugovora izbaci. [1]
Nakon svih tih priprema je 15. maja 1955, svečano potpisan u dvorcu Belvedere.
Sovjetski garnizon od 40 000 vojnika, napustio je Austriju do kraja septembra, nakon tog je ostalo nešto malo vojnika Zapadnih saveznika koji su se povukli do kraja oktobra 1955. [1]
